Stručnjaci kažu da cijeli naš život može proći, a često i prolazi u svjesnim ili nesvjesnim pokušajima ispravljanja trauma koje smo doživjeli u djetinjstvu. Traumatična iskustva, ma koliko drugim ljudima izgledala beznačajna, često utiču na  naše povjerenje, samopoštovanje i naš osjećaj stabilnosti u svijetu. Čuvanje mračnih tajni  nijednu osobu ne može ostaviti ravnodušnim. Bez obzira koliko se trudimo da zaboravimo, opterećenje neizgovorene istine postaje svakim danom sve veće.

Četrdesetdevetogodišnja Urania Cabral, sve to je iskusila na svojoj koži i ne mogavši se više oduprijeti osjećajima straha i praznine, nakon trideset i pet godina izbivanja, vraća se u Dominikansku Republiku gdje oživljava događaje iz šezdesetih godina prošlog vijeka kada je tri miliona njenih sunarodnika živjelo pod diktaturom izopačenog tiranina Rafaela Trujilla, u narodu zvanog Jarac.

„Je li učinila dobro što se vratila? Pokajat ćeš se, Urania. Da, proćerdat ćeš sedam dana godišnjeg odmora, a nikada nisi imala vremena da upoznaš gradove, oblasti, zemlje koje bi voljela vidjeti – planine i jezera pokrivena snijegom na Aljasci, naprimjer – da bi se vratila na ovo ostrvce na koje, zaklela si se, više nikad nećeš nogom kročiti. Simptom dekadencije? Jesenja sentimentalnost? Radoznalost, ništa više. Da dokažeš kako možeš hodati ulicama ovog grada koji više nije tvoj, obići ovu tuđu zemlju, a da to u tebi ne izazove tugu, nostalgiju, mržnju, gorčinu, gnjev. Ili si došla da se suočiš sa propašću svog oca? Da provjeriš kako će ti biti kad ga vidiš poslije toliko godina. Podilazi je jeza po cijelom tijelu. Urania, Urania! Zamisli, ako poslije svih ovih godina otkriješ da ispod svojeglave, sređene glavice koja se ne da obeshrabriti, iza te tvrđave kojoj se dive i na kojoj ti zavide, imaš nježno, plašljivo, povrijeđeno, osjetljivo  srce. Počinje se smijati. Dosta je bilo gluposti, djevojko.”

Kada je Urania Cabral napustila Dominikansku Republiku, njen rodni grad se još uvijek zvao Ciudad Trujillo, u čast bijednika koji je preko uskog kruga poslušnika kontrolisao sve stanovnike otoka. I poslušnici su, u skladu sa raspoloženjem šefa, zapadali u kojekakve nevolje iz koji su se, ako im je sreća bila posebno naklonjena, mogli izvući radeći najmonstruoznije zločine, kao potvrdu bezrezervne lojalnosti.

„Kako je bilo moguće, tata? Da čovjek kao Froilan Arala, vaspitan, obrazovan, pametan, dođe u situaciju da to prihvati? Šta vam je radio? Šta vam je davao da don Froilana, Chirinosa, Manuela Alfonsa, tebe, sve njegove desne i lijeve ruke, pretvori u prljave krpe’“

Ni Augustin Cabral, Uranijin otac nije bio drugačije sreće. Iz ko zna kog razloga i on je pao u nemilost, a iskupiti se mogao samo žrtvovanjem vlastite krvi, svoje jedine kćeri Uranije.

„Znaš šta, Mudri? Ja ne bih oklijevao ni sekunde. Ne da bih povratio njegovo povjerenje, ne da bih mu pokazao kako sam za njega sposoban za svaku žrtvu. Jednostavno zato što mi ništa ne bi pružilo više zadovoljstva, više sreće, nego da Šef pruži užitak mojoj kćerki i da on uživa s njom. Ne pretjerujem Augustine. Trujillo je jedna od onih anomalija u istoriji. Karlo Veliki, Napoleon, Bolivar, od te sorte. Snage prirode, božija sredstva, tvorci naroda. On je jedan od njih, Mudri. Imali  smo privilegiju da budemo pored njega, da ga vidimo kako djeluje, da s njim sarađujemo. To nema cijenu.“

Senator koga su, Dominikanci paradoksalno zvali „Mozak režima“,  pristaje na žrtvu samo da bi zadržao naklonost obožavanog, umirućeg Šefa, a Urania, povrijeđena i razočarana, nakon svega utjehu traži u domu časnih sestara uz čiju pomoć odlazi ne samo iz očeve kuće nego i iz velike dominikanske porodice.

U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je nastavila živjeti, Urania ne uspijeva pobjeći od proživljene traume, postaje radoholičar sa besprijekornom karijerom i ogromnim  strahom od odmora. Većinu svog vremena posvećuje čitanju literature vezane za Trujillov režim, kategorički se opirući bilo kakvom vidu fizičkog kontakta, čak i zagrljaju.

U romanu „Jarčeva fešta“, Mario Vargas Llosa kroz životnu priču Uranie Cabral, kao i mnogih  nevino stradalih osoba, govori o  nestajanju jednog režima, ali i potvrđuje onu poznatu Paskalovu misao:“ Čovjek nije ni anđeo ni životinja. Nesreća je u tome što onaj koji želi postati anđeo obično postaje životinja.“01