Evo još jednog maestralnog djela velike Ursule Le Guin, koje spada u tzv. „Hainski ciklus“, gdje nalazimo i trilogiju „Zemljomorje“ i roman „Čovjek praznih ruku“. Zajednički nazivnik za sve njih je zamisao o pradavnoj rasi, Haincima, koji su u dalekoj budućnosti, na jednom području Galaktike, zasijali život na više svjetova među kojima je i zemaljski.

Radnja se ovog romana odvija na nimalo darežljivoj planeti Geten koju, da stvar bude komplikovanija, naseljavaju dvopolna bića koja su većinu vremena lišena polnosti da bi u tačno određenim periodima uzimali određeni pol i apsolutno se posvetili novonastalom stanju.

Pa da vidimo šta o nastanku ove čudne plenete i životu na njoj možemo pročitati u terenskim bilješkama  Ong Tot Opong, istraživačice koja se prva spustila na Geten / Zimu, u 93. e.g. 1448.:

„Djeluje vjerovatno da su oni posljedica eksperimenta. Sama pomisao na to nije prijatna. Ali pošto sada postoje dokazi koji ukazuju na to da je i terenska kolonija bila eksperiment, da su Hainci posijali svoju normalnu grupu na svijet koji posjeduje sopstvene, autohtone protohominide, ta mogućnost se ne može prenebreći. Kolonizatori su bez sumnje manipulisali ljudskim genima; ništa drugo ne objašnjava hilfove sa planete S ili degenerisane krilate hominide sa Rokanona; da li išta drugo može da objasni getenjansku polnu fiziologiju?“

I nakon što nam je u lice bacila zastrašujuću pretpostavku da su Getenjani, kao, uostalom, i stanovnici planete Zemlje, proizvod pukog eksperimenta, Ong Tot Opong nastavlja:
„Razvijam teoriju o porijeklu getenjanske polne fiziologije. Šta, zapravo, znam o tome? Izvještaj Otija Nima iz regije Orgorejna razjasnio je neke moje , ranije, loše pretpostavke. Prvo ću ovdje iznijeti sve ono što pouzdano znam, a zatim ću izložiti svoje teorije; idemo redom.

Polni ciklus traje između 26 i 28 dana (obično kažu da je to 26 dana, ravnajući ga sa lunarnim ciklusom). Tokom 21 ili 22 dana osoba je u someru, polno neaktivna, latentna. Otprilike 18. dana započinju hormonalne promjene koje okida hipofiza, tako da 22. ili 23. dana osoba stupa u kemer, estrus. U toj prvoj fazi kemera (seher na karhidskom) ona ostaje u potpunosti androgina. Pol i polna sposobnost se ne razvijaju u izolaciji. Ako se Getenjanin u prvoj fazi kemera zatekne sam ili među pojedincima koji nisu u kemeru, ostaje nesposoban za polni odnos. Ipak, seksualni nagon je u ovoj fazi izuzetno snažan i preuzima kontrolu nad kompletnom ličnošću, podređujući sebi sve druge porive. Kada osoba pronađe partnera u kemeru, hormonalno lučenje se dodatno podstiče (ponajviše dodirom – sekretom? mirisom?) sve dok u jednom od partnera prevagu ne odnesu muški ili ženski hormoni.“

Dalje u terenskim bilješkama čitamo da se, osim po svojoj neobičnoj strukturi, Getenjani  od Zemljana  razlikuju i po tome što, gle čuda, nisu skloni ratovanju. Zapravo, riječ za rat u njihovom rječniku uopšte ne postoji, a čitav život je organizovan na jednom mjestu, unutar jednog porodičnog kruga, bez potrebe za ekspanzijom i agresijom usmjerenoj prema drugim grupama.

Ali, avaj, gore opisano stanje  ne  potraja dugo, tek  do  godine 1491, godine, koja počinje 44. dijurnal, koji se na planeti Zimi u državi Karhidi, naziva odharahad tuva, ili dvadeset  drugi dan trećeg mjeseca proljeća Prve godine, kada među Getenjane stiže ambasador velike galaktičke zajednice nazvane Ekumen. Ambasadorova misija jeste da starosjedioce privoli da se pridruže zajednici što, naročito na početku, izgleda gotovo nemoguće, s obzirom da on nije ni svjestan sa kakvom se kulturom, zapravo, susreće. Pa kada mu Getenjani postavljaju  sasvim jednostavna pitanja, na njih daje odgovore koji ne potiču iz njegovog vlastitog uma (o srcu i duši da ne govorimo) nego su mu u zemlji iz koje potiče nametnuti kao jedini  mogući.

„Dozvolite da vas pitam jedno, gospodine Aj: znate li vi, prema vlastitom iskustvu, šta je to patriotizam?

„Ne“, rekao sam, uzdrman silinom s kojom se ta snažna ličnost odjednom usredsredila na mene. „Mislim da ne znam. Ako pod patriotizmom ne mislite na ljubav prema domovini, jer to poznajem.“

Ne, kad kažem patriotizam ne mislim na ljubav. Mislim na strah. Strah od drugoga. A njegova oličja su politička, a ne pjesnička: mržnja, surevnjivost, agresivnost.“

I eto problema! Roman je tek na svom početku, a već uočavamo zamke komunikacije koje su se ispriječile između različitih kultura. Uočavamo i pokušaj da se one, pod uticajem globalizacije, uklone, i to, kao što je uobičajeno, na štetu onih koji se smatraju slabijim i manje naprednim.

„Ja to ne krijem, ser. Ekumen želi savez sa nacijama Getena.“

„Zbog čega?“

„Zbog materijalne koristi. Širenja znanja. Želje da uveća složenost i jačinu polja inteligentnog života. Zbog obogaćenja harmonije i velike slave Boga. Zbog radoznalosti. Avanturew. Užitka.“

Nisam mu se obraćao jezikom kojim govore oni što vladaju ljudima, kraljevi, osvajači, diktatori, generali; na tom jeziku nema odgovora na njegovo pitanje.“

Znam, iz  do sada napisanog, zaključili ste da je „Lijeva ruka tame“ samo još jedan u nizu društveno angažovanih, u najboljem slučaju, političkih  romana.  Ali prevarili ste se. Ovo je i dovoljno misaono i avanturističko i filozofsko  djelo koje na osebujan način tretira i pitanje ljubavi, feminizma, rodne ravnopravnost, da ga nikako ne bismo mogli povezati sa jasnom klasifikacijom, koja mu, s obzirom na njegovu jačinu, nšta i ne znači.

Od srca ga preporučujem svima kojima je dosadilo da se nose sa predrasudama u sebi, ali i onima koje nam nameće društvo (a koje su najčešće  temelj naših odnosa). Preporučujem ga i onima čiji su um i srce otvoreni za ljubav, povjerenje i odanost, jer neki od najljepših redaka posvećenih  tim emocijama, nalaze se baš u ovoj knjizi.

„Jer meni se činilo, a rekao bih da se činilo i njemu, da je upravo iz te seksualne napetosti između nas, sada priznate i prihvaćene, mada ne i ublažene, počeo da se rađa veliki i iznenadni zavjet našeg prijateljstva: prijateljstva koje nam je obojici u izgnanstvu bilo prijeko potrebno i koje se u danima i noćima našeg gorkog putovanja već toliko potvrdilo da se tada, kao i bilo kad kasnije, moglo nazvati ljubavlju. Ali ta ljubav se rodila iz naših razlika, a ne sličnosti i istovjetnosti, nastala je iz različitosti; ona sama predstavljala je most, jedini most, preko svega što nas je dijelilo.“