Jedna za laku noć – razmislimo

Bio jednom jedan Jozo. Jozo je bio toliko lijen da ga je bila milina, ili muka, gledati. Ništa nije radio, po cio dan ležao je na obali rijeke i promatrao vodu kako teče. Kad bi ga pitali: “Što radiš, Jozo?”, Jozo bi odgovorio: “Promatram vodu kako teče”. „Što bi voda drugo radila nego tekla?”, rekli bi ljudi.

Jednoga dana Jozo je tako ležao na obali i promatrao vodu kako teče otvorenih ustiju, jer ih od lijenosti nije bio zatvorio. I neka ribica – buć! – slučajno uleti u Jozina usta. Jozo se nije ni pomakao.

“Drugi bi me pojeo, a ti si mi, ne pojevši me, spasio život”, začudila se ribica. “Zato ću ti ispuniti želju. Što želiš? Slavu, bogatstvo?“, pitala je ribica.

“Želim da uvijek budem ovakav”, rekao je Jozo i pažljivo ispljunuo ribicu u vodu.

“Dobro”, začudila se ribica, “ispunit ću ti želju, ali ne smiješ ništa raditi. Jer ako išta korisno učiniš, čarolija će prestati.”

I Jozo je i dalje sretno i nesmetano ležao na obali ne radeći ništa i promatrao vodu kako teče.

Jednog dana opazi Jozo rodu kako vreba žabicu. Jozi je bilo žao žabice, pa se podigao, mahnuo rukom, otjerao rodu, i tu se sjetio da je čarolija prestala i da odsada više neće moći biti nesmetano lijen.

Tu mu priđe žabica.

“Hvala ti”, veli, “spasio si mi život. Ja sam čarobna žabica i mogu ti ispuniti svaku želju. Ako me poljubiš, pretvorit ću se u krasoticu, princezu, udat ću se za tebe i živjet ćemo sretno do kraja života.”

„Hvala”, rekao je Jozo. “Ja bih radije, ako može, po cio dan ležao na obali i promatrao vodu kako teče.”

„Neka ti bude, dobri čovječe”, reče čarobna žabica i – buć u vodu.

Jozo i dan danas leži na obali, promatra vodu kako teče i služi kao primjer čovjeka koji je u životu znao što hoće i to je i ostvario.