Kažu da je smijeh najbolja terapija, kako za dušu tako i za tijelo. Kada se smijemo mozak otpušta hormon endorfin i donosi više kisika  što nas lišava ljutnje, straha, krivnje i mnogih drugih gadosti čija nam bahatost nerjetko dere i samo živo meso. Vremena u kojima živimo posebno naglašavaju sposobnost smijeha da do pune pripravnosti dovedu  antitjela, sposobne vojnike koji su u stanju suprotstaviti se  virusima koji, kako se čini, zadugo ne namjeravaju  napraviti  pošteniji predah.

Smijeha su se, zbog svega navedenog i još ponečega, u svojim izrekama doticali mnogi.  Nekako mi je za oko najviše zapela ona koju je izmudrovao francuski sociolog i pisac Joseph Folliet:

„Blago onima koji se sami sebi mogu smijati jer će uvijek imati mnogo zabave“.

Baš ta sklonost  smijehu samosmijehu , privukla me je djelima hrvatskog književnika Ante Tomića. Tomić se, u gotovo svakom svom djelu, smije ljudima koji su mu bliski, nama Balkancima (istina, malo više Dalmatincima), ali to ni kod kog od aktera ne izaziva ljutnju, naprotiv, nakon nekog vremena, jedino što još primjećujemo biva ljubav i otvorena simpatija.

Jedanaest poglavlja njegovog četvrtog romana, „Čuda u Poskokovoj Dragi“, se bavi životom Joze Poskoka i četvorice njegovih sinova koji su jedini stanovnici sela skrućenog ispod litice, u  kamenjaru sedam kilometara udaljenom od Smiljeva. Ostali Poskoci su se već odavno raselili po manje ili više udaljenim gradovima gdje su se skućili, zaposlili, izrodili i  djecu školovali. Tamo im je isprana i narav zbog koje su ih se ljudi plašili i izgovarali najgore kletve.

Žena je Joze Poskoka (dok je još ovim svijetom hodila) poduzela  sve što je u njenoj moći da muža nagovori da „se presele negdje gdje je svjetlo i čuje se ljudski žamor, smijeh, muzika, možda čak negdje uz more, da žive s drugima, kraj dućana, gostionice, pošte, ambulante i škole, da imaju telefon i tekuću vodu“. Nije bilo pomoći, njena gora polovina za tako što nije htjela ni da čuje pa je Zora (tako se žena zvala), slabašnim glasom izgovorivši „Govno jedno“ uskoro ispustila napaćenu dušu. Mora se priznati da je svojim odlaskom dobro zaskočila naprasitog i uvijek namrgođenog domaćina, na brizi  mu je ostavila četvoricu sinova, Krešimira, Branimira, Zvonimira i Domagoja. Sinovi su, istina, bili odrasli, ali prema ćaći veoma neprijateljski nastrojeni.  Kako su im kućni poslovi bili mrski, a nisu na njih ni svikli s obzirom da je Zora sve radila sama, Jozo se latio šerpe i počeo spremati hranu za porodicu. Čak je, otkrivši da mu se kuhinja sviđa, počeo sa eksperimentisanjem sa namirnicama i izmišljanjem recepata.

„Pura, na primjer. Čudesno je na koliko se načina pura može napraviti. Jozo stavi vodu da uzavre, , pa uspe kukuruznu krupicu, a onda, minutu prije nego što se smjesa stisne, pomalo miješajući, dodaje, jednom ribani sir, drugi put prženu pancetu s lukom, ili jetrenu paštetu, ili pelate, pasiranu mrkvu, mljevene orahe, cimet, med, džem od marelice, voćni jogurt…Stari se svaki put razvedri kad nađe neki novi okus pure, čak i kad se to baš ne sviša njegovim sinovima, koji su svi jednom dobili sraćku od pure s kakaom. Unatoč takvim slučajevima, ćaća ne odustaje. On bi puru mogao jesti svaki dan.

A zapravo ju je i jeo svaki dan.

Svega ti, s čin si je ovo sad zagovnio“, kaže koji put tkogod od sinova za stolom, žlicom gadljivo premećući gnjecavu masu nevjerojatne smećkaste boje.

„Si senfon.“

„Ti si, ćaća, bolesnik.“

Molim lipo, kome se ne sviša, tamo mu je kužina“, kaže Jozo, odrješito pokazujući put štednjaka.

Tom je rečenicom okončana svaka pobuna u blagovaonici, jer se nitko drugi nije htio prihvatiti kuhanja.“

Osim prehrambenih, i sve ostale vještine kojima se održava zajednica, ovim su muškarcima bile strane. Pred svim tim stvarima bile su  nemoćne i civilizacija i  sama Država, uprkos svim zakonima koji su im bili na raspolaganju.

„Manje od kilometra niže Poskokove Drage bijela Lada Niva Elektrodistribucije poskakivala je za to vrijeme neravnom cestom kroz klanac.

„Od ijadu devetsto osandeset i četvrte“; rekao je na suvozačevom mjestu suhonjav mladić od dvadesetak godina prevrćući neke papire.

Nemoj me zajebavat!“ zapanjeno je uzviknuo punašan, jedva nešto stariji vozač.“Od osandeset četvrte ne plaćaju struju?!“

„To je šta se zna“, naglasio je suvozač. „Možda ni prije nisu plaćali, ali su podaci od ranijih godina arhivirani u podrumu.“

Pa kada društvo (makar ga poistovjetili i sa Elektrodistribucijom) najzad pokaže interes, ili Interes, za Poskoke, oni reaguju na sebi svojstven način:

„Vozač je isključio motor i zakočio. Obojica stranaca zatim su sasvim polako i bojažljivo podigli dlanove, pokazujući da su došli u nenaoružani, s  miroljubivim namjerama. Trojica Poskoka hitro su okružila njihova kola.

„E-lek-tro…“, uzeo je s mukom sricati Branimir natpis iznad žute munje na vratima.

„Elektrodistribucija“, pomogao mu je Domagoj.

„Izlazi!“, rekao je Krešimir, vrhom cijevi kucnuvši  prozor Lade. „Obojica. Izlazi vanka!“

Mi smo za struju“, osmjelio se kazati vozač, izlazeći široko podignutih ruku.

„Imamo nekih nedoumica s vašin računima“, dodao je suvozač.

Nemamo nikakvih nedoumica s vašin računima“, ispravio ga je vozač. „Nego smo došli onako, da vidimo ima li kakvi…“

„Ko vas je posla?“ prekinuo ga je Krešimir.

Pa ovi…“ zbunio se vozač. „Mi smo za struju.“

„Govedo jedno, čuješ ti šta te čovik pita?!“ povikao je Branimir gnjevno, pa se progurao između braće i utisnuo radniku Elektrodistribucije cijev pištolja u obraz. „Ko vas je posla, đubre?!“

Način „urazumljivanja“ onih koji se nedolično ponašaju nije uvijek isti.

„Ti, more biti, da si dobro čeljade“, nastavio je Jozo zamišljeno. „Vidin ti ja to na licu. Nisi ti loš, nego su te zaveli. Upa si u loše društvo. Naplaćuješ struju ljudima. A je li ti ikad palo na pamet, dok si čoviku naplaćiva struju, da bi on moga bit tvoj ćaća? Ili tvoja mater? Znadu li ti ćaća i mater šta radiš, Nenade? Jesu li te oni tako odgajali, da naplaćuješ struju? Znadu li oni di si ti sad, razbojniče?“

I sve se to kotrlja na uobičajen način dok najstariji sin ne zaključi da u kući fali ženska ruka pa se odluči oženiti. Nejgova odluka pred porodicu postavlja do tada neviđene izazove.

Teško je to danas moj sinko“, rekao je barba Ive kada mu je Krešo ispričao zašto je došao. „Nema žena. Gledan ja ove mlade danas, niko nema curu. Velika je nestašica i ovdi i u gradu.“

„Dobro, ajde“, kazala je teta Rosa, ohrabrujuće, mazeći Krešu po kosi, „more biti da bi se isto naša koji stariji model na sniženju.“

„Vraga“, viknuo je barba. „Sve se to danas uda dok si reka keks. Znaš onog Alfirevića šta je ima gluvonimu ćer, oni šta je radija s menon. Pamtim da mi je godinama priča: „Ive, bogati, samo da mi je nakako udat’, a ona, divice ti blažene, nije ni trideset uvatila, a već se triput udavala i rastavljala. Kako koga nađe, za po godine se posvađa s njin.“

„Pa kako se mutava svadi?“ upitala se tetka zamišljeno.

„Gluve, ćorave, cotave, blesave, mutave, klempave, lajave, šporkuje, kurbače, lezbače, sve što je žensko“, nastavio je tetak zaneseno, „sve se ovi dana uda. Ali, opet, ne znan…More bit da je najbolje da provaš priko agencije.“

Kakve agencije?“ začudio se Krešimir.

„Ima sad agencija, čita san u novine prije neki dan, ti in daš svoje podatke, kakvi si i odakle si, šta bi i kako bi, a komjuter izbaci žensku šta bi ti najbolje pasala. Ne moraš tražit, trčat okolo, u pet minuti se, kažu, sve riješi.“

„O, ne bi ja te iz kompjutera ni štapom takla“, primijetila je teta sumnjičavo. „Šta ti znaš je li cura zdrava, da nije zaražena…?“

Zaražena? S čin će bit zaražena?!“ zgranuto će barba Ive.

„Bome, komjuterskin viruson.“

I dalje se ljubavna priča Jozinih sinova (za Krešom su krenuli i ostali) odvija  u smjeru  sjajne komike u kojoj ima i elemenata romana ulice obogaženih iznenadnim preokretima u kojim se susreću i policijski službenici, zaljubljene konobarice,  uspaljeni mužjaci, žestoke avanturistkinje, i sve to da bi shvatili zbog čega se još u naslovu romana spominje čudo koje se neočekivano pojavilo u zaboravljenoj vukojebini.

Pa sad, čitati li ne čitati, dalje je na vama.