Na potoku, koji je tekao kroz široku pustaru, sastaše se jednog jutra tri putnika, sva tri nepoznata jedan drugome: jedno momče, jedan sredovječni trgovac i jedan starac. Pored potoka bio je podignut jedan kamen i na njemu bjehu urezane ove riječi: „Ovaj potok uzmi kao primjer u svome životu.“

Odmarajući se kraj potoka, tri putnika počeše razgovarati o tome šta hoće da se kaže riječima urezanim na kamenu.

Momče protumači ovako: „Potok daje svakome putniku da ugasi žeđ, zato i čovjek treba da bude prema svakom milostiv i svojim bližnjima koristan.

“ Trgovac reče: „Ovaj se potok u početku probija kroz mnoge prepreke i čini velike napore, ali usput prima mnoge pritoke i biva sve bogatiji vodom i moćniji snagom, dok najzad ne postane silna rijeka. Prema tome potok nam služi kao primjer na koji način da čovjek dospije do bogatstva i moći.“

Starac je ćutao, a kad ona dvojica navališe na njega da i on kaže svoje mišljenje, on odgovori:

„Voda ovoga potoka ništa ne vrijedi kad se zamuti i zaprlja. Onda ni stoka neće da je pije. Tako je i sa čovječijim životom. Zato, ko hoće da bude poštovan i viđen u svijetu, mora da je čist od svakog grijeha i prljavštine, kao bistra voda ovoga potoka.“