Daleke 1970. godine prošlog vijeka, Danica Šmic (84) učlanila su u jugoslovenski Crveni krst, kako se tada zvala ova organizacija. Završila je kurs za bolničarku, te je osposobljena za ukazivanje pomoći i njegu ranjenika u miru i ratu. Za Blic nastavnica matematike i fizike u penziji prisjeća se prvih dana svog humanitarnog rada, ali nam priča i kako je pomagala sugrađanima tokom epidemije korona virusa, pošasti koju je i sama pobijedila krajem 2020. godine.

– U vrijeme kada sam se priključila Crvenom krstu bilo je jako mnogo organizacija. Mjesne zajednice su bile posjećene, dolazili su sugrađani, svi su bili uključeni. Volontiranje u Crvenom krstu nismo doživljavali i ne posmatramo ni danas kao obavezu, već je to volja svih nas da pomognemo jedni drugima. Ako hoćemo da nam život bude bolji i humaniji, prvi korak je da postanemo volonteri – počinje priču gospođa Šmic.

Prva osoba kojoj je pomagala i prije učlanjenja u Crveni krst bila je, kaže, njena komšinica.

– Živjele smo u istoj ulici na Topčiderskom brdu. Bila je sama, roditelji su joj umrli, imala je psihičkih problema. Često je vikala u svom dvorištu. Mnogi su se žalili zato što tako postupa, ali bolest ju je tjerala. Prilazila sam joj i pomagala. Kasnije je sve bilo u redu. Trebalo je samo pomoći joj da redovno uzima svoju terapiju – objašnjava naša sagovornica i dodaje da je i danas, više od 50 godina kasnije, na istom mjestu.

Epidemija zarazne bolesti prije više od godinu dana bacila je cijelu planetu na koljena promijenivši živote svih nas. U Srbiji je 15. marta uvedeno vanredno stanje, potom i policijski čas, stariji od 65 godina gotovo da uopšte nisu mogli da izlaze napolje… Upravo tada, pokazana je snaga velikih ljudi.

– Voloniranje ni tada nije bilo prekinuto. Imamo grupu samopomoći u kojoj su stariji od 65 godina, ali i mlađi ljudi. Budući da nismo mogli da izlazimo, mi stariji smo pomagali tako što smo obavljali telefonske razgovore. Obavještavali smo naše sugrađane na koji broj telefona da se jave, dok su mladi starima donosili do vrata sve što im je bilo potrebno. Mnogo nam je pomogla i lokalna samouprava, ali i Dom zdravlja, kao i druge institucije. Najvažnije je bilo da ne bude straha ni panike. Starija generacija je bila i jeste i dalje veoma disciplinovana. Ponosni smo na njih – objašnjava Danica.

U decembru minule godine, jedna od najstarijh volonterki Crvenog krsta i sama se suočila s bolešću kovid-19. Najprije su se, kaže, javili kašalj i groznica. Mislila je da je u pitanju nazeb.

– Nisam imala temperaturu, pila sam čajeve pet dana. Moja unuka Anja mi je rekla da bi trebalo da odemo u kovid ambulantu, što smo i učinile. Ljekari su ustanovili da sam pozitivna na koronu. Bila sam u stanu u izolaciji. Sin i unuka su mi donosili hranu do vrata, snaja i njena mama su kuvale – priča sagovornica Blica.

Iako, srećom, nije imala tešku kliničku sliku upozorava da bi virus trebalo shvatiti ozbiljno, ali i da ne bi trebalo klonuti duhom.

– Nije prijatan osjećaj. Nemate kontrolu nad nogama, cijelo tijelo se uznemiri. Nešto vas steže i ne možete lako da se oduprete takvom osjećaju. Međutim, riješila sam da se na neki način suprotstavim korona virusu. Natjerala sam sebe da počnem da kuvam, kretala sam se po stanu. Ne znam u životu šta znači imati temperaturu. Kako do tada nisam pila nikakve lijekove, volim da pješačim i planinarim, mislim da je i takav aktivan i zdrav život doprinio tome da se poslije četiri-pet dana osjetim bolje. Nakon 15 dana test je bio negativan. Bogu hvala da sam to prebrodila – kaže heroina volonterstva.

Nakon preležane bolesti, nastavila je da pokazuje šta znači biti veliki čovjek i osoba od koje svi mi možemo mnogo da naučimo. Volonteri Crvenog krsta svakodnevno olakšavaju živote tako što, priča Danica, informišu građane o svojim pravima, odnose im namirnice i lijekove koji su im potrebni, idu sa njima kod ljekara, ukoliko je neko vezan za postelju oni nose laboratorijske uzorke na analizu, ali su tu i ako je nekome potrebna jednokratna novčana pomoć, piše Blic.

– Volonter je most između osobe kojoj je potrebna pomoć i institucije čije usluge su joj u tom momentu neohodne. Ponekad je dovoljno samo da budete tu za nekoga ko je sam, da obiđete starije osobe kojima i ja pripadam. Na neki način oni nas prihvate kao najbližeg svog. Volim da se družim sa vremešnim osobama jer one imaju iskustva i od njih uvijek možete mnogo da naučite. Volontiranje je veoma pozitivno i neophodno za svako društvo. Mi smo narod koji voli da pomaže, oduvijek smo bili takvi, ali brzo zaboravljamo.

Nagrada na rođendan Crvenog krsta

Posvećenost i dobročinstvo Beograđanke velikog srca bezbroj puta do sada su bili prepoznati. Od zlatnog znaka i povelje za 120 godina Crvenog krsta Srbije, do odluke da služba Omladinske terenske jedinice sa Savskog vijenca dobije ime po Danici Šmic. Jedno od brojnih priznanja za humanitarni rad, Danica je dobila 6. februara tekuće godine.

– Ta nagrada mi je posebno draga jer sam je dobila na dan kada je osnovan Crveni krst i kada je slavio 145. rođendan. Prizanje pripada svim volonterima Crvenog krsta Srbije. Drago mi je da je prepoznata snaga volontera.

Poruka za sve građane Srbije

Pronaći u sebi volontera – poruka je koju Danica Šmic ima za sve građane Srbije. Bilo da su mladi ili stari, i ma koliko obaveza imali, uz dobru organizaciju, kako kaže, ali i ljubav – sve je moguće.