I prođoše carstva i vojske i ljudi svakojaki ali ostade Bosna i Hercegovina i njeni ljudi, ponosni i jači od svake sile i nemani.

Piše: Vasvija Dedić Bačevac

Postoje ljudi, dobri ljudi, tako jednostavni i obični, a zapravo su pravi plemići. Nema ih puno ali ih ipak ima. Oni mogu da nam pokažu taj put dobrote, ljepota pastoralnog života i osvijetle svijet običnih ljudi koji iza te zavjese svakodnevnog i jednostavnog života otkrivaju mnoštvo minijaturnih rajeva, bogatstvo duše i ljepotu naše domovine Bosne i Hercegovine.

Takav je bio Mirsad Tutmić, koji je svoj život i rad posvetio otkrivanju  drugog lica naše prelijepe domovine. To lice podsjeća na najljepši bosanski ćilim prepun živopisne ljepote prirode i njenih ljudi, koji poput vještih kovača kuju svoju sudbinu i svakodnevicu na pašnjacima i livadama, voćnjacima, njivama i baštama, u malim radionicama, štalama, šumama i kolibicama. Mirsad nas upravo uvodi u taj svijet, među naš narod, njegovu svakodnevnu borbu i neraskidivu vezu sa prirodom. U njegovim reportažama/zapisima nižu se životne pričice u kojima nema fasada, šminke, glamura već je sve čisto i autohtono kao na slikama slikara naive čije slike nas jednostavno pozivaju da se vratimo prirodi i oči nahranimo prizorima jednostavnosti, topline i vedrine.

Mirsad Tutmić je svojim reportažama/zapisima napravio i dvije zvijezde bosanskog pastoralnog život: Hajriju 87-godišnju svestranu domaćicu i Ibrahima Brajku 85-godišnjeg domaćina.

Ako ste ikada redovno pratili neku seriju sa onim posebnim osjećajem užitka i želje da sve vidite vezano za vaše junake, onda ćete te emocije ponovo oživjeti gledajući Mirsadov svijet bosanskih junaka i junakinja koji svakodnevno biju bitke sa prirodom, životom i svim segmentima koje nam život donosi. Oni su takvi kakvi jesu – bez šminke, uljepšavanja, maskiranja i pretvaranja. Oni su na sceni života u svom autohtonom liku i to im daje areol nesvakidašnje ljepote za kojom naša srca žude ali je mi potiskujemo i brišemo našim urbanim navikama i komformizmom. To je svijet zdravih i radosnih gorštaka koji su se toliko povezali sa prirodom da jednostavno dišu njenim plućima i ona njihovim.

Oni se ne bave politikom jer nemaju vremena od svakodnevnih obaveza i borbe da se ostvari normalna egzistencija. Sav teret je na njihovim žilavim i ponosnim leđima koja to nose snagom bosanskog čeljadeta i seljaka i rudara i domaćina i onih naših lijepih Bosanki što iz ničega stvaraju hranu, odjeću i toplinu doma. Kad uđete u taj svijet poželite da nikada ne izađete iz njega jer vam srce i duša dišu punim plućima i kao ptice lete preko bajkovitih prežuljaka, proplanaka, livada, voćnjaka, pčelinjaka i oranica. U tim trenucima znate šta znače riječi biti slobodan i letjeti kao ptica.

To su reportaže koje povezuju naše ljude u Bosni i Hercegovini, regionu i svijetu, ljude koji uživaju gledajući scene običnog seoskog života, junake i junakinje koji oru, siju, pletu, idu na koride, čuvaju svoje bikove, krave i ovce pramenke, beru bilje i prave svoje ljekarije, sviraju, pjevaju i stvaraju umjetnička djela sa folklornima motivima. Ti obični, mali ljudi puni dobrote i poštenja stvaraju forum koji povezuje ljude i stvara kult dobrote i čestitosti.

Taj forum okuplja ljude iz cijele Bosne, Hrvatske, Srbije, Kosova, Dalmacije, Austrije, Australije, Amerike i svih drugih dijelova svijeta, koji pišu komentare podrške, simpatije, topline i obožavanja stvarajući posebnu socijalnu mrežu sa svim kvalitetima ljudskosti i zajedništva. Obični mali ljudi čistih srca i žuljevitih ruku nude najbolju političku opciju razrješenja svih problema. Njihova srca su čista i otvorena za ljubav prema čovjeku i životu. U toj ljubavi nema granica, nacija i religija. I upravo takav stav ruši sve barijere, granice, predrasude i zablude.

Veliki broj političara, čast izuzecima, neumorno i beskrupulozno upiru prstom u neke razlike i kako kaže nana, majka i gospođa Hajrija kaprice Bogu. Da dobra je to riječ kapric i kapriciti jer se nad tom našom lijepom i bogatom Bosnom i Hercegovinom stalno provode kaprici koji stvaraju haos i mržnju među narodom.

U svim tim zlim vjetrovima stvaraju se male produkcije kao Tutmić produkcija (Mirsad Tutmić) Donja Lašva (Oliver Topalović) i rade jedan fantastičan posao vrijedan svake pažnje. Oni u svojim reportažama otkrivaju i pokazuju drugo lice Bosne i Hercegovine. To lice je čisto, neiskvareno, pošteno, izborano borama od sunca, vjetrova, kiše i snijega, umiveno izvorskim vodama i nahranjeno mlijekom, medom i šumskim plodovima. To lice svijetli pred našim očima i pokazuje mnoštvo mogućnosti za jedan dobar, kvalitetan i jednostavan život na prostoru Bosne i Hercegovine. Oni se uzdaju samo u sebe i majku prirodu, i ne očekuju ni od koga ništa jer su prepušteni sebi i svojoj borbi.

U taj lijepi kolorit ulazi i dijaspora i njena bezgranična ljubav prema domovini. Ta dijaspora gradi puteve, pomaže porodice, i čini sve da se naši ljudi ne osjete sami. Oni dolaze i posjećuju naše junake, kupuju im toplu odjeću i obuću, izvode na večeru i iskazuju ogromnu želju da se druže sa tim ljudima i da kroz druženje s njima budu što bliže srcu Bosne i Hercegovine. Dijaspora je uvijek tu kada treba obezbijediti liječenje, mašine, pomoć i sve čime se može pokazati ljubav i odanost prema domovini.

Upravo ovakvi programi još više povezuju naš narod u zemlji i dijaspori. Puno njih i nisu iz Bosne i Hercegovine ali osjećaju i dijele beskrajno divljenje i simpatije prema junacima-zvijezdama Tutmić produkcije.

Ovaj moj tekst je napisan ranije kada nisam ni slutila da će se desiti taj ružni i teško prihvatljivi zaokret u priči i da će nas Mirsad Tutmić prerano napustiti. Mirsad Tutmić je preselio na onaj svijet, njegovim junacima će trebati puno vremena da shvate da on više nije sa njima i da im neće zakucati na vrata. Nama ostaju njegove reportaže/zapisi kao dokaz da ima i da će uvijek biti Bosne i Hercegovine i njenih dobrih i ponosnih Bošnjana i Bošnjakinja.

I prođoše carstva i vojske i ljudi svakojaki ali ostade Bosna i Hercegovina i njeni ljudi, ponosni i jači od svake sile i nemani jer nema te sile, vjetra i zla koji može pobijediti dobrotu, čestitost i ponos običnih malih a tako velikih ljudi.

Hvala ti Mirsade, hvala ti Olivere i hvala svima koji pokazuju drugo lice Bosne jer je suhog zlata vrijedno za vidjeti i osjetiti!