Začuđujuće velikom broju ljudi knjiga nije samo riznica iz koje vade znanje ili mudrost nego i izvor neizmjernog zadovoljstva. Neki vole poeziju, neki se drže proze ili drame…Različite vrste štiva nude i različite benefite, neka su tu da nam poboljšaju zdravlje, neka da omoguće lakše donošenje odluka, a neka samo da bi nas izvukle iz zbunjujućeg višeglasja vlastite priče.

Mnogi poznati umovi kažu da su im od velike pomoći pri dostiznju vlastitih ciljeva bile upravo biografije manje ili više uspješnih ljudi. Tako, na primjer, osnivač, glavni izvršni direktor i glavni tehnološki saradnik SpaceX-a, Elon Mask (21. najbogatija osoba u SAD-a) nikada nije krio uticaj koji su biografije Ajnštajna, Tesle i Bendžamina Frenklina imale na njegovu karijeru dok  Fil Najt, dizajner brenda Air Jorda, priznaje da nikada nije negirao moć inspirativnih obrazaca kojih se domogao zavirujući u život heroja bejzbola, Džekija Robinsona.

„Bilo je potrebno da izdrži više od drugih igrača i to sam naučio od njega.“

Što se mene tiče, pročitala sam more stranica koje se bave životom i djelom (koliko sam shvatila, ono čim se baviš možeš nazvati djelom tek kada to odluče odabrani) ovakvih i onakvih faca, neke sam doživjela kao pozitivne likove, neke kao negativne, jedni su bili zanimljivi, drugi pravi smorovi. Za Ajnštajnovu biografiju sam se počela zanimati tek nakon ujdurme koju su je izazvalo pismo Ciriškog univerziteta, što  predstavlja odgovor na zahtjev  italijanske fizičarke Gabrijele Greizon da se Ajnštajnovoj supruzi Milevi dodijeli diploma posthumno.  („Žao nam je zbog Mileve, ali imala je najgoreg muža, kojeg je žena mogla imati. Ajnštajn je onemogućavao Milevin put nauke, što se inače često događalo ženama u tom periodu.“).

Pa ko je bio Albert Ajnštajn, taj briljantni um koji je zadužio čitavo čovječanstvo, a vlastitu suprugu, takođe talentovanu fizičarku, sveo na gotovo nebitnu  stavku u svojoj bogatoj biografiji?

Genije je rođen je 14. marta 1879. u Ulmu u Njemačkoj, otprilike u jedanaest sati i trideset minuta. Otac mu je, manje ili više uspješno, upravljao elektroenergetskim kompanijama dok je majka, praktičnim umom i snažnom voljom oblikovala porodični život. Kao mali, Albert se mnogima  činio „gotovo zaostalim“. Kasno je počeo govoriti zbog čega su ga zabrinuti roditelji vodili ljekarima, a nakon što su riječi počele da izlaze iz njegovog grla, kad god je imao nešto da saopšti, isprobavao bi to na sebi, tihim šapatom, sve dok nije zvučalo dovoljno dobro da to kaže naglas.

„Svaku rečenicu koju bi izustio“, prisjetila se njegova mlađa sestra koja ga je obožavala, „koliko god obična bila, najprije je tiho ponavljao sam sebi, pomjerajući usne…Toliko se zlopatio sa jezikom da su se svi oko njega plašili da ga nikada neće naučiti.“

Tokom kasnijeg školovanja, njegov spori razvoj kombinovan sa otporom protiv autoriteta, rezultiralo je događajima koji istoriju čine veoma zabavnom. Iz jedne od škola koje je pohađao izbacili su ga zbog buntovništva spram autoriteta, a u drugoj su izjavili da od njega nikada neće biti ništa.

A što se karaktera mladog Ajnštajna tiče, učenjaci su, nakon predanog istraživanja, zaključili da je njegova sposobnost za sistematizovanje (identifikovanje zakona koji vladaju nekim sistemom) uvijek  bila jača od sposobnosti za empatiju (saosjećanje i brigu za osjećaje drugih). Uprkos tome, on je ipak bio sposoban za sticanje prijateljstava i neku posebnu vrstu brige  za čovječanstvo uopšte.

Kada se kod Ajnštajna razvilo interesovanje za matematiku i nauku uopšte, ne možemo sa sigurnošću reći. On sam je kao  najranije sjećanje u kom se primjećuje interes za nevidljivi poredak koji stoji iza vidljivih pojava,  označio dan kada je,  da bi lakše pregurao bolesničke dane,  od oca dobio kompas.

„Još pamtim – ili makar vjerujem da pamtim – kako je to iskustvo na mene ostavilo dubok i trajan utisak“, napisao je u jednoj od od mnogih prilika kada je pripovijedao o tom događaju. „Iza stvari je moralo da stoji nešto duboko skriveno.“

Ova je simbolička priča ispričana u više filmova među kojim su najpoznatiji „Zaljubljeni Ajnštajn“, „IQ“ i „Spašavanje Albertovog kompasa“.

Pošto je budući nobelovac bio opčinjen povinovanjem igle kompasa nekom nevidljivom polju, bilo je logično da će u daljem radu posvetiti opisivanjem prirode teorijama polja, čega će se držati do kraja života.

„Kao što je napomenuo istoričar nauke Džerald Holton, Ajnštajn je smatrao „klasičan koncept polja najvećim doprinosom naučnom duhu“.

U vrijeme kada se razvijala ljubav prema nauci, nastajao je i interes za muziku koji neće prestati do kraja naučnikovog života. Majka, uspješna pijanistkinja, poslala ga je na časove violine koji su mu isprva smetali zbog discipline, a postali su prava blagodet nakon što je upoznao Mocartove sonate i počeo osjećati čarobnu emociju koju odašilju.

„Vjerujem da je ljubav bolji učitelj nego osjećaj dužnosti“, kazao je on, „makar kad sam ja u pitanju.“

Ustrajne vježbe sviranja  Ajnštajna nisu ometale u istraživačkom radu, naprotiv, pomagale su mu pri rješavanju problema sa kojima se suočavao.

„Kad god je osjećao da je došao do kraja puta ili kad bi se suočio sa nekim teškim izazovom u radu“, rekao je njegov sin Hans Albert, „on je tražio utočište u svijetu muzike i to je rješavalo sve njegove poteškoće.“

Uprkos natpisima koji su se s vremena na vrijeme pojavljivali u medijima, Ajnštajn je školsko gradivo savladavo predano i bez ikakvih poteškoća.  Znanje koje je stekao u školi dodatno je proširivao gradivom koje je samostalno proučavao. Udžbenike su mu poklanjali roditelji, stric, ali i prijatelji među kojima se posebno ističe Maks Talmud (nakon odlaska u SAD, prezime je promijenio u Talmi), čest gost na nedjeljnim porodičnim ručkovima.

Talmud je Ajnštajna upoznao i sa filozofijom čije proučavanje, kao i izučavanje prirodnih nauka, doprinosi približavanju Bernštajnovim stavovima i radikalnom otklonu od vjere.

„Zahvaljujući čitanju popularnih naučnih knjiga, ubrzo sam postao uvjeren da dobar dio priča iz Biblije ne može biti istinit. Posljedica toga bila je krajnje fanatična orgija slobodnog razmišljanja, zajedno sa utiskom da država namjerno obmanjuje omladinu lažima; bio je to utisak koji me je zgromio.“

Ni kasniji Ajnštajnovi stavovi prema religiji nisu se bitno promijenili. Averzija prema ortodoksnoj praksi jevrejske ili ma koje druge tradicionalne religije nije ga napuštala do kraja života, kao ni duboko strahopoštovanje prema onome što je nazivao Božiji um koji je, po njegovom mišljenju, iskazan kroz stvaranje univerzuma i njegove zakone.

Protivljenja koja je osjećao prema strogoj kontroli izazivala su i otpor njegovih gimnazijskih profesora. Tamošnji način poučavanja mu je ličio na metode pruske vojske, a šta je o njoj, kao i vojsci uopšte, mislio i osjećao, vidljivo je iz sljedećeg:

„Kada neko može da uživa u tome što maršira ukorak uz muziku, meni je to dovoljno da osjetim prezir prema njemu. Takvome je veliki mozak dodijeljen pukom greškom.“

A skepticizam, otpor nametnutom znanju i autoritetu uopšte, kroz šest decenija naučne karijere doprinio je da Ajnštajnovo djelo poprimi svoj oblik. „ispostavilo se da je njegova rana sumnja u autoritete, koja ga nikada nije u potpunosti napustila, bila od odlučujećeg značaja“, napisao je Baneš Hofman koji je sa Ajnštajnom sarađivao u posljednjih godinama njegovog stvaranja.

Pored toga što je doprinijelo oblikovanju naučnikovog rada, protivljenje autoritetu je formiralo i njegov privatni život. Uprkos negodovanju roditelja, oženio je Milevu Marić, takođe talentovanu matematičarku. Nije se obazirao na primjedbe o njenom porijeklu, kao ni tjelesnim nedostacima.

Ni to što  što su postali roditelji dvojice sinova brak dvoje genijalaca nije učinilo uspješnijim. U njemu su oboje patili, i Mileva i Albert pa je, po mnogim, razvod bio nezaobilazan. Sam proces razdvajanja nije prošao bez bolnih posljedica, Mileva je tonula u depresiju i mrak, dok je Ajnštajn utjehu nalazio u radu i brojnim izvanbračnim vezama (kojima je i ranije bio sklon). Konačan kraj je došao ubrzo nakon brutalnog ultimatuma za primirje u kom se Mileva obavezuje da će se brinuti za Albertovu hranu, odjeću, radnu sobu, ali i da  neće očekivati nikakvu podršku ili  intimnosti.

 O prirodi Ajnštajnovog rada, daljem odnosu prema vlastitoj djeci, prvoj i drugoj supruzi kao, i sebi samom saznaćete mnogo ako pročitate iscrpno djelo Voltera Ajzaksona, generalnog direktora Instituta Aspen, predsjednika upravnog odbora i generalnog direktora CNN– a kao i generalnog direktora časopisa Time.

Pa zabavno vam ajnštajnovanje, a pomalo i ajzaksonovanje!