Dvadeset i prvi mart se svugdje u svijetu slavi kao prvi dan proljeća. Ali i Međunarodni dan šuma. U kakvom je stanju ta, čovjeku uglavnom nepoznata zelena inteligencija  i čijom zaslugom se u njemu našla, razumjećemo najbolje ako odgovore potražimo od onih koji su joj i najbliži. A među najbližim svakako su i planinari i alpinisti. 

O alpinizmu se u Bosni i Hercegovini zvanično počinje govoriti od 1929. kada je na Romaniji izvršen prvi penjački uspon za čije ciljeve kažemo da su izraziti i svjesni planinarski (alpinistički). Tom prilikom je osvojena stijena poetičnog imena, Đeva (Djevojačka stijena). Romanijske stijene su za ovaj poduhvat, kao i za niz kasnijih, izabrane zbog  raznovrsnosti i jednostavnog pristupa, zahvaljujući čemu su nedugo nakon toga  postale  i svojevrstan poligon za obuku početnika, ali i onih koji su se nadali pravim alpinističkim izazovima. Najmarkantniji masiv ovog prostora jeste Djevojačke – Velike – Bogovićke stijene i upravo na njima su penjani prvi  alpinistički smjerovi.  

Novembra 1929. Drago Šefer i Vojo Ilić su na Djevojačkim stijenama, gotovo bez  opreme, ispenjali prvi smjer u planinama Bosne i Hercegovine. Tek 1932. su dobili ono najnužnije, cepin, 30-metarsko uže, tri karabinera, čekić i penjačice što je umnogome doprinijelo i osnivanju Alpinističkog odsjeka RTD „Prijatelja prirode“. Do kraja 1938. nekoliko smjerova na Romaniji su ispenjali i Predrag Šaraba, Jakov Gaon, Josip Sigmund, Nikola Sedlar, Halid Čaušević i Jakob Krkbešević, a nešto kasnije je to  uspjelo i Dragi Entrautu, Muhamedu Buturoviću i Faruku Zahiroviću. 

Uskoro nakon završetka Drugog svjetskog rata u sklopu Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine  formirana je alpinistička sekcija što je pokrenulo stvaranje sličnih grupa u ostalim planinarskim društvima. Zahvaljujući takvim aktivnostima, savezni alpinistički kurs (Prvi takve vrste na ovim prostorima) nije prošao bez učesnika iz Bosne i Hercegovine. Na njemu su sudjelovali Drago Entraut, Muhamed Buturović, Vlado Travner, Mijo Novaković, Sonja Feđi, Vojo Radić, Hidajet Haračić i Vjekoslav Reba. 

Pored Romanije kojoj pripada počasno mjesto u razvoju bosanskohercegovačkog alpinizma, ne može a da se ne spomenu Prenj, Čvrsnica, Velež i Treskavica. Godine 1936. na sjevero-istočnu stijenu Lupoglava se popeo Drago Šefer. Iste godine na Čvrsnicu su se popeli Josip Sigmund, Šefer i Predrag Šaraba. 1937. Josip Sigmund je osvojio i jedan od vrhova Treskavice. 

Prvi alpinistički usponi na Prenj izveden je tek 1966. Od tada su ovi hercegovački Himalaji postali glavni poligon za sticanje iskustava neophodnih za kasnije savladavanje stijena i vrhova širom svijeta. 

Posebno istaknuto mjesto u bosanskohercegovačkom alpinizmu pripada Sarajevskoj školi (SŠA), a u okviru te škole imenima poput Muhameda Šišića, Muhameda Gafića, Branimira Maltarića, Alije Vatrenjaka, Miodraga Rakića, Gorana Vučičevića, Muje Mulaosmanovića, Milorada Čarapića, Naima Logića, Duška Jovanovića,  Slobodana Žalice, Halila Udžvarlića... (izvinjavam se svima koje zbog dužine spiska nisam navela uprkos tome što su utkani u sve bivše, a samim tim i sadašnje staze  kojim kroči  vascijela alpinistička kultura).

 Upravo ova imena (navedena i nenavedena) su bila okosnica nekih od najvećih alpinističkih poduhvata, 1972. osvojen je Matterhorn, 1974. Elbrus, 1976. Pamir, 1976. Mount Everest, 1982. Uhuru Peak (najviši vrh Afrike), 1986. Ulu Tau Čan (Kavkaz), 1986. Ande, 1991. Tjan Šan, 1994. Himalaji…   

Halil Udžvarlić, ili preciznije, primarijus dr. Halil Udžvarlić, u Energoinvestovoj ambulanti u kojoj je svojevremeno radio, zbog neobičnih metoda liječenja od milja  prozvan Doktor Šetaj, u svojim se „Putopisima“ najviše bavi opisivanjem pojedinih naših planina i blaženstava koje nude, ali i „silvaecidom“ do kog je došlo nakon niza nedaća koje su se na ove prostore ne tako davno obrušile. Priča o ljepotama prirode često završi u dubinama sjećanja koje nisu bez sposobnosti da u savremenom čitaocu probude sjetu i žal za onim čega odavno nema.  

„Sjećam se da me na Prenj prvi put poveo Ferdo Žagovec u ljeto 1980. godine. Uvijek je znao animirati za neku planinu, upoznati s karakterističnim detaljima. Nakon prolaska kroz selo Bijela i napuštanja Rakovog laza (660m) pri ulasku u bukovu šumu na jednom stablu mi je pokazao glavu konja, pravu pravcatu, da bi i Mersad Berber pozavidio tom prizoru. Bavio se mišlju da tu „glavu“ odsiječe sa stabla i odnese kući. Uvijek sam ga odvraćao od te ideje u želji da se pri svakom ponovnom susretu s Prenjom divim toj igri prirode. Dobro markirana staza vodila je serpentinama kroz mješovitu – listopadnu (bukovu) i četinarsku šumu. Na Prenju su do 1.500 m listopadne (bukove) šume, a od 1.500 do 2.000 m su četinari i dalje od 2.000m travni region. Klekovina bora se nalazi na 1.600 m nadmorske visine i penje se do 1.900 m. Na nekim mjestima predstavlja gust neprohodan pojas. Na velikim površinama se susreću mješovite šume bukvi i četinara, tu nema jasnih granica. Posebno je raširen crni bor, dok je bijeli bor znatno rjeđi. Krošnje crnog bora imaju oblik kišobrana. Rasprostiru se naročito na oštrim i golim stijenama. Prvi put sam upoznao endemsku četinarsku vrstu munika koja ima karakterističnu krošnju i koru stabla koja liči na kožu krokodila. Nakon prelaska preko brojnih vododerina-točila, stiže se na Skok na nadmorskoj visini od 1.463 m, odakle se pružaju nezaboravni vidici na Rakov laz, Bijelu i Konjic. Iznad Skoka ispod Osobca pružaju se sive gromade stijena i sipara. Nakon izlaska ispod kote 1.693 staza skreže u pravcu zapada. Nailazimo na klekovinu bora i muniku na nešto zaravnjenom dijelu puta kojim stižemo do planinarske kuće „Jezerce“ (1.650 m). Nalazi se ispod Kopilica i Taraša. Ovu kuću podiglo je Planinarsko društvo Prijatelji prirode 1936. godine. Obnovljena je 1951. godine i kasnije više puta proširivana i adaptirana.

 U kući smo zatekli Draženku, vrijednu, robusnu domarku iz Mostara. Impresionirala nas je neustrašivost ove djevojke. Usred zime, u januaru, sama se penjala s derezama i cepinom uz ledene plohe snijega po vrletima Prenja i otvarala kuću. One sretnike koji su dolazili u kuću dočekivala je s čajem i zehirom, kako bi rekla mostraska raja. Prohujala su ta vremena.“ 

 Znam da su mnogi od vas navikli da su putopisi zasnovani na prosuđivanjima, pa čak i nekoj vrsti suđenja. Čude se (a neki i negoduju) što toga u ovim redovima nema i što su oni uglavnom zasnovani na empatiji i nekoj vrsti srastanja sa ljudima i mestima koje ti ljudi pohađaju ili nastanjuju. Začudnost je tu, ali ništa se ne propituje, čak se i ne dovodi u pitanje… I onda, ona neizostavna dilema, da li je ovo uopšte književnost. Pa svima koji su u nedoumici odgovaram da, iako možda nije čista poezija, veoma joj je bliska, lični momenti, iskustvo i doživljaj se isprepliću sa univerzalnim, geografskim, istorijskim, kulturološkim. I odraz je nada, želja, jednostavno života jedne generacije i višeslojnog prostora nad kojim se uzdižu neslućene ljepote među kojima su, autoru posebno dragi,  (osvojeni i neosvojeni) planinski vrhovi. 

„Odlažem ruksak, prostirem armafleks, odmaram se i objedujem na Trinjači. Žalim što se bliži zalazak sunca, uživam u panorami Prenja i obližnjeg gorja. Sve mi protiče nekako u grču, jer znam da ću vrlo brzo morati nazad niz Strmenicu, u Divu Grabovicu. Najvažnije je da prije večeri savladam oblast kamenjara – sipara. U tome uspijevam. S nastupom večeri koristim bateriju. Pri kretanju u sutonu i mraku pratim markaciju i strukturu puta ispred sebe. Jula mjeseca 1997. sišao sam do sela Diva Grabovica iste noći, a u augustu sam prenoćio na Žlijebu. Ležaj i jogi madrac su u veoma dobrom stanju. Jedini problem je bio da snopom baterijske svjetlosti iz kolibe istjeram iznenada uletjelog slijepog miša. Vrata u kolibi prislonio sam uz otvor na zidu. Dobro bi došlo pospremanje kolibe, nužne su opravke, u prvom redu zatvaranje vrata. 

Od carstva životinjskog svijeta Čvrsnice želim spomenuti da sam iznad Strmenice na grebenu vidio divokozu, a na Žlijebu kod kolibe zmije – šarku i, nešto niže, poskoka. 

Putovanje Divom Grabovicom smatrao bih nepotpunim ukoliko ne bih spomenuo srdačnost i gostoprimstvo Omera i Salihe Alić. Budući osnivači farme koza su me više puta toplo primili, okrijepili kozijim mlijekom i sirom. Na tome sam im veoma zahvalan.“ 

Naravno da ovo nije  Šekspir, nije ni Andrić, pa ni Hemingvej, ovo je čisto poštovanje i ljubav prema svemu što je čovjeku dato da svijetom hodi uspravan i opijen. Zbog toga i još koječega što ćete čitajući knjigu i sami otkriti, od srca vam je preporučujem. I nadam se  da će bar nekI od vas nastaviti tamo gdje su  gromade našeg alpinizma zastale. Jer, kao što je i sam Udžvarlić nagovijestio, posla ima mnogo i rukave treba zasukati.   

„Molim vas sačekajte moga babu da pođe s vama, da ne bi išao sam do Podgradine.“, poručuje nam djevojka u Ljubovčićima. Sačekasmo, Mustafa Dupovac, sredovječni mladoliki majstor građevinske stolarije želi da se „ispuše“ i uzme neke mjere u planinarskoj kući Podgradina. Krećemo stazom preko bora. U šumi četinarskih vrsta dominira omorika, zatim nalazimo jeliku, u predjelu vrha Bor preovladava bor. Mada je visina snijega oko 1,5 metara, prtina je ipak prihvatljiva. 

Zaprepašteni smo prazninom na lokalitetu gdje je postojala koliba koju je podigao planinarski entuzijast Drago Škramić. Koliba je sasvim izgorjela, kao da je od papira. Polegao je lim koji je pripadao krovu, viri kratki prebijeni dimnjak, pored njega je mala peć. Nije jasno da li je to nehaj ili je to namjerno učinjeno. U kolibi smo se obično zadržavali kao u nekom skloništu, posebno u slučaju nevremena. Ponekad smo tu vatru naložili, popili čaj. Poslije zapaljenog i uništenog doma Šavnici Planinarskog društva Bjelašnica, kao da do neba odjekuje jecaj sagorjele kolibe. Ljudski faktor u ovim katastrofama je dominantan. Odgovornost za nedjela ničija. Drago Škramić je bio istaknuti planinarski aktivist, podigao je dvije vikendice na Šavnicima i Stanarima i planinarsku kolibu namijenjenu putnicima manjernicima. Sjećam se njegove kćerke Vesne Škramić, njenog melanholičnog osmijeha i zajedničkog, nezaboravnog uspona na vrh Nevado Pisco (5.800 m) u Peruanskim Andima 1986. godine.“