Stavljanje ljudi u nepovoljan položaj na osnovu socijalnih, imovinskih, rasnih, polnih, individualnih, etničkih, vjerskih, seksualnih, jezičkih, starosnih ili nekih drugih osobina jeste diskriminacija. Diskriminacija podrazumijeva i otežanost ili onemogućenost pri ostvarivanju određenih ljudskih prava što možda i nije najgore što diskriminisanu osobu može zadesiti. Najužasnije posljedice stereotipa i predrasuda zapravo se odnose na promjene u ponašanju žigosane osobe. Tuga, bijes, strah, usamljenost, samo su neke od emocija izazvane opravdanom nelagodom.

Diskriminacija na osnovu kalendarske dobi ili ageizam se odnosi na permanentan proces etiketiranja i marginalizacije straijih ljudi. Dobna diskriminacija je veoma slična ostalim vrstama izama (rasizam, seksizam…) i neizostavno vodi ograničavanju prava određene skupine ljudi, u ovom slučaju osoba starije životne dobi. Faktori koji je izazivaju slični su faktorima koji izazivaju ostale vidove diskriminacije. Među njima, kako pokazuju i rezultati brojnih novijih istraživanja, navode se i nezadovoljstvo i negativni osjećaji kod mladih koji, nemajući kud, počinju da se „iživljavaju“ na starijim. Tu je i neadekvatno usmjeravanje mladih pravim vrijednostima (samo grabi, grabi i grabi), ali i optrećenost njihove još nedovoljno jake ličnosti posljedicama grešaka koje su činili stariji.

Margaret Morganroth Gullete, autorica nedavno objavljene studije o položaju osoba starije dobi, bilježi još jednu frustrirajuću pojavu koja se dovodi u vezu i sa nekom vrstom demonizacije starenja, poveznice sa kasnijim životnim dobom se najčešće uključuju njene negativne učinke na zdravlje i izgled, a stariji se ljudi (penzioneri/ penzionerke)  predstavlaju kao teret koji usporava čitavo društvo.

„Stare, onemoćale i nemoćne osobe kao da su kolektivna meta nove eugeničke retorike. „Umiranje po dužnosti“ sugeriše da su takve osobe teret i stoga na njih ne treba trošiti resurse. Ako niste aktivna, angažovana, produktivna, samostalna osoba, odnosno ako ne ispunjavate ideal zdravlja i mladosti, na vama je da se sklonite. Ali kako…?

I šesnaest se priča predstavljenih u knjizi Slavenke Drakulić („Nevidljiva žena i druge priče“) bave upravo ovom problematikom, bolestima, stidom, tugama, nestancima, odlascima, zaboravnostima. Kroz njih jasno sagledavamo zašto Margaret Cruikshank kaže da ulaskom u starost ulazimo u sferu Drugoga, i šta to  Kathleen M. Woodward tjera da sva ogledala počinje nazivati potencijalnom prijetnjom. Ne samo za žene nego i za muškarce.

„Pitate me što me toliko uznemirilo. Kako bih vam to opisala…? Nekidan sam u svojem stanu susrela nepoznatu osobu. Krenula sam van i zastala.  Preda mnom je stajala sjedokosa žena plavih očiju. Gledala me je zapanjeno, ne trepćući. Stara žena, a ipak nekako poznata, oko nje sivkasta izmaglica. Učinilo mi se da sam vidjela duga.

Nisam se odmah prepoznala. Prvo, moja kosa nije sijeda, pogledajte. Uredno je svakih mjesec dana obojim s L’Oreal svijetloblond. A postoje i mnoge druge druge boje, neke zvuče ludo primamljivo, champagne, strawberry, cognac, kao nešto što se jede ili pije, ali najdraža mi je ova, oduvijek je koristim. Kosu bojim sama, naviknula sam se sve ove godine otkako sam u penziji. Ali nije toliko stvar u kosi. Ta boja je dovoljno svijetla da u polumraku izgleda poput sijede. U stvari, prestrašila sam se tog lica. Razumijete, to je lice bilo izborano kao u kakve starice. Kao da sam u ogledalu ugledala svoju strariju sestru koja je mrtva već dobrih deset godina. Bile smo doista slične. Pa nisam valjda mogla ugledati svoju mrtvu sestru! Trebao mi je trenutak ili dva da se saberem i shvatim da ta žena koja je piljila u mene nije nikakva prikaza, već vlastiti odraz u ogledalu. A spoznaja da sam to doista ja, još me više šokirala.

Sve priče u knjizi su duboko intimne pa ipak toliko uronjene u društveno i sociološko  da, bez ustručavanja,  možemo govoriti i o njihovoj analitičkoj, ali i pr(osuđujućoj) interpretaciji. Stara žena, ali i star muškarac, sebe definiše i na osnovu mišljenja i postupaka drugih. Pa to što  čovjek koji u prodavnici ne želi probati pantalone, ne proizilazi samo na osnovu  procjene stanja sopstvenog tijela  nego i na osnovu već mnogo puta doživljenog prezira prodavača.

„Nije ga više mogla gledati  kako stoji tamo poput napuštenog djeteta ne usuđujući se dotaknuti tkaninu, a kamoli zatražiti odgovarajuću veličinu. Osjetila je kako joj suze naviru i mute pogled. Poznavala je taj osjećaj, pogotovo u dućanu s odjećom. Koliko se puta i sama našla u vidokrugu mlade prodavačice koja nije dizala pogled s mobitela niti se udostojala obratiti joj se ijednom riječi. Odmah bi se okrenula i izašla iz dućana kao što će vjerojatno učiniti i on. Za koju minutu, samo da se pribere, da ispadne kao da je ustvari zainteresiran, ali nema njegove veličine ili boje – iako ga zanimaju samo hlače na rasprodaji, i to samo zato što mu je ona utuvila kako ih mora kupiti.“ 

Ni granice koje se postavljaju tijelu koje počinje starjeti i mijenjati se nisu prosto odraz frustracija osobe koja se u njemu nalazi. A to znači da nikako ne bi mogle (bar ne u mjeri u kojoj ih u realnom svijetu nalazimo) postojati bez kulturne slike koja je čvrsto vezana za identitet čovjeka (pogotovo one ženskog pola), a samim tim i za gađenje koje izaziva pogled na tijelo koje slabi, ali i dalje osjeća potrebu za ljubavlju i dodirom.

„Te noći nije mogla zaspati. Ustala je, upalila svjetlo i stala pred ogledalo. Gledala je svoje tijelo njegovim očima. Vidjela je tijelo žene koja je rodila dvoje djece, dva sina gotovo njegovih godina. Očuvano, još meke i napete kože. Ali znala je da se među njima ispriječila ta riječ „još“, da je to prepreka koju ne može preskočiti, bez obzira na osjećaje koje je u njoj probudio.“

U dvije od šesnaest priča autorica govori i o užasu i tuzi koja se kod starije osobe  javlja zbog nemogućnosti kontrole sjećanja ili mokrenja („Nije to ništa“ i „Kratka zimska šetnja“), ali i onih koji tu „tajnu“ dijele, makar im to bila profesionalna dužnost. 

„Gospođo – liječnikov glas je bio naglašeno, nepotrebno strpljiv – to se događa. Zastao je, otpio gutljaj i napokon je pogledao. Poznavali su se dugo, otkako se doselila u ovaj dio grada. Nije rekao „u vašim godinama“,  iako je to mislio, vidjelo se to po njegovom izrazu lica. Upala je izazvala jako povišen šećer u krvi što je izazvalo učinak istovjetan pijanstvu. A pijani ljudi ponekad se ne sjećaju što su radili. Zapravo se radi o kemijskoj reakciji u mozgu koja uzrokuje kratkotrajni gubitak pamćenja. Dakle, ništa dramatično što bi vas trebalo zabrinuti, osim ako se ponovi.“

U knjizi su, kao što se može vidjeti i po do sada navedenom, dominantni subjektivni stavovi o starosti i prolaznosti. Pa ipak, ne možemo zanemariti ni gledanje na savremena dešavanja vezana uz ratno i poratno doba kao i ljude koji su u njima učestvovali, na ovoj ili onoj strani („Prodaje se kuća“).

„Vidjelo se odmah da je to što se u kući dogodilo bilo nešto sramotno i tužno, kao neka tajna, ali ne obiteljska – što je još gore jer se obiteljska tajna može sakriti, a ova se nije dala sakriti, ne posve.

Mama je šutjela. Je li zanijemila od užasa ili je nešto znala?
Što se dogodilo?, upitala sam susjeda. Bilo je očito da mu nije do razgovora.

Rat, dogodio se rat, rekao je.

Pa rata ovdje, na otoku, nije bilo, rekla.

Odjednom mi je postalo jasno da se ovdje, u ovoj kući koju je naslijedila rođakinja u Beogradu dogodio prijeki sud. Kažnjena je kuća…“

Većinom  priča dominira realističan pristup, ozbiljan ton, ponekad i sarkazam čiji vrhunac nalazimo u posljednjoj u knjizi, „Popis stvari koje treba ponijeti na put“, u kojoj junakinja nakon dvosatnog spremanja odlučuje nigdje ne otići jer su problemi koje zbog godina osjeća sve veći i sve teže savladivi.

„Sve potrebno je pred njom, na stolu. Sve je spremno za putovanje, za kratki vikend u gradiću u kojem se održava skup. 

Za sat i pol puta sprema se već cijelo dopodne. I što je najgore, čini joj se da je hrpa stvari koju tako pažljivo priprema svaki put sve besmislenija. Ne može predvidjeti sve što bi joj se moglo dogoditi, od upale grla do upale pluća, od hladnog vjetra do kiše.

Ne mogu više, misli sjedeći pred punim stolom odabranih predmeta.

Nemam više snage.“

Gotovo sve što je u šesnaest priča Drakulićeve napisano, na mnoge bi čitaoce mogle djelovati tegobno i zastrašujuće. Pa ipak, onima koji ne ustuknu i prihvate iskušenje, otvoriće neslućene vidike od čije će ljepote koristi imati ne samo oni nego i generacije koje tek dolaze. Jer, ne kaže se džaba „Ko s radošću stari, duže se raduje životu.“ (Prevedeno, posve je irelevantno koliko je žena stara, da li ima 40, 50, 90…Život ide dalje i treba ga živjeti kako se najbolje može. Da bi punini i sami doprinijeli, dovoljno je da se sjetite da je danas praznik od kog svaka žena, htjela to priznati ili ne, ponešto očekuje. Ljubav, poštovanje, cvijet… Stoga, nakon što  ovo pročitate, uputite se prema najbližoj prodavnici i kupite nešto za što će se, kada se uklopi u iskustvo,  još dugo vezati  sjećanja i emocije. Stavite se na mjesto konkretne osobe i ni po koju cijenu ne dozvolite da se ona osjeća kao jedna od mnogih, plavih, crnih, uspješnih, neuspješnih, starih, mladih…A što se mene tiče, pa eto, držim fige…)