Okolina i porta manastira Uspenija Presvete Bogorodice u Dobrunu mami ljepotom i svetošću, primamljuje tajanstvenošću i kao magnet plijeni mistikom kulturno – istorijskih spomenika i živopisnom prirodom.

Za dio toga sigurno je zaslužno monaštvo ove svetinje iz 13, a neki tvrde i iz osmog vijeka, koje se poslije 300 godina vratilo u manastirsko zdanje.

Jedna zanimljiva promisao ostvaruje se ovih dana. Monasi su promijenili tok Staniševačkog potoka, skrenuli ga ka isušenom dnu jezera, koje se punilo samo u zimskim mjesecima, a čistu planinsku vodu poribili potočkom pastrmkom.

Ljubitelji prirode, planinari, biciklisti, avanturisti i mnogi  posjećuju ovaj biser jezera okovanog  krečnjačkim stijenama i tišinom koja struji iz najčuvenijeg pravoslvnog manastira u Republici Srpskoj.

Jezero se nalazi na oko stotinjak metara od manastirskog kompleksa. Iznad njega u stijeni sačuvani su ostaci monaške isposnice, istorija kaže da ih je bilo više,  ali su ih dušmanski uništili oni koji su se osmjelili da baš ovdje otvore kamenolom.

Pjesnik je o isposnici zapisao: „Riblja kost u pepelu, uklesan jastuk i „grešni” monasi“.

Кoliko je piscu ovih redova poznato u skorije vrijeme niko nije zavirio u ovo udubljenje u stijeni ali se pretpostavlja da su na zidovima isklesane ikone i ložena vatra.

“Ovdje je svaki kamen svetinja”, kažu kaluđeri i dodaju da se u stijenama oko manastira nalazi još biljega sa natpisima.

Odavde se pruža pogled i na veličanstveni spomenik Voždu Кarađorđu i veliki krst koji dominira okolinom.
Ovdje se, kao ni na kom drugom mjestu, jače čuje umilni zvuk zvona manastira dobrunskog koja pozivaju na službu božiju,slave vjeru pravoslavnu i opominju na molitvu, skrušenost i bogobojažljivost.

(BN)