Žena crvene kose“ najnoviji je roman turskog nobelovca Orhana Pamuka. U njemu nas ovaj čuveni pisac podsjeća na dva značajna mita (Sofoklovog „Kralja Edipa“ iznjedrila je zapadnjačka kultura dok je Firdusijev Rustem i Suhrab nastao na živopisnom Istoku), ali i na drevno perzijsko vjerovanje  po kom najmudriji magovi na ovom svijetu nastaju jedino iz  rodskrvnuća.

Sofoklovo djelo je po mnogima najuspješnija i  najbolje sačuvana antička tragedija. Sam ju je Aristotel smatrao besprijekornom. Praizvedba joj se vezuje za peti vijek strare ere što zaključujemo i na osnovu sadržaja koji se referiraju na  epidemiju kuge koja je, po tvrdnjama istoričara, u ovom periodu žestoko pogodila Atinu.

U drami je opisana tragična sudbina tebanskog kralja koji ne uspijeva umaći događajima koji su mu namijenjeni pa ubija vlastitog oca i ženi majku. Nije pomoglo ni to što je Edipov otac Laj, saznavši da će ga ubiti vlastiti sin, djetetu unakazio stopala, vezao noge i, na kraju, naredio pastiru da ga ostavi da umre u planinama Kiterona. Na Lajevu nesreću, pastir je bio dobroćudan čovjek pa se sa nesretnim bićem uputio do Korinćanina koji će ga preuzeti i proslijediti kralju Polibu i kraljici Meropi. Kada je odrastao, Edip je, saznavši za sudbinu koja mu je namijenjena i nastojeći je po svaku cijenu izbjeći, odlučio pobjeći iz Korinta. Ne znajući za istinsko porijeklo, uputio se prema Tebi gdje uskoro susreće svog pravog oca i u prepirci ga ubija i ženi i Jokastu, Lajevu udovicu. Ostalo je, naravno, istorija.

Veliki ep „Šahnama“ (knjiga kraljeva), slično starogrčkim djelima, uglavnom obrađuje mitske kraljeve i junake. Razlika je u tome što su ovi potonji, najčešće  vezani za prostor stare Perzije. „Šahnama“ se sastoji od 60 000 rimovanih distiha. Napisao ju  je čuveni Abdul Kasim Mansur Firdusi (932 – 1021), a njen najistaknutiji lik je Rustem, legendarni junak koji je svoje kraljeve podržavao u mnogim bitkama i  ratovima. Nažalost, Rustemu (baš kao i Edipu) nije bilo suđeno da u slavi neometano uživa. Njegovi su uspjesi zatamnjeni najvećom nesrećom koju ljudsko biće može iskusiti (iz neznanja je ubio vlastitog sina).

Protagonist Pamukovog romana, Džem, slično Edipu i Surhabu (tako se zvao Rustemov sin), kroz djetinjstvo prolazi lišen očeve ljubavi i očevog prisustva uopšte. Razlog tome, pored svega ostalog, naći  ćemo i  u očevom samoljublju. Slično Laju i Rustemu, Džemov otac, nošen svojom sudbinom, ne nalazi za shodno da se, žrtvujući vlastite ambicije i  interese, posveti djetetovom odrastanju.

Svi oni koji se bave ljudskom dušom, slažu se u stavu da upravo uloga oca  u mnogome određuje kakav će muškarac dječak postati i u kojoj će mjeri razvijati svoj muški identitet. Ukoliko je odrasla osoba u djetinjstvu imala roditelja koji  se nosi sa njenom idealizacijom kao najvećeg i najboljeg ili je tu kada treba postaviti granice, zapravo je bila u prilici vidjeti sve dijelove muškog bića i kasnije ih na sebe projicirati. Čak i ljudi čiji je otac prerano napustio ovaj svijet, mogu se, zahvaljujući stabilnosti majke i  gajeći pozitivna sjećanja, mnogo lakše nositi sa životom nego oni kojih su se roditelji jednostavno odrekli.

Džemov je otac prosto nestao. Nije ostavio poruku, nije se javljao niti slao poklone. Pa ni onda kada su Džem i majka zapali u tešku neimaštinu. Besparica ih je počela gušiti baš kada je novac bio najpotrebniji. Spas je došao u liku bunardžije, majstora Mahmuta, s kojim će dječak u radu provesti nekolko narednih mjeseci i u kom će naći očinsku figuru koja mu je toliko nedostajala.

Kada sam četvrtog dana ustao da provjerim lonac s jelom, vidio sam majstora Mahmuta kako spava i pažljivo osmotrio njegovo tijelo ispruženo na zemlji, njegove duge noge i ruke, zamišljajući, kao što sam nekad činio misleći na svog oca da je on div i da sam ja mali čovječuljak poput Gulivera u zemlji divova. Ruke i prsti majstora Mahmuta nisu bili otmjeni kao očevi, već grubi i koščati. Na rukama je imao posjekotine, mladeže i crne malje. A ipak, po mjestima koja nisu bila izložena suncu, uz rubove njegove košulje kratkih rukava, moglo se zaključiti da je bio svijetle puti. Gledao sam zadivljeno – baš kao što sam gledao i oca dok je spavao – kako se nozdrve na njegovom dugom nosu šire i skupljaju.“

Majstor je dječaka učio vještini kopanja bunara i  odgovornosti prema drugim ljudima.

Često je govorio: “Pazi!“, ponekad brižno, a ponekad prijeteći. „Šegrtova nesmotrenost onog dolje može osakatiti, a nepažnja ubiti!“ „Pazi dobro, i pamet i oči i uši, sve mora biti na oprezu zbog onog dolje!“, govorio bi sjećajući se kako je jednom kofa koja se otkačila s kuke zgnječila majstora u bunarskom oknu.“

I često  je pričao priče koje su u nevinoj duši žestoko odjekivale.

„Volio sam kad bi mi pripovijedao poučne i strašne priče gledajući me nježno u oči. On bi vatreno pričao o nepažljivim pomoćnicima, a ja bih zadrhtao na pomisao da su u njegovoj glavi prizori dženneta i džehennema isprepleteni s podzemnim svijetom mrtvih u dubinama zemlje.Kao da smo se, prema majstorovom mišljenju, sa svakim novim kopanjem sve više približavali Allahu i njegovim melecima. Istom, prohladan ponoćni vjetar podsjetio bi nas da se zagasitoplavi nebeski svod i na njemu deseci hiljada treperavih zvijezda nalaze na potpuno suprotnoj strani.“

Iscrpljujući rad (pogotovo onaj čiji su rezultati teško vidljivi) zahtijeva i predah. Majstor i njegovi šegrti povremeno odlaze u kasabu u kojoj, bar neke od njih, čeka mnogo nepoznatog. U kasabi Džem upoznaje crvenokosu ženu, putujuću glumicu, u koju se zaljubljuje i sa kojojom dijeli svoje prvo  ljubavno iskustvo. To će  iskustvo, a da toga nije svjestan, odrediti tok čitavog njegovog života pa i način na koji će napustiti ovaj svijet. A sam čitatelj će, upoznavši se sa događajima i prihvatajući paralele  sa, na početku teksta spomenutim, Sofoklovim i Firdusijevim djelom, biti suočen sa mnoštvom pitanja o  ljubavi, ljubomori, odnosu očeva i sinova, sudbini, ali i relacijama autoriteta i individue u različitim civilizacijama. Moju je malenkost  posebno  zagolicalo ovo potonje, uobičajeno percepiranje pojedinca unutar jednog realiteta (na primjer, otac, ubica, žrtva itd.) i, s tim u nekoj čudnoj vezi, događaja koji zaskaču, uglavnom kada se to najmanje očekuje. Džem,  Edip,  Surhab, ti i ja (pu, pu, pu, daleko bilo, tu slabo  pomaže), svi smo  ispravni najčešće onoliko koliko nam okolnosti u kojima se nađemo dozvole. („Svaki put kad ljudima pogledam u lice, vidim kako se jako mnogo njih smatra nevinim zbog toga što još nisu dobili priliku da učine neko zlodjelo. Teško je povjerovati da je većina ljudi moralnija ili bolja od mene samo zbog te zanemarive igre sreće i sudbine.“). Prihvatanjem takve činjenice klečimo sa vjernikom dok iskreno moli  „ne uvedi me u napast“, vrištimo s  Malroom da je „život avantura bez sadržaja“  i grlimo  drevnog Indijanca koji svim srcem pjeva :

„Bože, daj mi snage da podnesem stvari koje ne mogu promijeniti. 

Daj mi hrabrosti da promijenim stvari koje moram promijeniti.

I daj mi mudrosti da razlikujem ovo dvoje.“

I, naravno, „Ženu crvene kose“ čitamo mnogo otvorenijeg uma.