Seks u tranziciji, strndžanje između mita i stvarnosti Srbije

Kulturni mozaik Srbije sastavljen je od različitih običaja, pa na koju god stranu svijeta da krenete i na tom prostoru narod susretnete, postoji mogućnost da ćete naići na neke koji će vas ili oduševiti, ili preneraziti, ali svakako vas neće ostaviti ravnodušnim.

Jedan takav običaj – strndžanje – na tankom ledu između mita i stvarnosti, ušuškao se između Homoljskih planina i Dunava, u selima na istoku Srbije, kod viševjekovnih srpskih komšija – Vlaha.

Neki etnolozi tvrde da se ovaj običaj upražnjavao prije mnogo decenija, drugi, pak, tvrde da je riječ o mitu.

„Pod strndžanjem se podrazumjevalo grljenje i milovanje.

„Mladima je bio dozvoljen razgovor, grljenje i milovanje, ali samo iznad pasa”, napisala je Zorica Divac u naučnom radu „Predbračni odnosi – ulazak u svijet odraslih”, objavljenom u Glasniku Etnografskog instituta Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU).

Tokom terenskog rada i istraživanja predbračnih odnosa u selima na istoku Srbije, Divac se u razgovoru sa sagovornicima starijim od 50 godina, susrela sa ovim običajem.

Već tada, prije četiri decenije, nije se više upražnjavao.

„Uvjerena sam da se praktikovao u vrijeme mladosti kazivača, s obzirom na to da mi je više njih identično opisalo glavne momente te prakse”, kaže za BBC na srpskom etnološkinja u penziji.

Ipak etnolozi iz istočnih krajeva Srbije govore da je posredi etnološki mit.

„Bilo je krađa djevojaka iz ljubavi i namještenih svadbi, gde su roditelji ugovarali brakove, ali nije bilo strndžanja”, kaže za BBC na srpskom 36-godišnji etnolog Aleksandar Repedžić iz Majdanpeka.

Kaže da je za taj termin, iako zna vlaški jezik, čuo tek krajem 1990-ih kada su mediji počeli da pišu o „bizarnom seks običaju – orgijama maskiranih Vlaha u pećini”, na taj način „mistifikujući jedan narod”.

Strandžanje kao prevaziđeni običaj

U okviru multidisciplinarnog projekta povodom izgradnje hidroelektrane Đerdap 2, Zorica Divac je od 1979. do 1982. godine istraživala predbračne običaje u istočnoj Srbiji.

Istraživanja su pokazala da se u tradicionalnim selima posebno vodilo računa o pripremi mladih za budući bračni život.

„Da bi pripremila djecu za rani brak, zajednica se trudi da ih kroz običaje uvede u svijet odraslih i ubrza njihovo polno sazrijevanje”, napisala je Divac u radu.

Tako su na određene proljećne praznike, koji su prizivali plodnost, porodica i seoska zajednica odobravali udvaranje, odnosno „slobodnije ponašanje mladih i njihovo intimno upoznavanje”.

Takav način flertovanja se na istoku Srbije, u okolini Homolja, kod Vlaha nazivao strndžanje.

Strnđ – na rumunskom strange, znači stegnuti, dok strndžanje predstavlja grljenje i milovanje.

Ovaj običaj se, između ostalog, upražnjavao tokom Bijelih poklada – posljednjeg dana pred početak uskršnjeg posta, kaže Zorica Divac.

I poznati srpski etnolozi Borivoje Drobnjaković i Slobodan Zečević, sa kojim je Divac išla na teren, napravili su zabilješke o tome.

U knjizi Etnologija naroda Jugoslavije iz 1960. godine Drobnjaković piše da je kod Vlaha u Homolju običaj da „o bijelim pokladama momci i devojke nasred sela pale velike vatre, preskaču ih i oko njih igraju”.

„Momci hvataju devojke, odvode ih dalje od vatre i sa njima se zabavljaju.

„Ako koju devojku momak nije odveo, njeni roditelji to smatraju neuspjehom jer nijedan momak nije njihovu kćer begenisao (poželeo)”, piše i knjizi.

Na takve podatke je i Zorica Divac nailazila istražujući po selima Negotinske krajine.

Kaže da su tokom pojedinačnih razgovora ljudi iz tih krajeva, gde se rano stupalo u brak, govorili o strndžanju kao običajnoj praksi, da se mladi bolje upoznaju u kontrolisanim uslovima.

„Svako ponaosob mi je govorio iste podatke – određeno vijeme i prilika kada se strndža, mjesto na kojem se odvija, javnost dešavanja, tj. međusobna kontrola između parova, dobronamjerni stav roditelja i sredine”, priseća se Divac.

Dodaje da su tada – krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, isticali da se taj običaj po selima ne praktikuje godinama, te da „mladi odrastaju bez kontrole, te da su razulareni”.

„Isticali su da je u njihovo vrijeme bilo više morala i poštovanja starijih i tradicije”, kaže Divac.

Strndžanje kao umjetnički motiv

U srcu Homolja, u gradiću Kučevu, 2008. godine održana je internacionalna radionica „Seks u tranziciji”, na kojoj je učestvovala Milana Paunović, umjetnica iz Beograda.

Ona je poslije seminara snimila umjetnički video i nazvala ga Strndžanje.

„Nisam bila inspirisana samim događajem, nego me je inspirisala priča te predivne gospođe, a njena interpretacija je bila povod da napravim video”, govori Paunović za BBC na srpskom.

Kaže da video, prije svega, predstavlja umjetnički rad sa humorističkim prikazom, a ne dokumentarni film, kako su ga neki doživjeli.

Glavni lik kratkotrajnog umjetničkog filma je Živojka Žujkić, pjesnikinja iz Kučeva, koja je prethodno na radionici održala prezentaciju o strndžanju.

Paunović kaže da je strndžanje učesnicima bilo predstavljeno kao običaj koji je „krasio to podneblje”, ali bez „dokumenta koji o tome svedoči”.