Jedna za laku noć – razmislimo

Ostao je sam s dvoje dječice. Mala Ana s tek navršenih pet godina i stariji Mario sa sedam. Majka je nakon teške bolesti napustila ovaj svijet. Njezin suprug, Ivan morao je nastavit sa životom i pružiti djeci nekakvu budućnost. Imali su svoj vlastiti dućan čak mu je mala Ana svakodnevno dolazila pomagati dok bi Mario odlazio u školu. Ana još uvijek premala da bi mogla osjetiti pravu bol, ali bi često pitala za majku. Otac joj je govorio da je majka gore na nebu te da je čuva svojim pogledom kako joj se nešto ne bi dogodilo. Mario je znao da to nije istina stoga je bol još u njemu bila jača. Soba na katu u kojoj je majka često šivala haljinice za svoju malenu i dalje stoji netaknuta. U jednom stolu stoje zaključana pisma za svako dijete koje otac treba dati djeci u određenim prigodama. Tako se tu našlo pismo za 18. rođendan, maturu, vjenčanje i slične prigode kako bi se uvijek osjećali da je majka uz njih. Prošlo je već godina otkako je nema, otac i dalje iz dana u dan obavlja iste radnje bez ikakvog smisla, bez nade u bolje. Jednoga dana u dućan mu dolazi  mlada gospođica, odmah ga je zaintrigirala, znao je da nije iz ovoga mjesta. Drugi dan se vraća u dućan i tražila je boju za zidove, on iako nije držao boju samo za nju odlučio je naručiti. Saznao je da se zove Andrea te da se nedavno doselila u mjesto. Tako su oni mjesecima izmjenjivali značajne pogleda, ali Ivanu se svaki pogled kojeg je uputio njoj činio kao da izdaje ženu. Došlo je vrijeme da Ivan pročita jedno od pisama koje mu je bilo namijenjeno nakon godine i pol od njezine smrti. U njemu je pisalo da je vrijeme da nađe nekoga, da njezina djeca trebaju majku, kao da je znala da on nema snage ništa napraviti bez nje. Trebalo mu je nekoliko dana da se ohrabri i Andreu pozove na večeru. Ona je prihvatila te su proveli prekrasnu večer. Sljedećih mjesec dana za njega je bilo prekrasno, ali je došlo vrijeme da ju upozna s djecom. Krenuli su svi zajedno na plažu. Mala Ana je brzo zavoljela i prihvatila Andreu, ali u Mariju se javljao otpor prema njoj. Iz dana u dan njihova je veza postajala sve ozbiljnija, ali se Mario i dalje nije nimalo smekšao. Ivan je osjetio da je vrijeme da porazgovara s njim. Mario mu je rekao da mu se Andrea jako sviđa, ali da ne može zamisliti nikoga drugoga da mu priča priče za laku noć….da ga poljubi prije spavanja. Otac mu je rekao da je to normalno i da majku nitko ne može zamijeniti, ali da bi ona bila jako sretna kada bi ju prihvatio kao vlastitu majku. Također mu je rekao da nitko ne može i ne smije zamijeniti njihovu najdražu majku, ali da treba krenuti dalji i učiniti ovaj život lakšim. Prošla je godina dana otkako su on i Andrea zajedno, čak ju je i Mario počeo prihvaćati. Došlo je vrijeme da Andrea dobije pismo namijenjeno njoj. Na pismo je pisalo ˝Za onu posebnu˝. A u njemu je pisalo: ˝Draga moja, kao prvo znam da si posebna i da s razlogom čitaš ovo pimo.

Za tebe imam samo dvije molbe za koje vjerujem da ćeš ih što bolje obaviti. Čuvaj mi moju dječicu, koliko god molila za njih i koliko god ću ih od gore pokušati štiti, ne mogu ih fizički zaštiti.

Molim te brini se za njih, izvedi ih na pravi put, ne daj da ih ovaj okrutni svijet uništi. I drugo, čuvaj mi njega, moju najveću ljubav. Znam da ga zaslužuješ, ne daj mu da previše razmišlja o meni, da bude tužan, usreći ga najbolje što možeš. Vjerujem u tebe, svoj život tebi ostavljam, znam da ćeš ga znati nastaviti. Ne daj da te zbune ove suze na papiru, svoju tugu što uskoro neću biti s njima ne mogu zaustaviti, ali vjeruj mi sretna sam zato što znam da ćeš ih ti čuvati.˝ Došlo je vrijeme za vjenčanje.

Svi su bili sretni, bilo je to slavlje kakvo se dugo u ovome mjestu nije vidjelo. Ivan se  u jednom trenutku odvojio od sviju te je dugo gledao u nebo. Rekao je: ˝Ti si moja najveća ljubav, zaboraviti te nikada neću, znam da će Andrea zaliječiti dio srca moga, ali znam da će dio uvijek krvariti za tobom. Ne brini za djecu, uvijek ću im o tebi pričati, i njihovim mislima bit ćeš kao da nikada nisi otišla. Volim te.˝ Uz te riječi suza mu je potekla, a nebo kao da mu je namignulo. Tada je znao da čini pravu stvar i da će njegova draga uvijek biti uz njega, kao potpora i nada.