„Baksuz“ je prvo što se izgovori kada se, u kraju iz kog potiču moje bake, naiđe na osobu čije su obrve guste i spojene u jednu liniju. Gotovo instinktivno, izbacivanje  odrednice  biva praćeno mješavinom zgražavanja i sažaljenja što ne čudi s obzirom na njeno uobičajeno značenje, nesrećan, zlosrećan čovjek, onaj koji nema uspjeha i nesreću donosi i sebi i drugima. U ovo malo života  lično sam upoznala mnogo faca čije su obrve baš  guste i baš spojene, ali nijednu ne bih mogla povezati sa bilo kakvim košmarom. Sve dok nisam naletjela na nju, izvanrednu ženu, planetarno poznatu slikarku, grumen duboke patnje, treću supruga Dijega Rivere…Fridu Kalo. Frida Kalo je rođena 6. jula 1907. u Kojoakanu (staroj rezidencijalnoj četvrti smještenoj na jugozapadnom obodu Meksika), u plavoj prizemnici koju je njen otac podigao 1904. od novca preostalog od rasparčavanja i prodaje većeg dijela imanja egzotičnog imena El Karmen. Kada je kuća izgrađena Giljermo Kalo (pravim imenom Vilhelm Kalo) je bio uspješan fotograf koga je meksička vlada upravo bila angažovala da snima nacionalnu spomeničku baštinu. To nije bio zanemariv uspjeh za čovjeka koji je tek trinaest godina ranije došao u Meksiko nakon što se, zbog povrede mozga koja je uzrokovala epilepsiju, zasigurno pozdravio sa naučnom karijerom započetom u Njemačkoj, na Univerzitetu u Nirnbergu.

Jevrejska porodica Kalo zapravo potječe iz današnje Rumunije, iz grada Arada, a u Njemačku se preselila 1872., nešto prije Giljermovog (Vilhelmovog) rođenja. Posao im je uglavnom bio vezan za trgovinu dijamantima i fotografskom potrošnom robom i ne može se reći da su bili nezadovoljni sve dok se 1891. nisu suočili sa nesrećama koje su se nesmiljeno smjenjivale (Guljermu – Vilhelmu umire majka, a, kao što je već rečeno,  sam ostaje invalid). Želeći pobjeći od razočarenja, Guljermo (Vilhelm) bježi u Meksiko kog neće napustiti do kraja svog života.

1894., nesretni se mladić oženio Meksikankom koja je četiri godine kasnije umrla, dok je rađala njihovu drugu kćerku. Potom se zaljubio u Fridinu majku, Matildu Kalderon. Matilda Kalderon je bila najstarija od dvanaestero djece Izabele Gonzalez i Gonzalez, kćerke španskog generala,  i Antonija Kalderona, fotografa  indijanskog porijekla koji je došao iz Morelije. Punčeva uloga je  bila presudna pri izboru zanimanja mladog Guljerma. Čak mu je posudio i prvi foto-aparat zahvaljujući kom je uspio otvoriti i prvu radnju u Aveniji 16. septembra.

Godine 1936. Frida je načinila sliku na kojoj je predstavila rodno mjesto i porodično stablo, „Moji bake i djedovi, roditelji i ja“. Sebe je predstavila kao dvogodišnju djevojčicu koja stoji naga i udubljena u sopstvene sanjarije, u dvorištu plave kuće u kojoj je rođena. Kraj nogu joj je dječija stolica, a u ruci crvena traka, krvna linija njene loze. Portreti njenih roditelja su zasnovani na starinskoj vjenčanoj fotografiji, na kojoj lebde na nebu poput anđela. Fridini djed i baka po majci su prikazani iznad majčine strane, a evropski par, Jakob Hajnrih Kalo i Henrijeta Kaufman Kalo, iznad očeve. Nakon pažljivog promatranja slike, ne može biti nikakve dileme da je Frida svoju najistaknutiju karakteristiku, guste, spojene obrve, naslijedila od majke.

Sa orginalnih fotografija na sliku je vjerno prenesen i najneznatniji  nabor, šav i mašna na majčinoj vjenčanici čime, je stvoren duhovit kontrast za ružičasti fetus u poodmaklom stadiju razvitka. Taj fetus, Frida, ujedno je i naznaka da je majka već bila trudna kada se udala. Ispod fetusa je parodija vjenčane fotografije i scena koja prikazije oplodnju: purpurni kaktusni cvijet se otvara da primi polen nošen vjetrom.

Rodnu je  kuću slikarka stavila na kaktusima posutu površinu centralne visoravni Meksika, u daljini se vide klancima ispresjecane planine, a odmah ispod prikaza njenih bake i djeda po ocu, nalazi se okean. „Baku i djeda iz Meksika simbolizuje kopno, a baku i djeda iz Njemačke more“, objasnila je Frida. Skromni meksički dom se nalazi pored kuće porodice Kalo, a u daljini u polju stoji indijanska straćara. A kada bolje pogledamo, zapažamo da je čitav grad Kojoakan obuhvaćen rodnom kućom u čijoj sredini stoji dvogodišnja djevojčica. Stoji usred ne samo Meksika nego i čitavog svijeta.

Djetinjstvo Magdalene Karmen Fride Kalo i Kalderon od početka su pratile brojne nedaće. Njena je majka, Matilda Kalo, počela veoma rano poboljevati, a Meksička je  revolucija porodicu gurula u tešku neimaštinu. Da stvar bude gora, kada je imala šest godina Frida je oboljela od dječije paralize zbog čega je devet mjeseci morala provesti zatvorena u sobi. Kada je konačno izašla među ljude, zbog noge koju je bolest načinila tanjom i kraćom,  suočila se sa ismijavanjem okoline na koje je uzvraćala  žestokim psovkama.

„Ta noga je ostala veoma mršava.  Kad sam imala sedam godina, nosila sam čizmice. U početku sam mislila da mi te šale (o mojoj nozi) ne smetaju, ali kasnije mi jesu smetale, i to s vremenom sve više.“

Na slici iz 1938. koja nosi naziv „Tražili su avione, a dobili tek slamnata krila“, Frida je iskombinovala sjećanje na jedno manje razočarenje iz djetinjstva sa sjećanjem na to kako joj je dječija paraliza otela dječiju radost i sa tadašnjim osjećajem boli izazvane operacijom na stopalu.

Na ovoj je slici sedmogodišnja Frida kojoj je sudbina dodijelila slamnata krila (sa neba vise njihove trake) kojim se ne može letjeti. Da bi poruku učinila nedvosmisleno razumljivom, ružičastu je  suknju omotala trakom čije su mašnice čvrsto zakucane za tlo.

Od svoje šestero djece, Giljermo Kalo je bio najprivrženiji Fridi. Kada je dovoljno porasla, počeo je upućivati u meksičku arheologiju i likovnu umjetnost, a naučio ju je i da koristi foto –aparat, razvija filmove u boji, retušira i boji fotografije. Bio je i glavni zagovornik njenog odlaska od kuće, a sve to da bi se što bolje pripremila za život koji je pred nju postavljao mnogo više izazova nego pred osobe kojima je bio naklonjen.

1922. Frida je upisala najbolju obrazovnu ustanovu u Meksiku, Nacionalnu pripremnu školu. Uprkos činjenici da je nezasito čitala, nije bila među vrhunskim učenicima. Zanimali su je književnost, biologija, likovna umjetnost i, iznad svega, ljudi. Posebno je bila zainteresovana za zgodnog Alehandra Gomeza Arijasa, briljantnog govornika, zabavnog pripovjedača, učenog eruditu i vrsnog sportistu.  Tokom ljeta 1923. Frida i Alehandro su se zaljubili jedno u drugo, a to znači da su sve više vremena provodili zajedno. Izgledalo je da je Frida konačno sretna i da će budućnost pred njom neočekivano  biti veoma lijepa. A onda, kao još jedan grom iz vedra neba, nesreća koja se dogodila u kasno popodne 17. septembra 1925. Gotovo pun autobus, u kom su bili i Frida i Alehandro, iznenada se sudario sa tramvajom koji „se kretao sporo, ali se nije zaustavljao, kao da nema kočnice, kao da namjerno cilja da izazove sudar.“ U tom se užasu jedan metalni rukohvat  odlomio i zario u nježno djevojačko tijelo. Frida je odmah operisana, ali prvih mjesec dana malo se ko nadao da će preživjeti. Kičmeni stub je bio slomljen na tri mjesta. Slomljeni su bili i ključna kost i treće i četvrto rebro. Desna joj je noga bila slomljena na jedanaest mjesta, desno stopalo smrskano, a karlica slomljena na tri mjesta. Čelični rukohvat ju je probo u ravni abdomena, ušao je na lijevoj strani, a izašao kroz vaginu („Izgubila sam nevinost“).

Ipak je preživjela i, čim je smogla snage, počela pisati svom ljubljenom koji je iz nesreće izašao gotovo neozlijeđen. Očekivala je podršku (ko ne bi), utjehu, ljubav…Nažalost, stvari su krenule nekim drugim tokom. Aleks je smatrao da je došlo vrijeme da se njihova veza završi i da svako krene svojim putem. Nije pomoglo ni to što mu je Frida, razočarana i slomljena, poklonila svoj prvi ozbiljni autoportret, ljubavnu ponudu koja je trebala da dovede do pomirenja i, najzad, do ozbiljnije veze.

Taj je autoportret mračno, sjetno djelo u kom je prikazala sebe kao privlačnu, krhku ženu koja, pružajući čežnjivo ruku, moli da je se prigrli.


Meksikanci za Fridinu nesreću kažu da je bila sudbinski predodređena. Jednostavno joj je bilo suđeno da život provede mučena bolovima, tjelesnim i duševnim. I sama Frida je bila sličnog mišljenja.

Nedaće su najviše i doprinijele da razloži svoje duhovno stanje i da  ga izloži na brojnim, danas svima dobro  poznatim slikama. Bivajući često sama,  osjetila  se prinuđenom  da sebe sagleda kao čitav svoj svijet. Sve što bi naslikala, čak i kada su u pitanju voće ili cvijeće na primjer, imalo je lični filter, njene su slike uvijek prožete  i snagom i naglašenom  patnjom.

Jedna od najboljih Fridinih slika nastala nedugo nakon što je ponovo operisana jeste „Slomljeni stub“. Tjeskobu su na ovoj slici živo dočarali ekseri zakucani u njeno golo tijelo kao i otvor nalik na provaliju izazvanu zemljotresom, koji je polovi na dva dijela. Bez čeličnog steznika svi ti dijelovi se nikako ne bi mogli održati na okupu, ali ni ubjedljivo predstaviti tamnica hendikepiranosti. Ruševan jonski stub umjesto kičme sugeriše život koji se raspada, a bijeli kaiševi steznika sa metalnim kopčama, nježnu ranjivost Fridine ljepote.

Da bi snažnije prikazala usamljenost, Frida je sebe naslikala usred ogromne pustinje. Provalije koje se usjecaju u krajolik metafore su koje označavaju njeno osakaćeno tijelo i nesposobnost da stvori novi život. Daleko u daljini se nazire plavo more iznad koga je nebo bez ijednog oblačka. Ono sugeriše nadu i postojanje drugih mogućnosti, ali je toliko daleko da je osakaćenom biću posve nedostižno.

Uprkos svemu, Frida svoju veliku ljubav, Alehandra, nije lako pustila. „Sada kao nikad ranije osjećam da me više ne voliš“, napisala mu je. „Ali, da ti priznam, ne vjerujem u to, imam vjere – to ne može biti – u dubini duše, razumiješ me, znaš da te obožavam.“

Nakon konačnog raskida neko je vrijeme istinski patila, a, onda je, sasvim neočekivano, „naletjela“ na Dijega Riveru. Dijego je u to vrijeme bio najpoznatiji i najangažovaniji likovni umjetnik u čitavom Meksiku. Mada je bio neporecivo  ružan, žene su se za njega naprosto lijepile. Privlačila ih je njegova potreba da bude sa njima. Nije zabilježeno da je na početku zabavljanja Frida bila svjesna Dijegove reputacije. Ako i jeste, vjerovatno se, kao i većina žena, nadala da će se on promijeniti. To se, naravno, nije desilo. Čak i onda kada je njihova ljubav bila na vrhuncu, Frida se morala pomiriti sa činjenicom da je se Dijego ne može smiriti u naručju jedne žene, ma koliko je volio.

Njenu je patnju je pojačavala i nemogućnost začeća. „Nismo mogli da imamo dijete, i ja sam neutješno plakala, ali sam sebi odvraćala pažnju pripremanjem hrane, brisanjem prašine, ponekad slikanjem, a svaki dan sam odlazila da pravim društvo Dijegu na skeli“, rekla je Frida jednom prijatelju.

Pa ipak, nema sumnje da se ovo dvoje umjetnika voljelo. Sama Frida je za Dijegom bila luda čak i kada ga je mrzila, čak i onda kada je izgovarala: “Pretrpjela sam dvije teške nesreće u životu. U jednoj me je udario tramvaj…Druga nesreća je Dijego.“ To što je sebe uzdigla na mjesto potpornog stuba Riverinog univerzuma i što joj se često činilo da njena žrtva nije prepoznata, nije bio razlog da sama prestane sa radom. Jedno za drugim, pod budnim okom njenog muža (koji se ipak čuvao od  toga da svojim sugestijama pokvari njen urođeni dar), nastajala su  božanstvena djela veselih boja karakterističnih za meksičku narodnu umjetnost i život u Meksiku uopšte (kao, uostalom, i odjeća koju je ponosno nosila).

Da je Rivera i htio mijenjati Fridin stil ne bi mu to pošlo za rukom. Prvenstveno zato što su njena inteligencija i osjećajnost funkcionisali na posve različit način. Za razliku od Riverinih radova na kojima je predstavljena sva širina vidljivog svijeta, tematika Fridinih djela je otjelovljena na duševnim stanjima koje je lično osjećala. Čak i onda kada je pokušavala da na svojim majušnim platnima uradi ono što je njen suprug činio na ogromnim muralima.

„Slikam sopstvenu stvarnost“, rekla je. „Znam samo da slikam zato što mi je to potrebno, a uvijek slikam ono što mi je u mislima bez ikakvog drugog obzira.“

Jedan od primjera na kome je sve to više nego očiti jeste i djelo čiji je naziv „Autobus“. Fenomene raslojenog društva Frida je tu smjestila na rasklimana sjedišta tipičnog  meksičkog autobusa, po istoj šemi po kojoj je Domije rasporedio likove na svojoj  čuvenoj slici „Vagon treće klase“. Razlika između ova dva djela je u tome što se Fridini likovi razlikuju po društvenoj klasi dok Domijeovi bez izuzetka pripadaju najsiromašnijem sloju. I na ovom radu (koji po želji da se predstavi društvena scena, osim na Domijea podsjeća i na Riveru) do izražaja dolazi slikarkin osjećaj za  ono najintimnije.


To  osebujno slikanje je za Fridu do posljednjih časova bio jedan od bitnih načina da potvrdi povezanost sa svijetom i da se osjeća bolje i sretnije, ali i da izrazi solidarnost sa napaćenim meksičkim narodom. Primitivistički pristup kod nje je značio odanost domorodačkoj kulturi, ali i izraz ljevičarskog političkog opredjeljenja kroz koji se približavala masama. Od njega neće odustati ni kada shvati da se na njen život počela spuštati noć nakon koje jutra više neće biti. Ostaće mu vjerna i na djelima poput “Malog jelena“, na kom s tugom gledamo mladu životinju (neizlječivo bolesnu Fridu) koja, smrtno ranjena oštrim strijelama, ni na koji način ne nalazi put iz gustog šumskog zabrana do morskog plavetnila i nebeske vedrine nad njim.


Za sve one koji život vole uprkos svemu i dobro razumiju zašto su posljednje riječi koje je ova slavna Meksikanka napisala na poleđini slike (mrtva priroda sa prepolovljenim i isjeckanim lubenicama koje  predstavljaju slutnju da se smrt prikrada dok njihovo sočno meso slavi punoću života)  bile upravo „VIVA LA VIDA“.