Dobio bitku s rakom a filmove nije prestao snimati

Kad je prije gotovo tri godine Šemsudin Gegić, sarajevski pisac, kazališni, filmski i televizijski redatelj, na prvoj viziti u bolnici San Raffaele Milano upitao profesoricu dr. Vanesu Gregorc, direktoricu odjela inovativne onkologije, kad će moći nastaviti sa snimanjem filma, ona se osjećala, kaže, kao majka koju dijete pita nešto iznimno važno, a mama ne zna hoće li ispuniti njegova očekivanja. “ U meni su se sukobili moje znanstveno biće i želja da ne iznevjerim njegovu vjeru u budućnost. Bili mi je jasno da me je indirektno pitao hoće li preživjeti.”


Taj nekadašnji urednik i direktor programa televizije BiH te direktor i redatelj u nekoliko kazališta i pozorišta, došao je u Milano s fatalnom dijagnozom: rak pluća, metastaze na limfnim čvorovima i kostima. Uz to, u Sarajevu su zaključili kako mu je preostalo najviše 6 mjeseci života.
Nakon konzultacija s konzilijem, doktorica Gregorc kazala mu je kako će mu odgovor o nastavku snimanja filma dati za godinu dana. Nakon dvije godine, umjesto da završi film koji je počeo pripremati na Sardiniji, profesorica Gregorc i Gegić zaključili su da je bolje napraviti autobiografski, dokumentarno-igrani film u kojem će, iz Gegićeve vizure i na njegovom primjeru, opisati borbu s tom opakom bolešću.


Borba protiv tjeskobe i gubitka nade.


Profesorica Gregorc pristala je nastupiti u filmu, premda nije bila oduševljena tom idejom. “Nisam ga mogla odbiti jer sam znala da mu je to važno. Sem, kako ga zovemo u Italiji, stavio je svoj život u moje ruke, pa je bio red da i ja stavim sebe u njegove ruke kako bismo zajedno pokazali da niti jednog trenutka ne treba odustati od borbe s tom teškom bolešću.”
Istodobno, željela je, kaže, vratiti Gegića u njegovu radnu dimenziju. “To se pokazalo ispravnom odlukom jer je Sema snimanje filma vratilo u život, ponovno je bio onaj stari redatelj koji radi važan posao, a uz to se još i liječi.” Doktorica Gregorc dodaje “da je željela upozoriti na važnost obitelji, multidisciplinarnih timova, na odnos pacijenta i liječnika, ali i umjetnosti i kreativnosti u prevladavanje tegoba koje se javljaju tijekom liječenja teških bolesti.” Pri tomu je najteže, napominje, nadvladati stalne tjeskobe, gubitak nade i volje za životom.

Neizmjerna važnost odnosa liječnika i pacijenta
Vanesa Gregorc, rođena je Puljanka, studirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, Udinama i Perugiji. Predaje na Sveučilištu Vita-Salute San Raffaele u Milanu, te je profesor na Europskoj školi onkologije (ESO) -Master klasa. U bolnici San Raffaele direktorica je odjela inovativne onkologije. Njen istraživački interes je torakalna onkologija, a već pet godina vodi Nacionalni kliničko istraživački program najvećeg talijanskog istraživačkog udruženja Alleanza Contro il Cancro koje je izravno povezano s Ministarstvom zdravlja.

Također sudjeluje u edukativnom programu Europske onkološke organizacije, ESMO.
Profesorica Gregorc drži kako nije dovoljno da liječnik odabere najbolje lijekove, već valja odabrati i najprikladniju terapiju. “Ne ovisi sve o lijeku, važno je bolesnika vratiti u njegovu obiteljsku, društvenu, socijalnu dimenziju. Ako se još k tomu između liječnika i bolesnika uspostavi odnos međusobnog povjerenja onda se zajedno mogu uspješno boriti protiv bolesti.”


Još za studija u Zagrebu, kaže doktorica Gregorc, shvatila je da je psihologija pacijenta iznimno važna. “Zbog toga sam nakon što sam diplomirala, nastavila učiti od psihologa i psihijatara kako što bolje komunicirati s pacijentima. Shvatila sam da je najbolja terapija kad bolesnici počnu ponovo raditi i misliti o budućnosti.“
Protiv raka se treba boriti.


Kao specijalistica za onkološke bolest doktorica Gregorc uvjerila se da svi pacijenti uglavnom pričaju o smrti, a ne o životu, da se više plaše tumora nego srčanog udara, premda ne umiru svi koji su oboljeli od raka. “Kad dođu u bolnicu zanima ih jedino odgovor na pitanje koliko im je još preostalo života. Uvijek im odgovaram ono što znam: može se živjeti i boriti protiv te bolesti. Govorim im da zajedno moramo napraviti najbolje što možemo, kako bi si u svakom trenutku mogli pogledati u oči i reći da smo poduzeli sve što je u našoj moći.”


Budući da je došlo do velikog napretka u razvoju lijekova i tehnologije, nemoguće je uvijek predvidjeti, objašnjava profesorica Gregorc, razvoj i ishod bolest. “Neki ljudi bolje reagiraju na terapiju, neki slabije, kod jednih je jedan lijek vrlo učinkovit, kod drugih slabije djeluje. Stoga svojim pacijentima ponavljam: imate tešku bolest, rezultati mogu biti bolji ili lošiji, uvijek smo u rukama nečeg što je veće od nas, ali se uvijek valja boriti.”

Najgora dijagnoza

Z
dravstvene tegobe počele su početkom 2018. kad se vratio u Sarajevo sa Sardinije, gdje je birao lokacije i objekte za film U sjenci bijelog magarca. Počeo je učestalo kašljati, a u travnju mu je dijagnosticiran rak pluća i sekundarni rak limfnih čvorova. “Sveučilišni profesor, specijalist radiolog u jednoj privatnoj sarajevskoj poliklinici, hladno mi je rekao da imam još i metastaze na kostima, što se kasnije pokazalo pogrešnim te da mi se ne isplati ići na liječenje u inozemstvo jer mi neće moći pomoći budući da mi je preostalo 5 do 6 mjeseci života.”
Supruga Jasna, kćer Emina i zet Simonodlučili su ipak prodati sve što imaju kako bi Šemsudinu-Semu omogućili liječenje u Milanu.

“Prodali smo svu pokretnu i nepokretnu imovinu, među ostalim, kuću u Mostaru, stan u Sarajevu, automobil…” No, tada je obitelj Gegić, doživjela novi šok. Rečeno im je da novcem s računa u Sarajevu ne mogu platiti liječenje u Milanu. Srećom, priča s puno emocija Gegić, jedan dobar čovjek savjetovao mu je da podnese zahtjev za iseljenje, jer je to jedini način da se novac prebaci u Milano.
Izabrali su vrhunsku bolnicu
Nakon što je to učinio, Gegić je ostao bez svoje Bosne, ali je napokon mogao krenuti na liječenje u svoju novu domovinu. “Tada sam rekao: mogu oni mene istjerati iz Bosne, ali Bosnu iz mene nikada. U toj rečenici bila je sublimirana sva moja bol i ljutnja zbog nemoći pojedinca pred birokracijom i njenim pravilima.”


Kćer Emina odabrala je za liječenje uglednu milansku bolnicu i znanstveni institut Ospedale San Raffaele. Ona je najuspješnija u Italiji po znanstvenim istraživanjima i rezultatima, a također je poznata po tomu što o njenim pacijentima brinu iznimno kvalitetni multidisciplinarni timovi. Nakon što ga je pregledala, šefica radioterapije profesorica Nadia di Muzio kazala mu je kako će ga poslati na onkološki odjel kod doktorice Vanese Gregorc. “Rekla mi je da je ona izvrsna liječnica te da je rodom iz Istre, što će mi olakšati komunikaciju.”
I tako je počela Gegićeva gotovo trogodišnja borba za život.
Velika karijera Sema Gegića
Gegić je rođen 1951. u Zavidovićima, a tijekom bogate tridesetogodišnje karijere dobio je najviša domaća i međunarodna priznanja u svim medijima i žanrovima u kojima se okušao. Za antologijsku dramu Ruho, koja je prevedena talijanski jezik, dobio je specijalnu nagradu u Napulju.


Diplomirao je na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, bio je godinu dana na usavršavanju multimedijalne režije u Milanu. Obavljao je dužnost ravnatelja i umjetničkog direktora Narodnog pozorišta Mostar, bio je odgovorni urednik Dokumentarno-dramskog programa RTV, direktor programa RTV BiH.
Autor je i redatelj deset igranih i dokumentarnih radio-drama, deset originalnih kazališnih drama, scenarist i redatelj više od pedeset dokumentarnih, dokumentarno-igranih i televizijskih filmova. Njegova djela prikazana na prestižnim festivalima u New Yorku, Moskvi, Göteborgu, Berlinu, San Franciscu Bolonji, Milanu, Napulju, Sofiji, Londonu… Djela su mu prevedena na engleski, francuski, ruski, talijanski, njemački, arapski i bugarski jezik.
Rak je nemilosrdan, boli fizički i psihički
Ponajviše zahvaljujući doktorici Gregorc, koja mu je bila beskrajna potpora, ali i napretku u razvoju onkoloških lijekova te multidisciplinarnom pristupu u liječenju u kojem sudjeluju, uz onkologe, još i internisti, ostali specijalisti te psiholozi, psihijatri, nutricionisti, Gegić se uspješno odupirao opasnoj bolesti.


“Ipak, nikome ne bi poželio da doživi ono što sam ja prošao, ne želim ni pomisliti na strašne bolove i patnje. U tim trenucima prisjećao sam se riječi svoje pokojne majke koje je govorila “Daj Bože lake smrti.” Mislila je pri tom na smrt bez boli. Ja nisam imao tu sreću da ne boli, ali sam ostao na životu,” zaključio je Gegić te dodao kako su udarci na psihu jednako teški kao i fizičke boli.
“Rak je tu nemilosrdan, njegova nevidljiva agresorska vojska udara na najosjetljivija mjesta, ubija vam volju i optimizam, a sve je to, ako ste u fazi metastaze, popraćeno nesnosnim bolovima.”

Sjajan ishod mučne terapije

Po dolasku u Milano sa suprugom Jasnom živio je prvih sedam mjeseci u stanu kćerke Emine i zeta Simona. ”Trudio sam se da obitelj ne vidi moje patnje, pogotovo unuk Denis. Znao sam da će svaki moj uzdah ili jauk, strahovito teško doživjeti pa sam ih pokušao zaštiti od dodatnog stresa.” Zbog tumora izgubio je izgubio je glas, nije mogao jesti i strahovito je kašljao.
No nakon prvih terapija koje su protekle u užasu i bunilu, Gegićevo zdravstveno stanje počelo se popravljati. Tijekom liječenja prošao je 20 imunoterapija te 30-dnevnih radioterapija, svakodnevno, od ponedjeljka do petka.
“Morate izdržati punih 25 minuta u aparatu kompjuterizirane tomografije, a što se kaže, okom ne smijete trepnuti. Teško je to bilo psihički izdržati, pa sam zapadao u krize. No, uz pomoć obitelji i liječnika, sve sam nevolje nadvladao. A kad su stigli pozitivni rezultati koji su pokazali da je uništena većina stanica raka, sreći nije bilo kraja.”


Kako financirati film?


Da liječenje dobro napreduje te da se Sem i psihički oporavio, doktorica Gregorc uvjerila se u trenutku kad joj je predložio da snimi film o svojoj borbi za život. “Objasnio sam Vanesi kako pristajem da film uđe u intimu mog bića, pa ako se dogodi najgore, da ostane nešto iza mene, da ljudi mogu shvatiti što me je tako dugo održavalo u životu,” ispričao je Gegić. No prije početka snimanja valjalo je pribaviti novac i tu je opet presudnu ulogu imala profesorica Gregorc.


“Iako se ponekad negativno gleda na farmaceute, pogrešno smatrajući da zarađuju na našem zdravlju, farmaceutske kompanije ulažu puno novaca u razvoj lijekova, u obrazovanje liječnika i u podizanje svijesti pacijenata. Stoga sam se obratila švicarskoj multinacionalnoj kompaniji Roche s pitanjem jesu li zainteresirani za financiranje Gegićeva filma.”
Nakon više razgovora delegacija Rochea posjetila je Gegića. “Iznio sam im ideju i želju da film bude višeznačan. Kazao sam im kako želim poslati poruka svim onkološkim bolesnicima da se vrijedi boriti protiv raka, da iz mog primjera mogu izvući pouke za sebe jer bi im moje iskustvo moglo koristiti u njihovoj borbi.”
Brzo su pronašli partnere
Roche je potvrdio spremnost da bez ikakvih zahtjeva ili uvjeta financira projekt, jedino su željeli imati prava korištenje filma za svoje potrebe. Nakon toga, profesorica Gregorc obratila se za pomoć udruzi Ultraspecialisti S.r.l. koja se bavi telemedicinom i pruža mogućnost zainteresiranim da dobiju mišljenje o načinu liječenja. To je organizacija koja se preko specijaliziranih web stranica, online, bavi educiranjem i informiranjem liječnika i bolesnika.


Sretna je okolnost da udrugu Ultraspecialisti telemedicina Milano vodi doktor Antonio Sammarco, Vanesin suprug. Uz suglasnost Rochea, nakon brojnih razgovora s Gegićem, i ta se udruga uključila se u projekt. Prije toga bolnica San Raffaelo već je odobrila profesorici Gregorc sudjelovanje u projektu te je dala na raspolaganje bolničke prostore. U međuvremenu su Gegić i doktorica Gregorc osnovali asocijaciju Arte di curare, Umjetnost liječi, koja se također uključila u realizaciju filma.

Duboka simbolika imena filma

Na kraju je angažirana agencija Save the cut iz Rima, pa je sada djelatnica agencije Emanuella Genovese zadužena za distribuciju filma. Producenti filma su bili Antonio Sammarco i bolnica Ospedale San Raffaele. Izvršni producent bio je Creativocentar BiH koji je pak pružio sve tehničke i kadrovske usluge, a film se snimao u Milanu, Sarajevu i Mostaru. Snimanje je trajalo 29 dana, a montaža i postprodukcija još mjesec dana. Gegić je odlučio dati filmu neobično ime Grudva snijega i šitake gljiva, ili na talijanskom jeziku Palla di neve e shiitake fungo.
Na kraju filma Gegić je, naime, poručio prijateljima iz cijelog svijeta koji su ga bodrili i nudili mu pomoć, a posebno onima iz Sarajeva, da mu pošalju grudu snijega kojom će zalijevati japanski šitake gljivu, čiji se ljekoviti sastojci nalaze u imunoterapiji koju je primao. Zbog toga je Gegić svome filmu dao ime Grudva snijega i šitake gljiva.
Najteži film koji je Gegić snimio
Iako je snimio na desetine filmova, Gegić priča kako mu je ovaj u kojem je prvi puta stajao ispred kamere, bio najteži. “ Kamera je poput biopsijske igle ušla u moju intimu te pratila moju borbu za život. Pri tomu nisam imao čvrsto razrađeni scenarij niti knjigu režije, naprosto sam pustio da me vodi rak.”

Premda teško priča o svom liječenju, jer ga to emocionalno iscrpljuje, Gegić kaže kako se uvjerio u jedno: “Snimajući film, siguran sam da sam svojim kreativnim angažmanom pripomogao medicinskoj struci u podizanju imuniteta i obnavljanju rakom napadnutih ćelija i limfnih čvorova.”
U filmu o Gegićevu liječenju govore liječnice Vanesa Gregorc i Nadia Di Muzio, brojni pacijenti oboljeli od raka, umjetnici i volontera iz udruženja Umjetnost liječi, L’Arte di Curare. Također i obitelj Šemsudina Gegića, koja je, kako kaže, bila njegova hodajuća sjenka na koju se oslanjao cijelo vrijeme te njegovi prijatelji, talijanski i bosansko hercegovački umjetnici i novinari s kojima je ranije surađivao.No malo je nedostajalo da film nikada ne bude završen.

Dvije velike krize

Jedan dan, prisjeća se profesorica Gregorc, Gegić ju je pozvao na razgovor ispred bolnice. “Kazao mi je: gotovo je, ne mogu više, dosta mi je. Odmah sam mu odgovorila: tijekom rata prošao si toliko bombardiranja i nesreća, pa nećeš valjda sada odustati. Nakon što sam mu odlučno rekla da mora nastaviti liječenje i snimanje filma, okrenula sam se i krenula prema bolnici. Tada je povikao za mnom: ”Pa ne možeš ti meni tako, ja sam ipak tvoj pacijent.” Tada sam mu odgovorila: A ja sam tvoja liječnica. Na kraju se isplatilo biti malo otresit, jer se Sem vratio terapiji i snimanju filma.”
Druga kriza je, priča Gegić, bila puno teža. “Negdje na polovici snimanja, nisam više ima snage izdržati te silne imuno i radio terapije, pa sam digao ruke, napustio Milano i vratio se u Sarajevo. Riječju: predao sam se. Zaključio sam da više ne smijem praviti probleme obitelji te da je bolje i jeftinije umrijeti u Sarajevu nego u Milanu.”

Presudan je bio Sarajevski tunelKakav je odnos uspostavljen između Gegića i njegovih liječnica najbolje pokazuje odluka doktorice Gregorc i Di Musio da otputuju u Sarajevo kako bi ga nagovorile da se vrati na liječenje. “Prekretnica u mojoj glavi dogodila se kad sam doktorice odveo u tunel koji su Sarajlije iskopale ispod aerodromske piste. To je Tunel spasa kojim su ljudi za četverogodišnje srpske blokade Sarajeva, odlazili po malo hrane za djecu i obitelj kako bi preživjeli. Tunel je iskopan jer su ih prije, dok su pretrčavali pistu, ubijali srpski snajperisti i strani plaćenici”

I Gegić je dolazio do tunela kao otac obitelji, ali i kao urednik i redatelj televizije BiH te ratni reporter. Kad je profesorica Gregorc ušla u tunel, prisjetila se svog života za rata u Zagrebu, pa je kazala Semu. “Ako smo u takvim uvjetima pobijedili u ratu, zajedno ćemo pobijediti i tvoj rak, odnosno izaći iz tunela na svjetlost.” Nakon tih riječi, Gegić se vratio u Milano.

Latentni strah prijeti u ratu i bolesti

Za razgovora Gegić je objasnio kako ipak postoji velika razlika između rata i raka. “Rat je vanjski neprijatelj, a rak unutarnji. No u oba slučaja postoji poveznica: to je latentan strah. Dok s tim ne raščistiš, ti si meta koja sama od sebe odumire i juri kraju svog života. Ja sam to uspio nadvladati jer sam duboko u sebi pronašao onaj isti gejzir iz kojeg sam u ratu crpio hrabrost, inat, odlučnost, “ ispričao je Gegić te dodao: “Dok se ne dogodi nesreća, čovjek zapravo ne zna koliko je jak. Ta jakost nam onda pomaže da lakše svladavamo prepreke, da lomimo strah i budimo nadu u pobjedu.”

Kad je i producent filma doktor Antonio Sammarco zatražio od Gegića da se vrati u Milano na liječenje i snimanje, on mu je odgovorio: “Film je jedna, a moja bolest druga priča,” a te riječi snimila je kamera. “Mislio sam pri tomu da je lako bilježiti borbu protiv bolesti filmskom kamerom, a puno je teže sve to proživjeti kao pacijent. Bilo je iznimno teško još jednom proći i prisjetiti se svih uspona i padove, bitaka s krizama. A ne treba ni spominjati kako sam se osjećao kad sam znao da je u meni sve ubijeno i kad sam bio gotovo siguran da je došao kraj.”

Velika pobjeda protiv karcinom

No upornost njegovih liječnika se isplatila. Osim što se dobro oporavlja, Gegić je napravio sjajan film koji će privući veliku pozornost ne samo gledatelja, već i liječnika i bolesnika. Film, objašnjava Gegić, nije samo rekapitulacija bolesti, nego prikazuje tri stupa koja su odigrala presudnu ulogu u njegovoj borbi protiv raka. “Prvi stup su liječnici, drugi moja obitelj, a treći sam ja i moja umjetnost.”

Pri tomu ne zaboravlja istaknuti kako je rak prokleta bolest: “Ubija sve oko sebe kako bi se mogao širiti i metastazirati. Snimio sam film koji prikazuju tu moju borbu, i, što je najvažnije, da u tom ratu sada pobjeđujem. Trenutno se osjećam dobro, rak je skoro u remisiji, limfni čvorovi su većinom sanirani, smanjio se i rak pluća, što je sve velika nagrada za mene, obitelj i liječnike.”

Strahovito stresan posao u Mostaru

Po dolasku u Milano, pri postavljanju anamneze, Gegić se prisjetio da je gotovo po cijelom tijelu imao jaki herpes zoster. Talijanski liječnici odmah su zaključili kako je to mogla biti inicijalna kapsula za aktiviranje raka. “Tu sam bolest zaradio u Mostaru dok sam bio direktor i umjetnički direktor Narodnog pozorišta. Sindikalno-ugostiteljska udruga puna neradnika, netalentiranih glumaca, samoproglašenih veličina, organizirala je neviđene napade na mene. Poslali su u pozorište 11 inspekcija i podigli 7 tužbi, ali nitko nije našao niti jednu grešku u mom radu.”

Unatoč tome, Gegić je na kraju pobjegao iz Mostara jer njegova obitelj više nije mogla izdržati golgotu prijetnji i zastrašivanja. Svjedoci tog vremena kažu kako su mu obje strane zamjerile što je želio spojiti Hrvatsko narodno kazalište i Narodno pozorište. “Premda je kasnije, nakon što smo kolega ravnatelj HNK Mostar i ja kao direktor Narodnog pozorišta Mostar sa svojim suradnicima, tada sve definirali pa je došlo do suradnje te dvije teatarske kuće, platio sam skupu cijenu jer mi je zbog uzrujavanja i stresa pao imunitet što je karcinom iskoristio kao pogodno tlo za svoju agresiju.”

Nastat će tri verzije filma

Unatoč tom groznom iskustvu, Gegić ističe kako je Mostar ostao njegov duhovni i inspirativni zavičaj. Tu je odmah nakon rata kupio staru kuću blizu Neretve i Starog mosta i u njoj je živio i stvarao desetak godina. Na kraju razgovora stekao sam dojam da Gegiću dodatnu snagu daje očekivanje premijere filma te objava njegova Dnevnika seobenog lica u kojem opisuje svoj doživljaj svijeta oko sebe. Očekuje da će njegov dnevnik uskoro izdati i ukoričiti Gradska biblioteka Zenica i Biblioteka Alija Isaković Gradačac.

Zbog pandemije dugometražni autobiografski, dokumentarno- igrani film Grudva snijega i šitake gljiva nije mogao u distribuciju, no tvrtka Roche suglasila da se duža verzija prikaže prošle godine on line na Sarajevo film festivalu, u sekciji bosanskog hercegovački film, ali da se ne može dalje distribuirati. Nakon odličnih kritika, u dogovoru s producentima i tvrtkom Roche, Gegić je kao redatelj, s agencijom Save the Cut, napravio novu verziju od 29 minuta. Od snimljenog materijala napravit će tri verzije – kratku, srednju i dugometražnu.

Roche je htio za svoje potrebe kraću verziju. Film srednje dužine završit će nakon što kratki film naziva U borbi, pleši, na talijanskom Nel Combattimento balla, zaživi na festivalima. Film je snimljen na talijanskom i bosansko-hrvatskom jeziku, s titlovima na engleskom jeziku. Kad prođe korona, planira se njegova premijera u Milanu ili Rimu, o čemu će odlučiti agencija Save the Cut iz Rima, kojega je Roche angažirao za distribuciju na više međunarodnih festivala, pa možda i onima u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji…