Pravoslavnu crkvu obnavlja bošnjačka porodica

Zamislite scenu gdje bošnjačka, muslimanska familija, kamen po kamen, gredu po gredu, ciglu po ciglu u tišini obnavlja komšijski, pravoslavni hram; e to je stvarnost.

Agencijska vijest glasi: “Ključevi Hrama svetih apostola Petra i Pavla u Osredku nadomak Cazina povjereni su na čuvanje Mesudu i Fatimi Keranović.” A Mesud i Fatima su bračni par iz okoline Cazina. Ništa ih ne razdvaja od hiljada drugih u Bosni i Hercegovini. Oni dijele dobro i zlo u zemlji podijeljenoj po svakom šavu. Pa ipak, Mesud i Fatima nisu običan bračni par, oni su ponjabolji od nas. Oni su ono što bi trebali biti svi mi u jednoj boljoj, a opet našoj zemlji.

Priča ide ovako:

Crkva svetih apostola Petra i Pavla u Osredku kod Cazina sagrađena je najvjerovatnije krajem 19. vijeka. Oštećena je za vrijeme Drugog svjetskog rata. Povijest kaže dalje da je crkva, među prvim u Bosanskoj krajini, obnovljena 1967. godine i stavljena na raspolaganje pravoslavnom narodu, koji je živio tu u krajevima Osredka, Vrela i drugih sela, koji su pripadali Vreoskoj parohiji.

U razgovoru za Anadoliju protojerej Karađorđe Derajić, paroh buševićko-blatnjanski dodaje: “Hram je poslije toga služio kao filijalni sve do 90-ih godina prošlog vijeka, kada su naši vjernici izbjegli, a hram je u posljednjem ratu oštećen, ali ne mnogo. Nakon toga, mi, ovdje, u ovome selu Osredak, nemamo svojih vjernika, izuzev jedne bake, koja je tu povremeno prisutna i koja ponekad prima goste i svoju porodicu.”

Milostivi Samarjanin se pojavio u Krajini

I tada stupa na scenu istorije, ali još više duhovnosti i ljubavi, Mesud Keranović, koji je sa svojom porodicom aktivno učestvovao još od 2012. godine u obnovi crkve. U početku je bilo još ljudi, pravoslavaca u dijaspori, koji su se dogovarali oko poslova, ali su vremenom ostali samo Mesud i Fatima, sa sinovima Mensudom i Samirom.

I zamislite samo tu scenu u kojoj jedna bošnjačka, muslimanska familija, kamen po kamen, gredu po gredu, blok po blok, ciglu po ciglu u potpunoj tišini, na sjenkama zapadnog neba Bosanske krajine, obnavlja komšijski, pravoslavni hram. Bez bilo kakve želje za eksponiranjem, bez bilo kakvog nametanja i samopromocije, vrijedne ruke nekadašnjeg građevinca Mesuda, brižne ruke njegove žene Fatime i vješte ruke budućih građevinaca Mensuda i Samira podižu nešto vrijedno i sveto, a ”drugom i drugačijem“, kako se u nas često greškom govori.

“Upravo milostivi Samarjanin se pojavljuje i ovdje, u Krajini. To nas raduje i to nam daje nadu da budućnost i Krajine i budućnost čovjeka nije upitna. Sve dok ljudi imaju razumijevanja i ljubavi jedni za druge. Mi smo, eto, srećni što se upravo to ogleda i ovdje, u Osredku. Možda ne toliko koliko bismo mi željeli, kako naše komšije. Ali, onoliko koliko je to moguće, mi činimo da postoji dobra volja”, cijeni paroh Karađorđe u izjavi za Anadoliju.

A Mesud je više od dobrog Samarićanina. On je put za sve nas. On je pokazatelj volje, dobrote, dostojanstva i ljepote naroda bosanskog. I on to radi tek tako. Jer je – čovjek. Zapravo, on to radi iz najvećeg i najvažnijeg kategoričkog imperativa – imperativa Kantovog, koji nam otkriva skrivenu tajnu onog moralnog zakona u nama: “Radi tako da princip tvoga rada može postati princip rada svih drugih. Djeluj tako da tretiraš ljude – kako sebe ,tako i druge – uvijek kao cilj, a nikad kao sredstvo.”

U inat nesposobnom i tromom sistemu

U razgovoru za Novu.rs Mesud je otvorio svoju dušu, pa kazao da je prošao svašta, da je na sebi, u svojoj koži i po svom tijelu, u svojoj duši i na svojim čulima, itekako osjetio prethodni rat: “Počeo sam s ovim poslom jer mi se, jednostavno, javila potreba i osjetio sam da bi trebalo ovo da uradim. Znate, ja nemam baš laku životnu priču. Mučio sam se, borio u ratu, čak sam i ranjavan. Onda, svi ti prijatelji od kojih me je život razdvojio… Bilo je mnogo tuge. Svako jutro gledam naše i njihovo groblje, koje odjekuje podjelom na nas i njih. Oni su sad negdje daleko, otišli su zbog rata. Svi smo mi, zapravo, samo ljudi i to je ono što, između ostalog, želim da pokažem ovim što radim.”

I da, mogao je Mesud biti mržnjom inficiran čovjek, ali onda uopšte ne bi bio čovjek, zar ne? Bio bi dio mase, dio svjetine koja i nije dostojna ljudskog imena. Ovako, on se uzdigao i (p)ostao nešto više od mase, pa nešto više i od svih nas. Jer, osim aveti prošlosti, valja se Mesudu boriti i protiv administracije, protiv nerada, protiv bahatosti svih onih koji se u administaciju zaklinju i koji od administacije žive.

Mesud kaže za Nova.rs: ”Crkva nam nije ništa donirala, uglavnom su to samo donacije ljudi koji su odrastali ovdje, a sada žive negdje daleko, naprimjer u Australiji, Kanadi… Jedino nam je vlada pomogla jednokratnom donacijom u iznosu od 5.000 maraka [2.500 eura], odmah poslije toga dolazila je da pomno prati trošenje tog novca.”

Dakle, institucije su tu ili da ne rade svoj posao, ili da nedgledaju kako neko drugi umjesto njih radi njihov posao. A taj “neko drugi“ je Mesud Keranović. Pa su ti “sa one strane“ u Mesudovim očima zapravo oličeni u skrivenim licima impotentene države, a ne u licima komšija Srba ili Hrvata. I možda je to najveća istina ratnog i poratnog vremena. Drugi i drugačiji nije tvoj komšija, nego onaj što ti kriminalom siječe domaćinsku kesu i otima zadnju marku iz nje.

Jesmo li zaslužili Mesuda Keranovića?

Gleda sve to Mesud dok mu težačke ruke rade i stvaraju od zapuštenog ničeg, nešto i vječno. Sjeća se Mesud kako su se kao djeca po selima i zaseocima igrali svi zajedno, jer su bili to, čista nevina Božija bića. Djeca. A sad nema nikog. Oni koji kroje administrative kape odavno su posisali sve što se posisati može i kao vampiri otišli dalje. Narod nesrećni raselio se, što ratom, što posljeratnom bijedom, diljem svijeta.

Samo tamo, na kraj svijeta, ili baš na njegovom početku Mesud Keranović, poput Atlasa, nosi na svojim leđima breme svih nas što nam je svejedno postalo sve – od pravde do nepravde. “Volio bih da se svako vrati na svoje i da se život nastavi, jer ono što je bilo, zlo, nikome ne treba i nikome nije dobro donijelo”, kaže Mesud za Al Jazeeru. Vrijeme prolazi, a Mesud tako radi, sastavlja razbijene komade obrađenog kamena i betonom i ljubavlju svojih ruku briše razlike između “nas” i “njih”.

Jesmo li zaslužili Mesuda? Može li ova zemlja postati zemlja po kojoj hodaju ljudi poput Mesuda? Ili smo svi takvi, samo smo zaboravili ono što jesmo – da smo ljudi. Pogledajmo oko sebe, previše je uništenih bogomolja, grobalja, kuća, vrtia, škola… previše je uništenih sudbina na svakom koraku, što ne znači da ne možemo makar pokušati da riješimo ništavilo ispred kućnog praga, u svojoj avliji.