Jedna za laku noć – razmislimo

Mom prijatelju Polu brat je za Božić poklonio auto. Na Badnje veče kada je izašao iz kancelarije na ulicu, oko njegovihi sjajnih novih kola obilazio je neki dečkić, zagledao ih i divio im se.

“Da li su to vaša kola, gospodine?” – upitao je.
 

Pol je klimnuo glavom. “Dobio sam ih od brata za Božić.” Dječak je bio zapanjen: “Hoćete da kažete da Vam ih je brat dao i da Vas ona nisu koštala ni centa? Znate, želeo bih…” Okijlevao je.

Pol je bio siguran da zna šta bi on želeo. Želeo bi da ima takvog brata. Ali ono što je taj dječak rekao , potreslo je Pola do srži.

“Želeo bih”, nastavio je dječak,” da mogu da budem takav brat.” Pol je iznenađeno pogledao dječaka, a zatim sasvim spontano zapitao: “Da li bi voleo da se provozaš u mom automobilu?”
  “Kako da ne bih!”

Poslije kraće vožnje, dječak se okrenuo i užarenog pogleda zamolio:”Gospodine, da li biste bili dobri da vozite do moje kuće?”
   Pol se smješkao. Mislio je da zna šta dječak želi. Želi da pokaže susjedima da može kući da se doveze u velikom automobilu. Međutim, Pol je ponovo pogriješio.

“Molim Vas da stanete ispred onih dvaju stepenika”, – rekao je dečak.
   Žurno se popeo. Ubrzo zatim, Pol je čuo da se vraća, ali nije išao brzo. Nosio je svog malog brata koji je bio bogalj. Stavio ga je na donji stepenik i pokazao mu kola.

“Vidiš Badi, upravo kako sam ti rekao. Brat mu ih je poklonio za Božić i nisu ga koštala ni centa. Jednoga dana ja ću ti pokloniti baš takva…i onda ćeš i sam moći da vidiš sve te lijepe stvari koje se za Božić stavljaju u izloge, a koje sam pokušavao da ti opišem.”

  Pol je izašao i stavio dječaka na prednje sjedište u kolima. Stariji brat, blistavih očiju, popeo se pored njega, pa su njih trojica krenuli u nezaboravnu prazničnu vožnju!