Jedna za laku noć – razmislimo

Ništa nisam unaprijed planirala, samo sam jednog dana riješila i dovela je, s jednim koferom. U koferu su bile tople hulahopke, papuče na kojima je izvezeno „Najbolja baka na svijetu“ (poklon od moje djece), topla kućna haljina, spavaćica i iz nekog razloga, jastučnica. Mama se sama spakovala.

Već tri nedjelje živi kod mene ta stara djevojčica, kojoj kao da su opet četiri godine. Sićušna, sa snježno bijelom punđom, u hulakopkama malo zarozanim oko članaka, šetka po stanu, tapka u svojim toplim papučama.

Pažljivo zastane na pragu sobe, pa visoko podigne nogu i pređe neku nevidljivu prepreku. Smješka se psu u hodniku. Čuje nevidljive ljude i svakodnevno mi priča novosti o njima. Stidljiva je i puno spava. Gricka čokoladicu koju joj uvijek ostavim u sobi i pijucka čaj. Drži šolju objema rukama jer joj ruke drhte. Strašno se plaši da izgubi burmu, da joj ne spadne s tankog prsta, pa stalno provjerava je li na mjestu.

Najednom vidim koliko je stara i bespomoćna. Samo se prepustila, predala i prestala da bude odrasla. Sasvim mi je povjerila svoj život, do najmanje sitnice. Najsretnija je kad sam kod kuće. Kad dođem, ona odahne s toliko olakšanja, da se trudim da dugo ne odsustvujem.

I opet svaki dan kuham supu za ručak, kao djeci u djetinjstvu, i opet se na stolu pojavila tacna s kolačima.

Šta osjećam? U početku je to bio užas. Bila je tako nezavisna, tri godine poslije očeve smrti željela je da živi sama. Razumjela sam je – prvi put u životu, u osamdesetoj godini, moja mama je radila ono što je sama željela. A onda je taj prokleti virus slomio moju mamu. Dva mjeseca bolesti su učinila svoje i njena psiha je popustila.

Sada osjećam sažaljenje prema tom krhkom, dragom biću. Osjećam samo ljubav i nježnost. Dobro razumijem kuda to vodi, ali iskreno želim da na tom putu bude srećna – uz voljenu kćerku, u toplini i udobnosti mog doma. Uz domaće pite i kolače. Ostale stvari joj ionako više nisu važne.

Sada kod kuće imam kćerku od osamdeset tri godine i srećna sam što mi je Bog dao priliku da je usrećim na zalasku, a moj budući život smirenim, bez kajanja. Mama, hvala ti što si sa mnom. Molim te, ostani što duže…

Autor: Mila Miler