Nihad Krupić se nikada nije odrekao Bosne i Hercegovine. Živi u Kanadi, piše knjige, i sam je svoj mecena. LikeStory je pisao o njemu, a on lijepo piše o svemu. Ovih dana nam je poručio kako trebamo čuvati vrijednosti koje imamo, posebno ljudske.

Kako je BiH (a to se slobodno može reći i za ostala balkanska društva) došla u ovu patetično ogavnu situaciju? I moralnu, etičku, i političku i svaku drugu… I to je akademsko, naučno, psihološko i svako drugo pitanje. Šta se desilo sa liderima, a šta sa narodom? Zašto je konflikt postao glavni izvor svake komunikacije? Zbog čega se u analizama bavimo osobnim, intimnim kvalifikacijama, umjesto suštine. Zašto se bavimo samo posljedicama a ne uzrocima problema, a dobro znamo da bez popravljanja uzroka ne možemo očekivati promjenu posljedica.

Da, Abdulah Sidran je svjetski akademik.

Ovih dana sam pisao o napadima na ANUBiH akademike Esada Durakovića i Abdulaha Sidrana od strane dvojice BANU akademika, doktora nauka; Mustafe Cerića i Ferida Muhića. Interesantno je da Duraković, a i Sidran, uopšte u svojim javnim nastupima odranije ne spominju ovu dvojicu odnedavno najredovnijih kritičara. Ono što upada u oči i pomalo je patetično, da kao Cerić i Muhić brane Bošnjake i bosanski jezik od ljudi koji su institucionalno, u svjetskim okvirima ove dvije komponentne uzdigli na zavidnu naučnu visinu.

Kada je Abdulah Sidran, prošle godine u ovo vrijeme, došao u Ameriku, u Boston, na promociju svojih književnih djela, ugledna profesorica odsjeka za slavenske jezike sa Harvard univerziteta, porijeklom iz Beograda, čula za to i pozvala Abdulaha Sidrana da održi predavanje njenim studentima. Sidran se rado odazvao. Profesorica ga je ushićeno i zahvalno studentima predstavila kao akademika svjetskog glasa, što on uistinu i jeste. Da nije tako, zašto bi ga uopšte pozvali na Harward, najvažniji univerzitet na svijetu… I nije tamo naš Avdo govorio o ruskom, poljskom, bugarskom jeziku, nego o bosanskom, i Bosni, o svom narodu i kulturnom doprinosu njegovog naroda svjetskoj civilizaciji.Da, zbog toga je Abdulah Sidran svjetski akademik. To zna i Harvard i sva druga velika sveučilišta jer se njegova djela nalaze na policama biblioteka tih univerziteta.

On je odavno nadrastao balkanski prostor. I za njega znaju svi koji nešto znače u svjetskoj nauci i kulturi. Sramno je i vrijeđa inteligenciju minimiziranje Sidranovih akademskog djela, ako znamo da profesori, doktori sa najvećih svjetskih katedri kažu da je djelo akademika iz Bosne i Hercegovine Abdulaha Sidrana postalo važan dio svjetske kulturne baštine. Uz to se mora istaći da je Abdulah Sidran književnik kojem su ukrali na milione maraka. Scenarista više od pet kultnih BH. filmova, čovjek koji je Emira Kusturicu napravio milionerom, danas živi od penzije. Nigdje para od svjetski nagrađivanih filmova čiju svaku riječ je Avdo Sidran napisao. I poslije svega ovoga i bolesti kroz koju je nedavno preživio, zar bi neko mogao i pomisliti da može tek tako poniziti Abdulaha Sidrana, a da svi mi šutimo i budemo tako saučesnici u sramnoj kleveti protiv čovjeka koji nas je zadužio svojim djelom za pet života?Gdje je ono hrabro Sarajevo i BiH?

Zašto je naše društvo došlo do tog stadija da je konflikt, ružna riječ, personalna prijetnja, omalovažavanje, ponižavanje dostiglo vrhunac javnog djelovanja. Danas je vrijeme ljudi koji su, uglavnom, bivšim političkim i drugim šefovima bili poltroni i ulizice. Oni su vlast danas. Promijenili su status naviše, a i dalje ostali teški licemjeri i intereždžije. To su najgori ljudi. Baš kako je i napisao Meša Selimović:

„Ulizice, to su za mene najgori ljudi na svijetu. Najštetniji i najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast , oni siju strah bez milosti, bez iakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude, nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost.“

Bivši poltron, a današnji vlasnik ekskluzivnog prava da vedri i oblači u svom etničkom kotaru je uglavnom ekskluzivno, školovan , i to mu nikad ništa nije ni značilo u njegovom samopouzdanju. I što je najgore svi bivši BH. lideri političkih, akademskih i vjerski organizacija su birali takve saradnike jer nisu voljeli da im neko ide uz nos i ne slaže sa njima… To je bio jedan od uzroka političkog pada Harisa Silajdžića, našeg najdarovitijeg političara svjetskih državničkih kapaciteta. Kažu da je Haris pao na lokalnoj mahalskoj osobini, da ne sluša i ne pita šta drugi misle. Nego svima okolo dijeli lekcije.

I šta smo danas dobili? Nesigurne momke, koji su preskakali faze u životu (da se bavi sportom u mladosti, čita svjetsku literaturu, ima lijepe djevojke i ašikuje maksimalno, putuje svijetom,kulturno se uzdiže) došli su prečicama na mjesto lidera i napravili potop u svim sferama života. Njihovi osobni kompleksi su ustvari sve odrednice BiH društva danas. To je tačan uzrok današnjeg stanja. Ako mi ne vjerujete, pogledajte samo lidere današnjih stranaka. To su sve poltroni prijašnjih vođa, koji su se nakon odlaska svojih bivših šefova umislili i osilili i progurali na željene pozicije.

Odbijanjem i da biraju Bogića Bogićevića za gradonačelnika Sarajeva, ugovnali su do kraja. Da prostite. I neće ih oprati ni jedan izvor čiste bosanske rijeke. Gdje je ono hrabro Sarajevo? Kako je dopustilo da im i gradonačelnika biraju nekih 28 ljudi koji su, većim dijelom, izgubili pojam o vremenu i prostoru?

Da, Bogić je čovjek koji drži do svog obraza.

Možda su pomislili da se mogu igrati sa čovjekom koji je uvijek držao do svog integriteta. Ovdje se radilo o izboru ideje, nade, vjere u bolju budućnost nekog ko je poštenje dokazao.Radi se o izboru nekog ko je smatrao da mu niko nije dužan da vrati uslugu. Sve ovo se tiče Bogića Bogičevića, koji je, gle čuda i Srbin. Ko da je uopšte važno za dušu jednog urednog čovjeka ko dolazi otkuda i kakav mu je genetski kod. Pripadnost postaje nebitna ako se radi o izboru čovjeku zbog koga niko u životu nije štetu doživio. Izborom te neke univerzalne vrijednosti Sarajevo bi dobilo šansu da krene iz blata u kojem se dugo nalazi…

Da prestane biti dolina političkih i narcističkih vukova, a postane ponovo oaza rahatluka otresitosti obične raje… Sve mahalske igrice vlasnika tih 28 pari ruku (ili upola manje) su danas objelodanjene. Bogi ih je odbio. Oni koji su se prvi put napravili ludi i prevarili ga, mislili su da imaju još jednu šansu. Ali, umjesto prihvatanja šanse da ponovo bude ponižen, sutra, prekosutra, ljudima je pokazao njihovo pravo lice.

Tim poltronima, licemjerima, ulizicama i intereždžijama je politika igračka. Stranačka prepucavanja, jeftin populizam, nepotizam i malo laktanja do cilja i pokoji preskočeni leš. Sve to odlično plaćeno uz brojne privilegije. Odgovornosti nema, bez polaganja računa za urađeno i neurađeno. Oni koji znaju šta je ulog u BiH, njima je politika sudbina i stalni opasni hod po ivici.

Kuda dalje?

Svi su rekli svoje.

Ono najvažnije je: Kada su neki ljudi pročitani, sve lekcije su naučene.