Mato Bešlić ima 71 godinu. Njegov konj Sokol ima 19. Ovaj dvojac je svaki dan zajedno već petu godinu. Žive u Gračacu, a Mato je ondje doselio 1996. iz Kaknja iz Bosne. Život ga je odnio i do Njemačke, a Bosnu nikad kaže, nije prežalio. Jedan je od rijetkih koje čovjek može sresti sa zapregama.
Sokol vuče kola, govori Mato dok je Sokol na ispaši.
Služi za zapregu. Malo krumpir sijem. Malo drva, malo sijena. Tako vozim na gumenjaku tom. Ono što kažu bosanskom, to je svačiji. Isto sam imao u Bosni konja, samo sam imao malo manje. Oni po 300 kg, tako sam imao.
Tijekom dana Sokol je vani, navečer ide na suho i toplo. Ali i sigurno mjesto – u štalu! Bojim se krađe, kaže Mato. Na pitanje kradu li se doista konji i tko to čini, kratko odgovara – ne bih sad imenovao. Ovih je dana bilo dosta govora i o vukovima na tom području, no Mati je Sokol uvijek na oku.
To je njegova paša i tamo ona bašča, ali ja ga dalje ne izvodim. Čim vidim da će kiša, ja ga uvodim odmah. Ni on ne voli na kiši biti. Ja ga tako uvodim odmah.
Kad je vrijeme za zaprežna kola i tu Mato pazi. Da ga ne preoptereti.
Pazim! Ono mu je normalno, metar i pol noge ima. Kako izgleda ima dva, ali nema, kad bi se skinulo, metar i pol. Tako da mu to nije teško. Mislim, sve je asfalt, ideš polako, potkovan je, sad ću mu jednu nogu sutra potkovati.
Malo ljudi koristi još uvijek konje i zaprežna kola, potvrđuje Mato.
Ima ovdje Dominko Kalašević, on šumu izvozi s konjima. I nema više nitko ovdje osim njega. Umro mu je brat skoro. Kalašević Vinko.
Ali njegov Sokol može živjeti s njim dugo.
Može imati do 800 kilograma. A živjeti može 35 godina ovako kao kod mene, s osmijehom govori Mato. Jer i ja sam, dodaje, star. 71 godinu imam i mi možemo polako. Po jednu turu bacimo i opet sutra tako. To su oni teški tornjaci, jer nisu lipicaneri. Nisu, po nogama se vidi da nisu.
Znao ga je povremeno i jahati. Miran je tvrdi!
Ne znam što bih rekao više… Da može dijete od godinu dana mu doći, on neće ništa. Odgojen je. Kod mene je petu godinu.
Baš mi je drago ovako da malo netko dođe snimati, ističe. Mi smo iz Bosne tamo došli 96, vraća se Mato ponovno u te poslijeratne godine. I nastavlja…
Bio sam dvije godine u Njemačkoj pa smo ovdje doselili, ali nema Bosne nadaleko. Fali Bosna!, jasno će Mato.
U koju svrati tek povremeno. Za blagdan Svih svetih.
Malo roditelje tamo obiđem, umrli su, ukopani ondje. Djeca su mi tu sva. Četvero imam djece. Ovdje mi je dolje kćer, kuća desno, pokazuje Mato.
A na rastanku Mato kao domaćin nudi rakiju. Ipak, ta je čašica ovoga puta ostala neispijena.
