16.6 C
Sarajevo
Četvrtak, 17 Juna, 2021
Naslovnica Istaknuto “Svijet knjige”: Demijan – Herman Hese

“Svijet knjige”: Demijan – Herman Hese

Studentica Filozofskog fakulteta u Sarajevu ovaj vikend je za ljubitelje dobre knjige pripremila osvrt na knjigu "Demijan", koju je napisao Herman Hese. Ovaj njemačko-švajcarski pjesnik, romansijer i slikar dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1946.

Herman Hese (Hermann Karl Hesse), njemačko –švajcarski pjesnik, romansijer i slikar, je rođen 2. jula 1877. u Kalvu u Njemačkoj (rodni je grad književnik u svojim djelima opisivao često i sa puno ljubav), a umro 9.avgusta 1962. u Montanjoli u Švajcarskoj. Nobelovu nagradu za književnost je dobio 1946. Određeni znakovi ljubavi prema pisanoj riječi, ali i depresije, kod Hesea su se pojavili veoma rano.
Budući da su oba njegova djeda bili učeni ljudi i voljni da se pozabave njegovim obrazovanjem (jedan od njih je bio doktor filozofije i tečno govorio nekoliko jezika, dok se drugi spominje kao sposoban ljekar i okružni savjetnik), pristup znanju, posebno onom koje se tiče svjetske književnosti, nikada nije bio prepreka za napredovanje – na raspolaganju mu je bila biblioteka ispunjena vrhunskim djelima svjetske književnosti. “Oba književnikova djeda, s očeve i majčine strane se zovu Herman, pa bi bilo teško ustanoviti na kog od te dvojice se posebno mislilo na književnikovom krštenju; naime, oba djeda bila su, svaki na svoj način, važni i originalni muškarci i nisu privlačili pažnju samo svoje uže okoline i porodice nego i šire javnosti i to zbog svoje učenosti i ljudskih osobina; muškarci su to o kojima su se tiskali memoari vrijedni čitanja, objavljeni čak u nekoliko izdanja.” (“Hese, život i djelo”, H. Ball) U začetku svog stvaranja Hese je bio romantičar (njegov prvi službeno objavljen rad upravo su Romantične pjesme), da bi postepeno počeo padati pod uticaj orijentalne mudrosti, psihoanalize, misticizma, hindu i budističke filozofije. Za ove, posebno istočnjačke uticaje, pored niza drugih, treba zahvaliti i činjenici da su mu roditelji duže vremena služili u Bazelskoj misiji u Indiji, njegova je majka, Marija Gundert, rođena u ovoj zemlji. Obje porodice, i očeva i majčina, su pripadale posvećenim pietistima, članovima njemačke protestantske sekte koja je institucije crkve odbacivala u korist strasnog unutrašnjeg stremljenja vrlini. Kao idealnu zemlju za primjenu svojih načela, izabrali su Indiju kojoj se, uprkos svemu što je u njoj doživio, Hese uporno vraćao i njenom se duhovnošću napajao. “Ono što je Hese tako dugo prešućivao i što ga je, zacijelo, zaokupljalo više od dojmova iz Kalva jeste malograđanska, pijetistička, ali i globalna brahmanska sredina iz koje je potekao, pa je stoga treba opširnije opisati na ovom mjestu; ona ipak sadrži korijen njegove duhovne egzistencije i njegove estetske svijesti, načina života i najvažnijih konflikata. U tom svijetu izoštrila su mu se čula i omogućila da prirodu poima s takvom nježnošću i da za svoj doživljaj pronađe iznimno zamršene riječi.” (“Hese, život i djelo”, H. Ball) To što su Hermanovi otac, majka i, posebno, brat Teo, bili kreativci i, u pauzi propovijedanja stvarali djela stanovite vrijednosti (Heseov otac je i autor opsežne biografije misionara i indiologa Hermana Gundersta), čuvenom nobelovcu nije puno pomoglo na putu prema prema vlastitoj sudbini. Bez obzira što je još sa dvanaest godina sebe vidio kao uspješnog pisca, poštujući želju roditelja, najprije je pohađao Latinsku školu u Gopengenu (uspjeh koji je tu ostvario hvale je vrijedan), a zatim teologiju u Maolbrunu (Evangelical Theological Seminary). U početku je dječak učio marljivo, uživao u pisanju eseja i prevođenju, posebno klasične grčke poezije. A onda se našao u ozbiljnoj krizi. Spartanske metode koje su primjenjivane u njegovoj porodici, počele su da dolaze na naplatu. Bježao je iz škole, nešto kasnije mijenjao ih jednu za drugom, a sve to je pratilo pogoršavanje odnosa sa roditeljima. Kako Marija Hese na to gledala saznajemo iz dnevnika u kojom stoji da bi joj mnogo draže bilo da sina vidi mrtvog nego da se suočava sa njegovim protivljenjem: “Bilo mi je puno lakše kad sam napokon pomislila… da je u Božijim milosrdnim rukama.
Nažalost, Herman se nakon svakog nestajanja vraćao živ pa porodici nije ostalo ništa nego da zaključi da će svima biti bolje ako ga smjeste u mentalnu ustanovu u Remastalu, što su konačno i učinili nakon nenadanog pokušaja samoubistva. U romanima “Pod točkom” i “Igri staklenih perli”, Hese je predočio mnoga iskustva koja je u ovom periodu stekao. U prvom od ta dva djela, susrećemo Hansa Gibenrata, darovitog dječaka koji, ne mogavši podnijeti pritisak škole i roditelja, nestaje u rijeci, vjerovatno izvršivši samoubistvo: “Sva muka, sram i patnja za njega je bila gotova; hladna, plavičasta jesenja noć gledala je na mračne konture njegovog plutajućeg tijela, a tamna rijeka igrala se njegovim rukama kosom i izblijedjelim usnama.” Hese je, na sreću, uspio izbjeći Gibernatovu sudbinu. Poslije nekoliko mjeseci je pušten iz umobolnice i data mu je mogućnost da pohađa srednju školu. Ni kada je 1893. položio svoj završni ispit, nije prestao sa buntovničkim ponašanjem, a onos sa roditeljima je bio nepovratno narušen. Kako fakultet više nije bio opcija, morao je da se zaposli. Radeći na različitim mjestima (najčešće fabrikama i knjižarama), tragao je za vlastitim identitetom, ali se i marljivo pripremao za ostvarenje svog velikog sna.
Zahvaljujući prihodima koje je ostvarivao (posebno onim koje mu je donijelo objavljivanje “Petera Camenzinda”), još 1898. je postao gotovo nezavisan od roditelja. Negdje u to vrijeme, započelo je i njegovo intenzivno druženje sa intelektualnim ljudima iz okruženja, a budući da je bio „slabih živaca“, da mu vid nije bio najbolji i da su ga, samim tim, zaobišla sva ratna i okoloratna dešavanja, mogao se u potpunosti posvetiti pisanju. Od 1902., djela mu počinju izlaziti u raznim časopisima što biva propraćeno pozitivnim kritikama znamenitih ljudi, među kojima je bio i sam Sigmund Frojd. Shvativši da može živjeti od pisanja, Hese se oženio Marijom Bernouli sa kojom će kasnije, prije nego ona mentalno oboli, izroditi troje djece. Nakon njihovog razvoda, Hese će se još dvaput ženiti, druga će mu supruga biti pjevačica Rut Venger, a treća Ninon Doblin Auslender (sa kojom je ostao do njene smrti, 1966.godine). Sa roditeljima Hese nikada nije uspostavio prisniji odnos. Čakštaviše, kada mu je 1902. umrla majka, nije prisustvovao njenom sprovodu. Još dok je pisao romane „Ispod točka“ (1906.) i „Gertruda“ (1910.) kod Hesea se počinje primjećivati zanimanje za neke nove filozofske ideje. U to je vrijeme otkrio i teozofiju i počeo se sve intenzivnije zanimati za Indiju. Počeo je i odlaziti na mnogobrojna putovanja među kojima se posebno ističu ona koja su vezana za Šri Lanku i Indoneziju. 1914., uprkos lošem zdravstvenom kartonu, Hese se prijavljuje u vojsku, a počinje pisati i eseje kojim ljude poziva da napuste mržnju i stanu na stranu humanosti (eseji su naišli na podsmijeh većine). Do kraja Prvog svjetskog rata, već je napisan i „Demijan“ koji će izaći 1919. (pod pseudonimom Emil Sinclair). Kao inspiraciju za ovaj roman, Heseu su poslužili vlastiti susreti sa psihoanalizom na koje je bio prinuđen usljed rastrojenosti koju je osjećao zbog gubitka oca, ali i bolesti sina Martina. Uprkos činjenici da se sa bolešću sina teško nosio, djecu je nakon razvoda od Marnije Bernouli, dao na staranje rođacima. On sam je kupio malenu farmu u blizini Minusija i iznajmio kuću u Montagnoli (ličila je na dvorac). Na ovim je mjestima nalazio mir i inspiraciju za slikanje i pisanje, čiji će plod biti i roman „Sidarta“, objavljena 1922. godine. 1923., već tada bivajući svjestan nadolazeće opasnosti, Hese traži i dobija švajcarsko državljanstvo, a u toj zemlji ostaje da živi i nakon Drugog svjetskog rata (za vrijeme kog je pružio utočište i Tomasu Manu i Bertoldu Brehtu). Roman iz 1927., „Stepski vuk“ je nastao kao reakcija na slom Heseovog drugog braka (jedno je vrijeme ovaj roman bio zabranjen u SAD-u zbog opisa upotrebe droge ili drugih „neprimjerenih“ situacija). 1931. preselio se sa svojom trećom suprugom u kuću izgrađenu po njegovoj želji, gdje piše vrhunska djela među kojim se posebno ističe roman „Igra staklenih perli“. Nobelovu nagradu za književnost Hese je dobio 1946. U govoru koji je tom prilikom održao posebno je naglasio uticaj koji su na njegovo djelo imali filozofija istoka i filozofi istočnjačke orijentacije, poput Šopenhauera i Ničea. Roman „Demijan“ je objavljen 1919. godine. Njegov glavni protagonist i narator je Emil Sinkler, što je bio i Heseov pseudonim koji je razotkriven tek nakon desetog izdanja čuvenog djela.
Sjajna Introspektivna priča (zreo se čovjek sjeća svoje prošlosti i pokušava se s njom izmiriti) počinje doživljajem desetogodišnjeg dječaka, promišljanjem koje se ne može objasniti niti da mu se mjesto može naći. „Počinjem svoju povijset jednim doživljajem iz doba kad mi je bilo deset godina i kad sam pohađao progimnaziju u našem gradu. Mnogo šta me odande obasipa mirisom i dotiče mi dušu bolom i slatkom jezom, mračne uličice i svijetle kuće i kule, udarci časovnika i ljudska lica, sobičci prepuni udobnosti i toplog uživanja, sobičci prepuni tajne i dubokog straha od aveti. Miriše na toplu skučenost, na kuniće i sluškinje, na domaće lijekove i suvo voće. Dva svijeta su se ondje preplitala, sa dva pola su dolazili dan i noć. Jedan svijet je bio očinski dom, ali on je bio čak još uži, obuhvatao je zapravo samo moje roditelje. Taj svijet mi je najvećim dijelom bio dobro poznat, zvao se majka i otac, zvao se ljubav i strogost, uzor i škola. U taj svijet su spadali blag sjaj, jasnoća i čistoća, tu su kod kuće bile nježne ljubazne riječi, oprane ruke, čista odjeća, dobri običaji. Tu se pjevao jutarnji koral, tu se proslavljao Božić. U tom svijetu postojale su prave linije i staze koje su vodile u budućnost, bilo je dužnosti i krivice, nemirne savjesti i ispovijedanja, opraštanja i dobrih namjera, ljubavi i poštovanja, biblijskih riječi i mudrosti. Toga svijeta se čovjek morao držati da bi život bio jasan i čist, lijep i sređen. Drugi svijet je, međutim, počinjao već usred naše kuće i bio je potpuno drugačiji, mirisao je drugačije, govorio drugačije, obećavao i zahtijevao nešto drugo. U tom drugom svijetu bilo je sluškinja i zanatlijskih kalfi, priča o avetima i skandaloznih glasova, postojala je šarolika plima čudovišnih, primamljivih, strahovitih, zagonetnih predmeta, pojmova kao što su klanica i zatvor, pijanice i siktave žene, krave koje se tele, konji koji padaju, priče o provalama, ubijanjima, samoubistvima.“ Već ovim rečenicama se nagovještava tama, ono atavističko koje u određenom periodu razvoja svakog od nas ponaosob (samim tim i Sinklera), postaje primamljivije od nevinosti, čistote, od oduhovljenog principa religiozne porodice u kojoj vladaju ljubav, sloga, red. A koliko god to sučeljavanje i nama i Sinkleru djelovalo strašno, samo zahvaljujući njemu dolazimo do samoostvarenja i pronalazimo uravnoteženost u previranju. Samo nam ono omogućava da, gradeći vlastite sisteme, isplivamo iz kala mimkrije i servilnostii, suprotstavimo se stereotipima i izgradimo ličnost koja je sposobna nadići duhovnu bijedu i pronaći vlastitu sudbinu, ali i put ka konačnoj istini. Na isti način razmišlja i Šopenhauer kada kaže: “Kao što na uzburkanom moru koje, ni sa koje strane ograničeno, urlajući diže i spušta brda vode, brodar sjedi u čamcu, uzdajući se u svoju slabu barku, tako usred jednog svijeta patnji spokojno sjedi čovjek pojedinac, oslanjajući se na principum individuationis.
Ili Niče kada objašnjava zašto je baš antička tragedija, vođena dvama načelima, dionizijskim i apolonskim (“puštajući pojavljivanje biti svijeta”), predstavljala jedan od najvjerodostojnijih prikaza istinske suštine čovjeka neometane zastranjenjima koja tu i tamo dovode do njenog privremenog slabljenja, pa čak i gašenja, ali nikada do potpunog nestajanja. Prodirući u svijet tame, nadilazimo sebe, jedinstvene , koherentne, strasne i vječne: „Kad mi ne bismo bili i nešto više od neponovljivih ljudi, kad bi zaista bilo moguće svakog od nas puščanim zrnom ukloniti sa svijeta, ne bi više imalo smisla pričati priče. Ali svaki čovjek nije on sam nego je i neponovljiva, sasvim posebna, u svakom slučaju važna i znamenita tačka u kojoj se ukrštaju svjetske pojave, samo jedanput tako i nikad više. Zato je povijest svakog čovjeka važna, vječna, božanska, zato je svaki čovjek, dokle god samo živi i izvršava prirodnu volju, čudesan i dostojan svake pažnje. U svakome je duh stekao oblik, u svakome pati stvorenje, u svakome se po jedan spasitelj razapinje na krst.“
Izbor knjige u danima kada se susreću svi praznici duhovnog i sveopšteg mira, razumijevanja, ljubavi i prihvatanja (jedna od najodvratnijih riječi mi je tolerancija) nije slučajan. Čitajući je, ne možemo da ne shvatimo da su različita osjećanja i načini na koji poimamo duhovno suštinski jedno, pod uslovom da volimo i na ljubav se oslanjamo.