Aco biciklista legenda Mostara

Imaju li New York, Pariz, Hong Kong ili pak Moskva svoje legende? Ljude s margine društva, koje svi pomalo uzimaju ili s omalovažavanjem, ili s podsmijehom, sprdnjom, odnosno još drastičnije od toga?

Trebalo bi provjeriti kako ti (ali i drugi) gradovi stoje po pitanju odnosa prema legendama…

Mostar se oduvijek u paleti svojih građana s posebnom pažnjom odnosio prema pojedincima s krajnjih granica društva, dok su oni iz sredine neminovno propadali u mulj zaborava.

Znamenite ljude koji su svijetom pronijeli ime i slavu grada Mostar je znao sačuvati od zaborava, unatoč uzrečici „ako želiš uspjeti, moraš otići iz grada“.

Također, i ljude s drugoga kraja društvene palete, tzv. marginalce, luzere, romantike iz posebne dimenzije doživljavanja svijeta i života, Mostar je – ako ništa – generacijama pamtio.

Eno i Greta Habiba, Meho Džeger, Enco Vareni, Joca, Oma Batlak, Bajro Ciganin, Ćafet, Gaga s Avenije, Neda i Jure, Aco Biciklista… i mnogi drugi kojih ćete se možda sjetiti, ostali su u pamćenju pokoljenja, a redoslijed njihovih imena u ovoj rečenici ne određuje apsolutno nikakav rang osoba, niti ih svrstava po nekome kriteriju ili kronologiji.

Koliko nam je poznato, Aco Biciklista je poslednji umro, a zadnjih godina niste ga mogli sresti s punom životnom opremom, jer je bicikl zamijenio ogromnim povećalom (lupom) koje mu pomaže pri hodanju, gledanju, ali i čitanju smrtovnica i plakata po platanima…

Kaže, bicikl su mi ukrali (ono… zamislite sad koja je to gnjida od primata koja je ukrala bicikl – Aci Biciklisti!?), a onda nastavi pričati o tome kako je u ratu ostao beskućnik, ali je ostao… ostao u gradu.

Kasnije mu je darovan neki kontejner. Da ne živi u kabriolet-baraci…(Pokoj mu lijepoj duši)

Pričao bi Vam uvijek o lijepim stvarima. Rado bi pričao nešto o svojoj kćeri, o ljudima koje je susretao u svome životu, spomenut će se svih onih koji su mu poklonili bicikl dok je bio mlad, napomenuti svoj žal za Tour de France, jedinom utrkom na kojoj nikada nije pobjeđivao…

Dobro, nemojmo sad cjepidlačiti…

Prije no što nas je zauvijek napustio, na Fecbooku je grupa „Pomoć Aci biciklisti“ imala više od 2.300 registriranih članova.

Načelno, svi žele pomoći. Koliko je stvarno pomoći skupljeno za Acu, možda ćemo (nadajmo se) saznati.

Aco je otišao umoran i bolestan,sada tamo u drugoj dimenziji susretat će nasmijane svemirske stopere.

Njegov život odvijao se ponajviše na dva kotača, ali bio je vedar, dostojanstven i obasjan aureolom pobjednika koji se pomalo izgubio na važnoj utrci. Utrku je zauvijek završio prošavši kroz cilj,odvozivši svoj počasni krug.

Kao što su se Mostarci ranije rado sjećali gore pobrojanih, jednoga dana rado će se i sa sjetom sjećati i Ace. A on je nekako zadnja autentična mostarska legenda.

Tekst prilagođen facebook objavi.