Brak koji opstaje, različite nacionalnosti daju bogastvo zajedničkom životu

Maja Gasal Vražalica (37) i Sanjin Vražalica (44) iz Sarajeva su kao djeca zbog ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini devedesetih godina odrasli u Berlinu, Njemačkoj i ondje se upoznali.

Berlinsko djetinjstvo

Sanjinova obitelj je izbjegla iz Sarajeva, a Majina iz Livna te su spletom okolnosti pripadali istom kvartu u Berlinu gdje je počelo njihovo poznanstvo. Sanjin je imao tada 16, a Maja 9 godina. Nakon određenog vremena, njihove obitelji se vraćaju u rodne gradove i održavaju kontakt, a Majin odlazak na studije u Sarajevo obnavlja poznanstvo sa Sanjinom.

Njihovo poznanstvo iz djetinjstva obnovilo se ponovnim i sudbonosnim susretom u Sarajevu koji je rezultirao brakom. Danas ondje žive i rade te broje 13 godina sretnog braka iz kojeg se rodio njihov dvanaestogodišnji sin Sergej.

Sanjin ističe da je Maja ,,osoba koja ima izražen osjećaj da pravednost izgura do krajnjih granica” i koja je spremna svakome pomoći ,,čak i na uštrb sebe”, dok Maja kaže da je Sanjin ,,lijep, zgodan, pozitivan, fleksibilan, otvoren, emotivan porodični čovjek”.

Pri izboru partnera kao ni njihovi roditelji nisu razmišljali o nacionalnoj pripadnosti

Maja ističe kako je jako rano shvatila da nikada neće birati partnera prema njegovom etnonacionalnom identitetu, te se prisjeća kako je došla do tog zaključka nakon povratka iz Berlina u Livno odakle je njena porodica.

,,Budući da se vraćam adolescentskim godinama gdje se više ne stvaraju ljubavne veze i simpatije na osnovu ljubavi i osjećanja nego se prvo pita ‘ko si’ i ‘šta si’, u meni se budi neki revolt ili neka emotivna nota, gdje sama sebi stvaram sliku da ja nikad ne bih mogla biti supružnica u jednom čistom etničkom braku.”

Još dodaje da oboje dolaze iz multietničkih brakova, naime, njen otac je musliman, a majka katolkinja, a kod Sanjina je otac musliman, a majka pravoslavka.

,,Kod mene je više izražena ova fizička i emotivna komponenta nego Majina iako je i ovo što ona spominje meni bilo jako bitno. Kod nje je to malo intenzivnije, upravo radi te manje sredine, jer je to stvarno u Livnu i svim tim manjim gradovima posebno izraženo”, zaključuje Sanjin.

Od svih izazova Sanjin kao najveći iz vremena prije braka, uz smijeh tvrdi da je to bio period neposredno prije njihovog vjenčanja.

,,Poenta priče je da tri dana pred vjenčanje ništa nije definisano i sve još visi u zraku. Tako da sam ja sve organizovao, što me iscrpilo. Termin vjenčanja je bio u 10, a ona je dogovorila fotografisanje oko 9 sati. Ja nikako nisam spavao, ustao sam četvoronoške. Ona se uredila i naspavala, a ja ko da me poplava izbacila. I kaže fotograf ‘nasmijte se’, a da vidite kako sam ja izgledao, kao da sam na strijeljanju”, prisjeća se Sanjin pokazujući na fotografije uz obostran smijeh.

Povratak u podijeljeno bosanskohercegovačko društvo

Maja navodi kako su u njihovim obiteljima odrasli u slobodnom duhu otvorenosti bez granica, u poštovanju i ljubavi, no tada nakon rata po povratku u BiH dolaze u sredinu gdje su nju i sestru prvo pitali ,,što su” i ,,jesu li se opredijelile”.

Naglašava da su takvi odnosi za nju u adolescentskim godinama bili pritisak. Ljubav za nju nije, kako ona kaže, prebacivanje nekoga na vlastitu vjeru jer se na taj način nečija sloboda i viđenje stvari ograničava. ,,I to je vjerovatno nešto što je bilo moja prva predispozicija prema Sanjinu, osim toga što smo se znali i kroz porodice i kroz pozadine. To je sigurno bila jedna odskočna daska za upuštanje u to sve. Mimo toga, sigurno ima i ona koja je fizička i emotivna”, dodaje Maja.

Brak u kojem svako može zadržati ono što jeste

Kod Sanjina je odmah znala, da joj nitko neće postaviti pitanje ,,da li pored sudskog vjenčanja treba ići u džamiju ili crkvu ili bilo koju drugu vjersku instituciju”, a također i kod planiranja obitelji, da joj netko neće postaviti pitanje ,,zašto ovo ime, zašto ono, da li će se obrezivati ili će se krstiti”.

Ističe da je to bilo jedno veliko rasterećenje, gdje je ušla u brak u kojem se osjeća da može zadržati ono što ona jest i kako ona poima stvari. ,,Kao dijete iz miješanog braka i kao neko ko je ušao u miješani brak i neko ko stvara dijete u miješanom braku, to smatram kao nešto jako pozitivno, nešto što je nama doprinijelo mnogo u smislu otvorenosti jednih prema drugima, empatije prema drugom i drugačijem, poštovanju prema svim obilježjima koja god ko ima”, priča Maja.

Navode da je bitno da njihov sin odluči sam za sebe o svojoj opredijeljenosti i da se to ne smije prenositi od roditelja kao DNK. ,,Naše dijete sutra može biti sve što misli da treba da bude, nakon što pročita sve knjige koje treba i stvori svoju kulturu, religiju i ostalo. Nama nikada ne bi bio problem prihvatiti koga god on sutra predstavi kao svoju izabranicu ili prijatelja ili prijateljicu i da se zapravo gledamo kao kozmopoliti, a ne kao osobe koje žive na jednom skučenom prostoru”, kaže Maja.

Ne podstiče se dovoljno tolerancija i suživot kod novih generacija

Sanjin ističe kako je Maja bila politički aktivna i da osjeti razliku u politici počevši od njenog aktivizma do danas. Ističe da je njenim ulaskom u politiku vidio sve s čime se susrela u državnom parlamentu i da su od tada razbijene sve njegove nade da je moguće značajno mijenjati situaciju u državi i društvu.

Stava su da se sve rjeđe viđa promocija multikulturalizma, tolerancije i suživota u medijima, ali i u društvenom i političkom životu što utječe na buduće generacije. ,,Kada pogledam trenutna kulturna i politička dešavanja, zabrinut sam. Akteri koji nam kroje sudbinu su toliko postali bahati i sve je toliko degutantno. Mogu reći da ne primijetim pozitivna promicanja tih vrijednosti. No, u mom mikrosvijetu se vode zdrave teme, zdrava komunikacija i zdrav kritički pogled na stvari oko nas”, kaže Sanjin.

Maja pak, navodi kako se podrška multietničnosti događa isključivo putem nevladinih i međunarodnih organizacija koje žele to povezati s pomirenjem i inkluzijom u društvenu zajednicu, te s izgradnjom demokratskog društva.

,,Sada su sve institucije i obrazovni programi deklarativno za toleranciju, a entiteti i kantoni imaju svoje zasebne programe pa vidimo lektiru u školi ovisno koja većina vlada u određenom kantonu. Mi sve to vidimo, prešutno smo saglasni sa tim, gradimo neki svoj mikrosvijet, ali mislim da su generacije koje dolaze radikalnije spram inkluzije pa i u bračnom smislu, nego što je to bilo devedesetih. Ne promoviše se, čak i kroz ovaj intervju se vidi da smo mi iznimka u društvu”, ističe Maja.

Izazovi u odgoju djeteta u podijeljenom društvu

Maja vjeruje da je njihovim roditeljima bilo lakše što su stupili u multietnički brak, nego da su bili primorani da uđu u jednu ili drugu vjersku instituciju.

,,Mi smo se uvijek družili s osobama koje su tolerantne i nismo doživjeli nikakve osude. Ali ono što sam primijetila kroz rast Sergeja, njegovo odgajanje i ulazak u odgojne institucije koje su izgubile odgojnu komponentu, je da je Sergej manjina”, objašnjava Maja.

Govori o negativnom iskustvu njihovog sina Sergeja jer su primijetili da njegovi vršnjaci i vršnjakinje identifikuju imena s etnonacionalnom pripadnošću.

,,On odrasta i ide u školu u glavnom gradu gdje ga u parku zbog njegova imena Sergej nazivaju Srbinom. Njemu to nije bilo jasno i vraćao se kući s pitanjem zašto njega netko u parku tako naziva, a s druge strane je imao situaciju gdje su ga zbog nastavka imena ‘gej’ zvali podrugno ‘pederu’ i to je nešto što djecu koja su u jeku odrastanja dovodi do toga da žele da promijene svoje ime, kao što je to htio naš sin.”

,,Imamo oboje dinamične poslove, često sam na putu, a Maja je s druge strane jako zauzeta, nekad to izgleda poprilično hektično, trči tamo trči ovamo. Sergej je već odrastao tako da sam ostaje kući, a vozim ga i na trening. Rekao bih da imamo sasvim normalan dan kao i sve ostale porodice”, kaže Sanjin.

Maja navodi kako pored onoga što radi, nastoji provoditi vrijeme sa Sanjinom, Sergejem, ali i sa njihovom obitelji raspršenom po svijetu. Također kaže da ulaže mnogo vremena na reedukaciju njihovog sina jer se kroz nastavne planove i programe djeca ograničavaju.

,,Udžbenici sadrže ono što proizvodi armiju klimoglavaca, a roditelji koji ne žele da djeca ostanu u tim okvirima moraju mnogo ulagati u dijete kroz razgovor. To iziskuje jedan kontinuiran rad, frustraciju, posebno meni koja sam završila osnovnu školu u Njemačkoj u jednom otvorenom sistemu, prihvatanju, razgovoru o seksualnom odgoju, reproduktivnim organima, kontracepciji…”, detaljno objašnjava Maja.

Tajna uspješnog braka

Maja ističe da je ključ za uspjeh njihovog braka nepostojanje diskriminacije, te izražena ljubav i strast.

,,Ne bih se znala nositi u braku s ugnjetavanjem ili gdje nisam prihvaćena kao ličnost sa svojim stavovima. U širem kontekstu tajna je u nenacionalizamu, podlozi kroz obitelj i njeno značenje i poštivanje.”

Sanjin ističe kako se slažu da je neophodno graditi ravnopravan partnerski odnos.

,,Imamo jedan partnerski odnos. Odgojen sam da u životu trebaš imati jednog partnera, tako je kod nas, nema onoga ‘to nije moj posao’, stvarno se trudimo ‘uskakati’ jedan drugom.”

Ističe da je prva stvar za koju se vrijedi boriti obitelj jer je ona, kako navodi, jedna bitna baza iz koje potječe progres kod svakog čovjeka.

,,Porodica ne treba opstajati samo da bi opstala institucija braka, jer nas uče ‘kad se udaš onda trpi sve i svašta’. Mislim da se vrijedi boriti za poštovanje, ravnopravan partnerski odnos i slobodu partnera u svakom smislu. Bez obzira na brak, svako ima svoj mikrosvijet sa svojim prijateljima, porodicom, da ne bi bilo ‘samo ja i on’”, dodaje Maja.

Neophodno je biti otvoren prema drugom i drugačijem

Mladima poručuju da ne trebaju uopće gledati tko je kojeg porijekla i da se oslobode okova tradicije i obitelji koja bi, kako navode, njima uskratila da svoj život prožive u ljubavi, a da zadovolje norme koje je neko definirao.

,,Najosnovnija poruka je da ne budu ograničeni, jer je to pogubno, pogotovo u ovim našim okolnostima. Da budu spremni na drugačije, da budu otvoreni, komunikativni i razmjenjuju iskustva jedni sa drugima”, zaključuje Sanjin.

Iako Maja smatra da njihov sin neće svoj život nastaviti u Bosni i Hercegovini, njihova borbenost, aktivizam i dosadašnje iskustvo mogu učiniti suprotno. Maja i Sanjin su dokaz kako se osobe koje se vrate u BiH i primijene svoje znanje mogu izboriti sa sistemom za svoje bolje sutra.  Oni su primjeri kako se ljubav ne definira onim što je napisano u rodnom listu.