Za ne povjerovat’, ali prošlo je već trinaest godina otkako je ovozemaljsku dimenziju napustio Dashratu Manjhiju, Indijac  čija je iskrena ljubav zagrebala dušu miliona ljudi diljem planete. Nevoljnik je rođen 1934. u malenom selu Gehlaura u blizini Gaya. Cijeli mu se život vrtio  oko planine Gehlour koja je bila presudna za mnogo toga pa i za smrt njegove voljene. Budući da je poticao iz najniže kaste, posao nije mogao birati nego je uvijek dobijao onaj od koga žuljevi na rukama nikada ne zarastaju, a tamna koža svakim danom postaje sve tamnija. Da bi  bar malo olakšala muke i zahvalila na žrtvovanju, njegova mu je vjerna supruga, Falguni Devi, u tačno određeno vrijeme, na radno mjesto donosila ručak. Sve do tog kobnog utorka 1959., kada se, radeći ono što i svaki drugi dan, spotaknula i teško ozlijedila.

Manjhijuevo selo, kao i veliki broj drugih (ne samo indijskih), budući naseljeno sirotinjom, nije bilo na listi prioriteta za gradnju cesta. Nije bilo ni izgleda da će se stvari popravljati. Najbliža bolnica je bila udaljena osam kilometara zračnom linijom i pedeset kopnenom. Kada se tome pridoda već spomenuto nepostojanje puteva, udaljenost se mjeri vječnošću.

I tako je nemogućnost dolaženja do bolnice, Falguvi Devi stajala glave. Manjhiju  je bio neutješan. Za pretpostaviti je da se, kao što bi uradio i svaki prosječan čovjek, pitao o porijeklu ovozemaljske patnje, o slabosti politike“,  neuhranjenosti većine  ili enormnom bogatstvu rijetkih. O nekim, za nas frapantnim stvarima, vjerovatno nije ni razmišljao, budući da su bile neodvojive od cjeloživotne svakodnevnice. Beskućništvo,  bogalji, prosjaci, prevare, nepoštenje, okrutnost čovjeka prema čovjeku, bilo je nešto sa čim se rađa i umire i što se, samim tim, rijetko propituje. Ipak, ne smijemo zaboraviti da je u Manjhijui, kao i u svakom drugom čovjeku, tinjala božanska iskra, zahvaljujući kojoj se, iz silne boli rađa djelotvorna ljubav i snaga da se nastavi dalje. Osjetivši je, Manjhiju se odlučio na potez zbog koga je mnogima izgledao kao da je, što bi Dalmatinci rekli, obolio na mozak. Prodao je koze da bi kupio dlijeto, uže i čekić i počeo cijepati planinu. Cilj mu je bio probijanje puta koji će  istovremeno biti  spomenik njegovoj supruzi,  simbol  ogromne ljubavi, ali i izraz volje za održanjem i napretkom. Krčio je i udarao pune dvadeset i dvije godine i, najzad, uprkos izrugivanjima i čuđenju većine, trasirao put koji bi trebao omogućiti da nijedno, njemu blisko  biće, ne izgubi život na način na koji je to zadesilo njegovu suprugu.

Dashrat Manjhiju za svoj poduhvat nikada nije dobio ništa osim zahvalnosti ljudi koji i danas svakodnevno prolaze putem koji je prokrčio. I veličanstvenu sahranu (upriličenu o trošku države nakon što je od raka mjehura preminuo 2007.) na kojoj se, u znak divljenja i zahvalnosti, okupilo hiljade ljudi.

Dashratova priča je pretužna, prelijepe i veoma inspirativna. A poruka koju odašilje na neki me način podsjeća i na one koje izviru iz  djela velikog Voltairea. I u Candidu, susrećemo nesrećnog mladića (Dashratu Manjhiju je imao dvadeset i pet kada je ostao bez supruge) koji ne može da se načudi svijetu i sudbini koja ga je zadesila.

„Prognan iz zemaljskog raja, Candide je dugo hodao ne znajući kamo. Plakao je, upirao oči u nebo, okretao ih često prema najljepšem od svih zamaka, koji je sakrivao najljepšu od svih baronesa. Legao je bez večere nasred polja, između dvije brazde; snijeg je padao u krupnim pahuljicama. Sav promrzao, Candide se sutradan odvukao do najbližeg grada, koji se zove Valdberghoff-trarbkdikdorff. Bio je bez novca, mrtav gladan i umoran.Zastao je žalostan pred vratima neke krčme.“

Situaciju u kojoj se danas našao sutra bi zamijenila još gora. Samo što bi se iščupao iz ropstva, našao bi se u središtu sukoba koji, koji bi se, kao što je uobičajeno, stišavali tek nakon bezdušnog klanja.

Ništa nije bilo tako lijepo, tako žustro, tako dobro uređeno kao dvije armije. Trublje, svirale, oboe, bubnjevi, topovi, stvarali su takvu harmoniju, kakve nikad nije bilo u paklu. Topovi najprije oboriše otprilike šest hiljada ljudi na svakoj strani; zatim puške odstraniše s najboljeg od svjetova oko devet do deset hiljada nitkova, koji su bili zarazili njegovu površinu. Bajonet je takođe bio dovoljan uzrok smrti nekoliko hiljada ljudi. Sve se moglo popeti na tridesetak hiljada duša. Candide, koji je drhtao kao neki filozof, sakrivao se što je bolje mogao za vrijeme tog herojskog klanja.“

Ljudi koje je na svom putu sretao bili su  nesretniji od nesretnijeg.

„Šetajući sutradan, srete nekog prosjaka, puna gnojnih prišteva, ugaslih očiju, izgrižena vrha nosa, iskrivljenih usta, crnih zuba. Prosjak je govorio promuklo, mučen žestokim kašljem, pa bi pri svakom naprezanju ispljunuo i po jedan zub.“

I sve kroz šta je prolazio , bilo je dokaz da u ovozemaljskom svijetu jedino što je izvjesno, postoji i opstaje jeste golema nesreća, čemu umnogome svojim karakterom doprinosi sam ljudski rod.

„Mislite li“, produži Candide, „da su se ljudi oduvjek međusobno klali kao što to čine danas? Da su uvijek bili lažovi, prepredenjaci, podlaci, nezahvalnici, razbojnici, slabići, prevrtljivci, kukavice, zavidnici, proždrljivci, pijnci, škrci, slavohlepci, krvoloci, klevetnici, razvratnici, fanatici, licemjeri i glupani?“

Mislite li vi „; reče Martin „da su kopci uvijek jeli golubove kad su ih se dočepali?“

„Da, bez sumnje“, reče Candide.

Onda“, pridoda Martin „ako su kopci oduvijek imali isti karakter, zašto biste htjeli da ljudi mijenjaju svoj?“

Za poludit, (opet ti Dalmatinci). Svjetla ni na vidiku. A onda, baš kao kod Manjihijua, pa i tebe koji(a) ovo čitaš, ljubav i ona božanska iskra zbog koje sve izgleda, ako ne dobro, a onda bar podnošljivo. A s njom i spoznaja da se čovjek ne može i ne treba  tek tako prepustiti životnoj bujici nego učiniti sve što je u njegovoj moći da se domogne sigurne obale na kojoj će naći na(slućenu) sreću i toliko potreban mir.

Radimo bez mudrovanja“, reče Martin „to je jedini način da se život učini snošljivim.“

Cijelo malo društvo prihvati tu hvalevrijednu namjeru; svaki htjede da pokaže svoje znanje. Zemlja je obilno rodila. Cunegonda je bila zaista ružna, ali je postala izvrsna slastičarka. Paquetta je vezla, a starica je brinula o rublju. Čak je i brat Giroflee činio usluge, bio je vrlo dobar stolar i postao čak i pošten čovjek, a Pangloss je katkad govorio Candidu:

„Svi su događaji povezani u najboljem od mogućih svjetova; jer, konačno, da vas, zbog ljubavi prema gospođici Cunegondi, nisu najurili iz jednog lijepog zamka snažnim udarcima noge u stražnjicu, da vam nije sudila Inkvizicija, da niste propješačili Ameriku, da niste tako majstorski proboli barona, da niste izgubili sve svoje ovnove iz dobre zemlje Eldorada, ne biste ovdje jeli kandirane citrone i pistacije.“

To je dobro rečeno“, odgovori Candide „ali treba da obrađujemo svoj vrt.

Pa i danas, kada nam toliko toga, ako ne uništava, a ono zamagljuje, stvarnost i ustrajno glođe životnu radost (da li je virus izmišljen ili ne, jesu li vakcine sigurne ili ćemo se zbog njih umirati kao muhe, da li je sedam milijardi ljudi na zemlji previše ili je to blagoslov, jesu li roboti pomoć za kojom smo vapili ili uzrok naše skore propasti,…), jedino što možemo uraditi jeste da se zainatimo  i počnemo koristiti vlastitu energiju. Do dna. Baš kao  „čovjek koji je prokopao planinu“ , Candid i brojni drugi zbog kojih čovječanstvo još uvijek sa zahvalnošću upire pogled prema nebu.