” To je jedna od lijepih stvari u vezi sa pisanjem, ili bilo kojom umjetnošću; ako je stvar vrijedna i stvarna, ona jednostavno živi. Sva prateća halabuka oko toga, uspjeh u tome, ili kritičko odbijanje – ništa od toga zapravo nije važno. Na kraju, stvar će preživjeti ili ne, sama po sebi. Nije da je besmrtnost putem umjetnosti neka velika stvar. Truffaut je umro, i svi smo se osjećali grozno zbog toga, postojali su odgovarajući hvalospjevi, i njegovi divni filmovi još uvijek žive, ali to nije od velike pomoći Truffaut-u”

Navikli smo gledati Allena kao Njujorškog filmaša, ali nakon 30 godina Allenovi filmove se sele u London, Barcelonu, Pariz, Rim, i vidimo Allena kao kosmopolitu kakav je oduvijek i bio. Filmovi su postali preskupi za snimanje u New Yorku, te se Woody ekonomičan kakav jeste, i kakav je morao biti, preselio na Stari kontinent, čiji filmski stvaraoci su itekako uticali na njegov rad. U prvoj polovini 2000-ih još uvijek snima u New Yorku, dok filmovi doživljavaju finansijski neuspjeh, a kritika ga optužuje da luta.

2000-te – novi milenij Allen otvara svojom prepoznatljivom čistom komedijom “Small Time Crooks“. Woody je ovaj put u ulozi bivšeg prevaranta i perača suđa, koji ima plan opljačkati banku. Njegova žena Frenchy (Tracey Ullman) i nema baš povjerenja, dok joj objašnjava svoju shemu iznajmljivanja malog butika pored banke, gdje će prokopati tunel i tako doći do bankarskog trezora. Frenchy, ubijeđena pristaje, te njih dvoje otvaraju trgovinu sa kolačićima kao paravan za pljačku. Pokušaj pljačke beznadežno propada, dok Frenchyjina rodica May (Ellaine May, koja je i nastupala kao stand-up komičar zajedno sa Allenom 60-ih) blebeće policajcu o tunelu u podrumu, a prodaja kolačića doživljava nevjerovatan uspjeh. U roku od godinu dana Ray I Frenchy postaju bogati i izvan svojih najluđih snova. Druga polovina filma je ubojita, gdje vidimo dva veličanstvena ženska preobražaja, jedan od Tracey Ullman kao novopečene bogatašice, koja se počinje penjati na društveno-socijalnoj ljestvici, što je Allen prikazao na izvanredno satiričan način, gdje nam otkriva i snobizam visokog društva. I drugi od Ellaine May, koja svoju savršenu glupost uzdiže do visoke umjetnosti. Ovo je bio i jedini film početkom 2000-ih koji je postigao dobar finansijski uspjeh.

Nakon ove, slijede još tri komedije. Prva krimi-komedija, “The Course of Jade Scorpion” postigla je nevjerovatan finansijski krah, gdje je budžet filma bio najveći kojeg je Allen ikada imao, i iznosio 33  miliona dolara, dok je kroz distribuciju zaradio samo 4 miliona. Allen je i sam ovaj film označio kao možda i svoj najgori , te se čak i izvinio glumcima. Neuspjeh je objasnio time što je sam morao da preuzme ulogu C.W Briggsa nakon što su i Jack Nicholson i Tom Hanks odbili ulogu. Međutim ova komedija je 10 godina nakon svog izlaska dobila i kultni status među novom generacijom Allenove publike. Pored Allena u filmu još nastupaju i Helen Hunt, Dan Aykroyd i Charlize Theron.

Zatim slijedi komedija “Hollywood Ending” gdje ovaj put pored Allena nastupa Tea Leoni. Još jedna tipična komedija u stilu Woody Allena, u ulozi režisera koji zbog prevelikog stresa doživljava psihosomatsko sljepilo, te nastavlja slijep snimati film, krijući to od čitave ekipe filma. Film je itekako dopadljiv, sa sunčanom Teom Leoni, iako to nije sjajni Woody poput “Sweet and Lowdown” ili “Bullets Over Broadway.

2003 godina donosi romantičnu komediju “Anything Else” koja uglavnom posrće u ulogama. Kao manipulativna i nepokolebljiva Amanda, Christina Ricci nikad sasvim ne ulazi u humor, dok u međuvremenu Jason Biggs, najpoznatiji po ulogama iz serijala ‘American Pie’, Allenovo zamuckivanje pretvara u nepristojnu kopiju. Ali pošto je Allen majstor komičnih dijaloga, predstavlja zadovoljstvo slušati ih, dok je takođe njegova uloga profesora Dobella, mentora mladog Biggsa, bitna esencija filma. Ovaj put Allenov karakter je iz neke vrste odbrane protiv straha i nesigurnosti komično agresivan i sklon oružju, nešto što nismo navikli gledati, a možemo vidjeti i Danny De Vita u maloj ulozi.

Nakon ove slijedi tragikomedija “Melinda and Melinda“, film koji bi sigurno dobio veću pažnju i bolje kritike, da Allenovi prijašnji filmovi početka ove decenije nisu označeni kao loši. Priča započinje sa prijateljima na večeri u restoranu na Manhattanu. Jednog od prijatelja glumi Shawn Wallace, dramaturg koji vodi raspravu sa drugim dramaturgom (Larry Pine), o tome je li svijet u osnovi tragičan ili komičan. Oni osmišljavaju dvije verzije priče koja se mijenja u detaljima i tonu ovisno  tome radi li se o komediji ili tragediji, dok film presijeca te dvije mogućnosti. U ovoj vježbi učestvuju dva para, oba ometena neočekivanim ulaskom karaktera po imenu Melinda (Radha Mitchell). Za Susan, nezavisnu redateljicu (Amanda Peet), i njenog supruga Hobieya (Will Ferrell), glumca koji je bez posla, ona je susjed iz prizemlja. Za bogatu ženu Laurel (Chloe Sevigny) i njenog muža Lee-a (Johnny Lee Miller) ona je stara prijateljica sa fakulteta, glumica i alkoholičarka. U obje priče Melinda je katalizator za preljubu, koja se ne odvija na isti način u oba slučaja, jer se osim Melinde svi ostali likovi razlikuju u te dvije priče, jedna komična i druga tragična. To je takođe i film o simbiozi publike i režisera, koji zajedno učestvuju u stvaranju imaginarnog svijeta. U svojoj složenosti i duhovitosti ovo je njegov najbolji film prve polovine 2000-ih. Melinda i Melinda jasno i bez kompromisa, govori nam da su filmovi samo filmovi. Sačinjeni su od magične prašine mašte, likovi nisu stvarni i režiser ih može pokretati onako kako on želi.

Iako je kritika optuživala Allena da luta, i neuspješno eksperimentiše s žanrovima u svojim filmovima na početku novog milenija, čak i njegovi neuspješni filmovi uvijek su imali nešto vrijedno. Inače moram napomenuti, da u Americi kritičari igraju veliku ulogu u prijemu filma ili predstave kod publike. To nam je na fantastičan način prikazao Innaritu svojim filmom “Birdman”.

2006 godine, Allen kao da ga je kritika naljutila, prelazi iz New Yoka u London i pokazuje sav spektar svoje stvaralačke ličnosti, i snima “Match Point“. Triler sa raznim vrstama zla od kojih oni najsposobniji opstaju, ili kao što nam film jasno govori, najsretniji. Allen ovdje obrađuje jednu od svojih omiljenih tema, a to je uloga slučaja ili sreće u ljudskim životima, a u ovom slučaju običan predmet je taj koji odlučuje sudbinu karaktera. Film prati bogatu Britansku porodicu, i dvoje stranaca koji se nadaju da će postati dio nje, koristeći svoju seksualnu privlačnost. Dvoje su najseksipilnijih ljudi u filmu, što je njihova nesreća, jer su više privučeni jedno drugom, nego njihovim metama u porodici. Ali ipak, novac je moćan afrodizijak. Ovaj put Allen kao motiv zločina uzima novac, po uzoru na Dostojevskog. Film je nabijen seksualnošću i erotizmom između dvoje mladih stranaca. Chris ( Jonathan Rhys Meyers) siromašni je momak iz Irske, koji u Londonu radi kao profesionalni trener tenisa. Upoznaje bogatog mladog Toma (Matthew Goode) kojem daje lekcije iz tenisa, i koji ga uz piće poziva da sa njegovom porodicom prisustvuje operi. Tokom opere Tomova sestra Chloe (Emily Mortimer), posmatra Chrisa sa čežnjom i željom, a njemu dodatna objašnjenja nisu potrebna. Tomovu djevojku, Amerikanku, tumači Scarlett Johansson, kojoj je ovo prva suradnja sa Allenom, i koja se nada da će postati glumica i supruga Toma, ali obrnutim redoslijedom. Filmski preokreti su genijalni, i teško ih je predvidjeti. Allen nam još jednom postavlja pitanje, u kojoj smo mjeri spremni ostaviti po strani svoje moralne nedoumice kako bismo se prepustili pohlepi, sebičnosti, i konformizmu. Woody postavlja pitanja sa kojima se suočava glavni protagonista, i nudi izbor između pohlepe i požude. A zatim se pojavljuje strah, strah od toga da će karakter pokušati zadovoljiti i pohlepu i požudu, i izgubiti oboje. Film je izuzetno inteligentan i ciničan, i kritika je ostala zbunjena, rekavši da ovo uopšte ne liči na Woody Allena. Očekujemo neku vrstu kompromisa i patentiranih završetaka koje pruža većina trilera, ali ovaj nas vodi pravo kroz zid. Allen je ovaj film svrstao među svoja tri najbolja, rekavši da je bio blizu svom remek-djelu kojem je težio, ali da mu je ipak nešto izmaklo. Film je premijerno prikazan u Cannes-u, a kritika je ovaj put ostala zapanjena, i hvalili su film.

Nakon Match Pointa stiže još jedna krimi-komedija sa Scarlett Johansson kao mladom novinarkom i Woodyjem u ulozi mađioničara, Velikog Splendinija, koji igrom slučaja, ili ne, postaje lažni otac mlade novinarke. Film “Scoop” prati njih dvoje u potrazi za serijskim ubicom. Jedna od prosječnih komedija Allena smještena i ovaj put u Britaniji.

Allen se nakon ovog filma ponovo vraća kriminalističkoj drami “Cassandra's Dream“, ponovo smještenoj u Britaniji. Ovaj put pratimo dva brata, Terryja (Collin Farell), i Iana (Ewan McGregor), koji žive u Južnom Londonu. Film počinje njihovom zajedničkom kupovinom brodice kojoj su dali ime ‘Kasandrin san’ ne znajući ništa o Grčkoj mitologiji, nesvjesni zlosutnog prethodnika ovog imena-drevne proročice Kasandre, čija proročanstva o propasti nisu slušali oni oko nje. Ian radi u očevom restoranu, i sanja da zaradi dovoljno novca, i otpočne vlastiti biznis, dok je Terry automehaničar sklon kockanju, koji na pokeru izgubi 90 000 funti koje je posudio, i shvata da ga utjerivači dugova počinju pratiti. Tada se pojavljuje njihov bogati ujak (Tom Wilkinson), plastični hirurg, koji im zatraži veliku uslugu i ponudi prijedlog koji će promijeniti njihove živote. Allen se još jednom bavi varijacijom svoje omiljene teme kasnijeg, mračnijeg stvaralačkog perioda, ubistvom i svim njegovim posljedicama, kao i moralno etičkim unutrašnjiim previranjima različitih karaktera.

2008 donosi jedan od najboljih Allenovih filmova ovog desetljeća njegovog stvaralaštva, ovaj put sniman u Barceloni i Oviedu, “Vicky, Christina, Barcelona“. Film o umjetnosti i ljubavnim intrigama. Sigurno jedni od najboljih Allenovih ženskih karaktera, iako je nezahvalno izdvajati ijednog, jer je Allen imao toliko mnogo izvrsnih ženskih likova. Allenovo otkriće Evrope (Londona, Pariza, Venecije, Barcelone) pružilo je nove mogućnosti pjesniku Manhattana. U ovom filmu upoznajemo dvije najbolje prijateljice, Vicky (Rebecca Hall) i Christinu (Scarlett Johansson), koje su odlučile provesti ljeto u Barceloni, domu Vickyne porodice, Judy i Marka (Patricia Clarkson i Kevin Dunn). Narator nas obavještava da Vicky cijeni stabilne veze, i kroz život ide vođena razumom, sigurnošću i odgovornošću, dok je Christina impulsivnija, sklonija avanturi, i ne boji se riskirati i unijeti malo previranja u svoj život. Jedne večeri u restoranu, prilazi im slikar apstraktnih djela, Juan Antonio (Javier Bardem), kojeg su već ranije susrele na izložbi, i tihim odmjerenim tonom predlaže im da njegovim avionom odlete do zanimljivog grada, razgledaju znamenitosti, a zatim da obje spavaju sa njim. Vicky je zaprepaštena i uvrijeđena, dok Christina prihvata prijedlog, ali bez garancija. A onda počinju komplikacije u odnosu između njih troje, jer Vicky sve više počinje privlačiti šarmantni slikar, kao i njegov boemski i haotični stil života. A zatim nam Allen predstavlja i četvrti element, bivšu suprugu Juan Antonia, Mariu Elenu (Penelope Cruz, koja je dobila i Oscara za ulogu, i još jednom potvrdila Allenovu genijalnost u stvaranju ženskih karaktera). Film je tipičan za mnoštvo djela Woodyja, i uključuje imućne likove na različitim nivoima sofisticiranosti, uključene u umjetnost i ljubavne spletke. Sukobljeni su oko dobrog i lošeg, a pored toga su atraktivni i zabavni. Allen nas i ovim filmom zabavlja i preusmjerava, ali isto tako otkriva tajne ljudske prirode, ali ovdje ne one tragično duboke. Glumci su atraktivni, grad je veličanstven, a i ljubavne scene su odlične, a sa ljetne avanture svi se vraćaju malo mudriji.

“Znate, nakon vojske pogledati takav film ( Take the Money and Run) bilo je uzbuđujuće, nevjerovatno iskustvo, biti tu, sjediti, i biti sposoban ponovo se smijati nakon pakla kroz koji sam prošao. I tada sam pomislio, oh čovječe, ja zaista imam neku vezu sa ovim tipom” (Larry David)

Ovako je, nakon iskustva rata u Vijetnamu, komičar Larry David opisao iskustvo  gledanja Allenovog prvog filma, i zaista je imao vezu. U komediji koja zatvara četvrtu deceniju stvaralaštva Woodyja, “Whatever Works” Larry David je u glavnoj ulozi profesora fizike, Borisa, kojem je za malo pobjegla nominacija za Nobelovu nagradu. Sebe smatra genijalcem, kojem je preveliki teret postojanje u svijetu morona i kretena. Mrzi sve i svakoga, ali na teorijski način, kako i priliči jednom fizičaru. Ali jednog dana ispred svog ulaza sreće mladu djevojku Melody (Ewan Rachel Wood), koja je pobjegla od kuće i treba joj prenoćište. Tokom filma upoznajemo i još jedan zanimljiv lik, Melodyinu mamu (Patricia Clarkson), kroz koju nam Allen još jednom satirično prikazuje preobražaj  od religiozne domaćice do promiskuitetne i slobodoumne umjetnice New Yorka. Allen je razvio film kao neku vrstu stand-up komedije u kojoj Boris stupa u interakciju sa gledaocima filma, i on je um ove izuzetno zabavne i originalne komedije, dok je Ewan Rachel Wood njeno srce.

Novu deceniju stvaralaštva Woody počinje 2010-te godine, filmom “You Will Meet a Tall Dark Stranger”, komedijom gorkog okusa, čiji se tanko nacrtani likovi kreću bračnim neuspjesima u potrazi za ljubavlju i gatanjem. Sa odličnom glumačkom ekipom (Naomi Watts, Josh Brolin, Anthony Hopkins, Antonio Banderas i drugi), ovo je još jedna priča o ljudima koji se zabrinuto koprcaju u potrazi za srećom. Ti ljudi vode zavidan život, što je čest slučaj u Woodyjevim filmovima, jer su njegovi protagonisti često pripadnici tzv. više srednje klase. Kulturni su, imaju novac, i zanimanje, ali na kraju, za sve ove sretnike, sve se svodi na glad za ljubavlju.

Ono što je zanimljivo je da je Allen kroz godine postao bolji režiser nego pisac, što se posebno primijeti u njegovoj zadnjoj stvaralačkoj deceniji, gdje vidimo filmove koje odlikuje izuzetna vizuelna ljepota, kao što su ‘Cafe Society’, “Midnight in Paris” ili ‘Wonder Wheel’. Woody je režiser čiji glumci dobijaju veliki broj nagrada ili nominacija za iste, ali ako ga gledate na setu on je jedan od najmanje zahtjevnih režisera, kojeg odlikuje karakteristična gracioznost i ekonomičnost pri režiranju, iako na kraju uvijek dobije ono što je zamislio.

“Ja volim njegov stil režiranja, jer iskreno, to je režiser koji ima povjerenja u svoje glumce, i koji ih ne iskušava oko seta, nego im dozvoljava da sami procvjetaju, ali i da preuzmu odgovornost za svoju performansu” (Mira Sorvino)

Za razliku od nekih drugih velikih reditelja, nikada se nije bojao promijeniti glumačku ekipu. U početku karijere Woody je znao promijeniti glumce usred snimanja, jer nisu odgovarali karakteru kojeg je stvorio.

” Kao fan njegovih filmova, vidim da glumačka ekipa uvijek savršeno odgovara, kao da su svi savršeni za svaki lik ponaosob. On može donijeti takve odluke u pet sekundi. On voli žene, on cijeni žene, i napisao je neke od najboljih ženskih karaktera svih vremena. I jako mi se sviđa to što dobro poznaje karakter neurotičnih žena” (Penelope Cruz)

Tako je u filmu “Purple Rose of Cairo” zamijenio Michael Keatona, za kojeg kaže da ga i danas poštuje i voli, ali da se nije nikada sastao sa njim prije filma. A kada se Keaton pojavio, bio je previše savremen za Woddyja i njegov film čija se radnja odvija u 1930-im. Takođe, još par puta se dogodilo to da je Allen mijenjao glumački sastav, kao što je ‘September’, koji je snimao dva puta sa različitom postavom. Kasting je jednostavno bio proces kojem je posvećivao malo vremena, te nije imao strpljenja za to.

“Kada sam tek počinjao nisam se čak ni upoznavao sa glumcima. Moj pomoćnik je razgovarao sa njima, dok sam ja sjedio u ćošku sobe i samo gledao. A zatim, tokom godina postepeno sam počeo razgovarati sa njima, ali ja im zaista nemam što reći. Čitava stvar je čudna. Ja nemam što za reći, oni nemaju ništa za reći, izloženi su gledanju, kao na izložbi. To je zaista užasno, želim ih poštedjeti toga”

U kasnijim godinama Allen je počeo slati i pisati pisma poznatijim glumcima, za koje je pisao uloge. Scenarij je lično dostavljan glumcima, koji su ga morali vratiti na vrijeme, sa odgovorom. Slao je scenarije i privatne poruke, nekada putem mail-a, a nekada pisane na pisaćoj mašini, glumcima kao što su Scarlett Johansson, Sean Penn, Antonio Banderas, Naomi Watts, Josh Brolin, a mnogi od njih još čuvaju pisma u svojim ladicama. Allen je poznat i po tome što glumcima nudi i izmjene  scenarija, ako će ih to učiniti prirodnijim ili smiješnijim,i ponekad im je dopušteno da sami izmijene neke dijelove teksta.

“Njegov osjećaj je taj da će dobiti najbolju i najkompletniju stvar ako pusti da ona dođe iz instinkta samog glumca” (Sean Penn)

I ako samo pogledamo plejadu izvrsnih glumaca sa kojima je Allen surađivao tokom karijere, možemo reći da niti jedan režiser nema tu sposobnost da privuče tako velika imena, za relativno produkcijski male filmove. Pored Diana Keaton i Mie Farrow koje su bile kako njegove filmske tako i životne partnerice, na njegovom filmskom platnu vidjeli smo vrhunske glumce i njihove performanse. Od  Max Von Sidowa, Michael Cainea, Robin Williamsa, Javier Bardema, Collin Farella, Joaquin Phoenixa, i mnogih drugih, kao i toliko sjajnih glumica kao što su Meryl Streep, Cate Blanchett, Scarlett Johansson, Judy Davis, Kate Winslett, Julia Roberts, Emma Stone i druge dame svijeta filma, niko se u historiji kinematografije ne može pohvaliti suradnjom sa toliko mnogo vrhunskih izvođača.

“Čitava tajna je u tome da ako hoćete da unajmite sjajne glumce, a potom ih zezate sa puno analize i razgovora, spekulacija i gluposti, ne radite to. Ako im se samo sklonite sa puta i začepite, oni će vam pružiti nastup koji ih je i učinio velikim glumcima, kakvi oni jesu”

2011 godine stiže najprofitabilniji film u čitavoj Allenovoj karijeri, “Midnight in Paris“. Ljubavna fantazija koja nas vodi kroz noćni grad, zavojite mračne ulice, i prostornu dislokaciju koja kreira iskrivljenost vremena, gdje smo odjednom transportovani u 1920-te. Gil  (Owen Wilson) i Inez (Rachel McAdams) su zvanično zaljubljeni, ali možda je ono što Gil zaista voli, Pariz u proljeće. On je scenarista iz Hollywooda, koji još uvijek sanja da napiše dobar roman i pridruži se panteonu Američkih pisaca, čiji duhovi kao da obitavaju u samom zraku Pariza koji udiše, Fitzgerald, Hemingway i druge legende Pariza 1920-ih. Jedne noći, lutajući ulicama Pariza, izgubi se, te sjedne na stepenice jedne crkve. Kada zvono označi ponoć, veliki stari Peugeot zaustavlja se, ispunjen veselim ljudima koji ga pozivaju da im se pridruži na zabavi, a u družini se nalaze i Scott i Zelda Fitzgerald. Gil je magično prebačen u Allenovo najdraže doba jazza, i svih njegovih legendi 1920-ih. Njegov roman je trebao biti o čovjeku koji je vodio prodavnicu nostalgije, a on je tu, u vremenu i mjestu za kojim je osjećao najveću nostalgiju. Oni koji su upoznati sa Fitzgeraldom, Hemingwayem, Gertrudom Stein i Alice.B Toklas, kao i sa umjetnicima koji su posjećivali Gertrudin poznati salon: Picasso, Salvador Dali, Cole Porter, Man Ray, Luis Bunnuel i Tom Elliot, posebno će očarati “Ponoć u Parizu”, gdje se Allen vjerovatno izuzetno zabavljao pišući scenarij. Još jedno bogatstvo u filmu je nastup Kathy Bates. Ona je onakva kavu bi mogli zamisliti Gertrudu Stein, Amerikanka, praktična, sa osjećajem za talenat, dobra i strpljiva, poput Stein koju je Hemingway evocirao u ‘Pokretnoj Gozbi’, svojim memoarima iz ovog razdoblja. Ona utjelovljuje autoritet koji ju je i učinio ikonom. Potom je tu i Adriana (Marion Cotillard), koja je već bila ljubavnica Braquea i Modiglianija, a sada je Picassova ljubavnica, a možda se zaljubi i u Gila. U međuvremenu, život u sadašnjosti se nastavlja, i dok Gil uživa u svojim ponoćnim avanturama Pariza 1920-ih, njegova buduća supruga i svekrva su sve više iznervirane njegovim nestancima. Film je izuzetno šarmantan i nema ničega što vam se ne bi moglo dopasti.

Nakon Pariza Woody nas vodi u Rim sa ljubavlju. Svoj 42 film, “To Rome With Love” ponovo je snimio u Evropi , i očekivano opet sa sjajnom glumačkom ekipom. Veliki dio privlačnosti filma dolazi iz uloga, očitom Allenovom sposobnošću da nagovori bilo kojeg glumca da radi sa njim. Ovaj put nam pripovjeda četiri priče, koje se ne prepliću, a tri od njih su smiješne i šarmantne. Tu je radnik koji se budi i otkriva da je postao poznat. Zatim arhitekta, koji se ponovo vraća u ulicu u kojoj je živio kao student, a tu je i direktor pogrebnog društva koji se voli prepustiti svom pjevačkom talentu pod tušem. U filmu se pojavljuje i sam Woody, a u mješovitoj Talijansko- Američkoj postavi su Roberto Benigni, Penelope Cruz, Alec Baldwin, Greta Gerwig, Ellen Page i Jesse Eisenberg, čime nam Allen još jednom dokazuje da niko nema snage privući tako velika glumačka imena, za relativno mali film.

Nakon Evrope ponovo se vraćamo u Ameriku, na put između New Yorka i San Franciska. Jednu od najnevjerovatnijih glumačkih izvedbi vidjeli smo zahvaljujući filmu “Blue Jasmine“, drami sa povremenim bljeskovima humora. Virtuozna Cate Blanchett glumi otmjenu i vitku damu u sve zgužvanijem Chanelu, osramoćena, bez doma, osoba koja je preživjela nervni slom, nakon što se njen život potpuno urušio. Elegantna miljenica Njujorškog visokog društva Jasmine French nakon raspada braka sa bogatim biznismenom Halom (Alec Baldwin), seli se kod svoje sestre Ginger (Sally Hawkins) u skromni apartman u San-Francisku, u pokušaju da ponovo poveže konce svog života. Jasmine stiže u San Francisko krhkog mentalnog stanja, sa tikovima i trzavicama, ponekad vodeći monologe na javnim mjestima, uljuljkana koktelima i antidepresivima. Iako još uvijek može projicirati svoje aristokratsko držanje, Jasmine je emocionalno nestabilna i nesigurna i nedostaje joj praktična sposobnost da se izdržava. Njena najveća mana je što svoju vrijednost crpi iz načina na koji je drugi doživljavaju, dok je sama slijepa na ono što se oko nje događa. Izvrsno prikazana kraljevskom izvedbom Cate Blanchett, ulogom za koju je dobila Oscara, Jasmine zaslužuje naše suosjećanje jer je nesvjesni instrument vlastitog pada. Allen nam takođe još jednom predstavlja sav snobizam visokog, bogatog društva, ali Blue Jasmine nam najviše govori o strašnim posljedicama koje mogu nastati kada ljudi skrenu pogled sa stvarnosti i istine koju ne žele vidjeti, kao i to da spletom okolnosti ili nedostatkom samopouzdanja, nekada identitet jednog partnera bude progutan identitetom drugog.

Sljedeći film je lagana romansa ,”Magic in the Moonlight“, smještena u Njemačkoj i Francuskoj 1920-ih, i ovo je jedan od Allenovih najšarmantnijih napora. Naš junak Stanley (Collin Firth) koji je zabavno pompezan, popularni je scenski mađioničar čiji je zadatak razotkriti samozvanu vidovnjakinju Sophie (Emma Stone). Ipak, nije u stanju razotkriti njenu varku, a sa svakim čudom koje ona napravi, sve se više zaljubljuje u nju. Film je jednostavna ljubavna priča koju Allen komplikuje sa iluzionističkom stručnošću, i još jednom pokazuje Fellinijevsku crtu, kao i svoju specijalnost koju odlikuju sofisticirane romantične komedije.

2015 godine Allen se vraća svojoj temi moralnog opravdanja ubistva, sa tim da motiv zločina ovaj put nije ljudska pohlepa ili požuda, nego naizgled opravdan čin. Krimi drama “Irrational Man” priča je o profesoru filozofije Abe Lucasu (izvrsni Joaquin Phoenix) koji jednog ljeta stiže na idilični koledž liberalnih umjetnosti, da bi predavao filozofiju. Njegov dolazak izaziva lepršava erotska isčekivanja kod žena, kao i ideju da je Abe briljantni profesor filozofije. Međutim priče o njemu i stvarnost su u sukobu od samog početka. Profesor Abe Lucas je sjajan! To tokom filma različiti likovi ponavljaju kao mantru, ali njegova pojava i stvarnost nam govore nešto sasvim drugo. Predmet je seksualnih fantazija i tračeva širom kampusa , ali kako ubrzo saznajemo Abe je izgubio svu životnu radost. Iako se u ovom filozofskom filmu, gdje Woody uvodi filozofe poput Sartra, Kierkegora, Heidegera, Abe zalaže za filozofiju, postepeno postaje jasno da on baš i nije glas filozofije, kao ni samog razuma. Depresivan, utopljen kako u sebe, tako i u whisky, koji mu je već odavno pomalo pomutio um, Abe je izgubio smisao i svrhu svoje egzistencije. Na jednom od svojih predavanja objašnjava da Kant griješi, i da ciljevi opravdavaju sredstva, te insistira na tome da u stvarnom svijetu ljudi samo djeluju, dok su razlozi, opravdanja, i filozofija samo puka priča i prijatni razgovori. Tako i Abe odlučuje da djeluje u ključnoj sceni filma, koja je pokretač budućih događaja, dok sa svojom studenticom Jill prisluškuje razgovor za susjednim stolom u restoranu. Jill (Emma Stone) je student filozofije, koja je fascinirana Abe Lucasom, ili ipak idejom koju ima o njemu i njegovoj avanturističkoj i briljantnoj prošlosti, te stvara svoju predodžbu podstaknutu maštom o tome kakav može biti život jednog filozofa. Njihov odnos predstavljen je filozofski, gdje susrećemo ne samo suprotnost između njega i nje, već i između argumentacije utemeljene na osnovu razuma i emocija, iako misli i osjećaji nisu u opoziciji, nego funkcionišu zajedno u našim životima. Jedna od čari Allenovih filmova je način na koji prikazuje ljude u onome što kažu. Njegove filmove pokreću dijalozi. U njegovim oživljenim razgovorima, vidimo ne samo šta ljudi misle o sebi, kao i jedni o drugima, već i kako se predstavljaju u svojim društvenim svjetovima. ‘Iracionalni čovjek’ se ne razlikuje, s tim što je u ovom filmu razgovor najviše filozofski, i ono što se provodi su argumenti i opravdanja za naše postupke. Opravdavaju li ciljevi sredstva? Da li smo slobodni raditi ono što želimo? Jesmo li slobodni djelovati prema vlastitoj, možda potpuno individualnoj koncepciji onoga što je ispravno? Mnogo toga što se osvijetli u Allenovim kinematografskim razgovorima, kao i u razgovorima istinskog filozofskog dijaloga, nikada se ne kaže naglas, i možda se ne može učiniti eksplicitnim.

Allen se nakon filozofske drame, ponovo vraća romantičnoj komediji. “Cafe Society” je sigurno jedan od vizuelno najljepših filmova Woodyja, smješten u Hollywoodu 1930-ih. Radnja prati mladića Bobbyja (Jesse Einsenberg) koji se iz New Yorka seli u Hollywood, gdje se zaljubljuje u asistenticu svog ujaka (Kristen Stewart), moćnog Hollywoodskog agenta za talente, Phil Sterna (Steve Carell). I u svom radu, kao i u intervjuima Allen pokazuje tihi cinizam, ili kako bi on rekao realizam, o beskorisnosti ljudskog poduhvata u besmislenom, bezbožnom, i apsurdnom svemiru. Međutim postoji jedan aspekt zemaljskog postojanja u kojem je on vidljivo mekan, a to je nostalgija za prošlošću. To je vjerovatno i jedan od razloga što su neki od njegovih filmova upravo tamo smješteni, a Cafe Society je sigurno jedan od najzanimljivijih u njegovom kasnom radu. Film je sladak, tužan, šarmantan i lijepo snimljen, sa pedantnom nostalgijom za zlatnim dobom Hollywooda i New Yorka 1930-ih. Film se može pohvaliti šarmantnim i inteligentnim glavnim izvedbama Kristen Stewart i Jessy Eisenberga, možda i vrhunac dosadašnje karijere za Eisenberga. Eisenberg je vrlo snažan u ulozi Bobbyja i vrlo uvjerljivo prikazuje i muškarca i dječaka, dok je Stewart takođe vrlo moderna i zavodljiva u ulozi Vonnie. U bitnoj sporednoj ulozi moram spomenuti i izvrsnu Parker Posey, kojoj je ovo nakon “Irrational man”, druga suradnja sa Allenom. Allen još jednom obrađuje vječnu temu međuljudskih odnosa i svih kompleksnosti koje ih prate. Priča o neostvarenoj ljubavi, koja je tako često istinita i u stvarnom životu. Na mnogo načina moglo bi se reći da je ‘Cafe Society’ na ovaj ili onaj način ponovio gotovo sve ključne ideje i teme filmova Allena: život, priliku, sudbinu, ljubav, krivicu, a ovaj put je,  naravno satirično, pokazao svu slabost ljudskih bića pred smrtnošću kao i uzaludni pokušaj da joj se odupru kroz Bobyjevog brata, gangstera koji pred smrt prelazi na katoličanstvo, jer mu ono nudi zagrobni život. Film je ispunjen sanjivom melanholijom i Allenovom nostalgijom, dok nam sam režiser u ulozi naratora cijelo vrijeme pripovjeda i upoznaje nas sa likovima. Film se završava scenom novogodišnje zabave koja posjeduje istu vizuelnu ljepotu kao i ona na otvaranju filma, ali je istovremeno prožeta snažnim, ali još uvijek sjetnim kinematografskim mirisom izgubljenog raja.

Sa “Wonder Wheel” ostajemo u prošlosti, ali ovaj put smo ponovo u New Yorku, na Coney Islandu 1950-ih. Allen se i ovdje drži svojih tema i dinamike koja mu je ugodna. “Wonder Wheel” pokriva područja interesa od ranije, sa možda slabijim uvidima u karaktere, osim Kate Winslet, koja je bila zadivljujuća u ulozi. Kinematograf je bio Vittorio Storaro, Oscarom nagrađeni snimatelj Copollinog filma “Apocalypse Now”, koji je itekako pridonijeo estetici filma. Allenovi filmovi su se rijetko pamtili po vizuelnim prikazima, ali Storaro, koji je snimao i “Cafe Society ovdje je uradio fantastičan posao, i dao filmu nepogriješivi sjaj, kao što je to uradio i u “Cafe Society”. Svaka scena je pažljivo sastavljena, sa ljubavlju komponovana, i sa velikim zadovoljstvom osvjetljava glumce , bilo na zlatnoj sunčevoj svjetlosti, mraku nesezonskog sivila, ili odabranom nježnom svjetlu neonskog odsjaja. Tu je iznenađujuće ambiciozna i živopisna kreacija Coney Islanda iz 1950-ih, gdje slani zrak i šetnja šetalištem Coney Islanda prikrivaju atmosferu smrti i obmane u melodrami Woody Allena natopljenoj sjećanjem Brooklyna i Coney Islanda iz 1950-ih godina. To je priča o srednjovječnoj ženi Ginny (Kate Winslet), nekadašnjoj glumici čije su izblijedjele ambicije ugušene svakodnevnicom konobarice i prepirkama sa mužem, grubijanom Humptyjem (James Belushi), prodavačem karata u zabavnom parku blizu njihove kuće. Ali Ginny ima strastvenu vezu sa sezonskim spasiocem i pjesnikom Mickeyem (Justin Timberlake). Daljne komplikacije nastaju šokantnim dolaskom Humpyjeve otuđene kćerke Caroline (Juno Temple), koja je u bijegu od svog supruga gangstera, i koja se počinje sviđati Mickeyu. Allen ispunjava priču sa divlje pomiješanim osjećajima ponosa i krivnje, psihološkom jasnoćom i moralnim užasom. Pod pritiskom nasilja i kajanja, Ginny gubi dodir sa stvarnošću, i dospijeva u oblik ludila koje otkriva gorke istine ove priče i dolazi kao neka vrsta izbavljenja. Najbolji aspekt je Kate Winslet, koja pokazuje da je izvrsna glumica, u svom možda jednom od najboljih nastupa posljednjih godina, gdje briljantno prelazi iz jednog raspoloženja u drugo, sinhronizovano sa melanholijom oko sebe. Nema niti jednog tupog trenutka u njenoj ekstravagantnoj karakterizaciji žene koja se mentalno i emocionalno raspada.

2019 godine Allen je snimio još jednu romantičnu komediju u New Yorku, “Rainy Day in New York“, koja je još jedna pjesma njegovom gradu, ali ovaj put dosta lošija. New York izgleda kao luksuzno-turistička destinacija za odmor, poput Rima prikazanog u ranijem filmu, ali ponekad sa puno čudnih totema i anahronizama doba jazza, te pomalo podsjeća na određeno vrijeme sedamdesetih. Timothy Chalamet je dosjetljiv i ubjedljiv u ulozi bogatog mladog diplomca na Državnom fakultetu liberalnih umjetnosti, kao i dobrog kockara i pokeraša sa imenom Gatsby Walles. Gatsby je u vezi sa Ashleigh (Elle Fanning), veselom i spretnom djevojkom sa slatkim džemperima i kratkim suknjama iz ranijeg doba, koja je kao student žurnalistike dobila priliku da ode na Manhattan i intervjuiše vječito nezadovoljnog filmskog režisera Pollarda (Liev Schreiber). Ashleigh i Gatsby se dogovore da idu zajedno, ali kiša nadahnjuje romantične avanture, dok Ashleigh završava u farsičnim situacijama sa Pollardom, sa scenaristom Davidoffom (Jude Law), i pomalo ljigavim zavodnikom, filmskom zvijezdom Franciskom Vegom (Diego Luna). U međuvremenu, Gatsby flertuje sa mlađom sestrom svoje bivše djevojke iz New Yorka, Chan (Selena Gomez). Dok se Chan i Gatsby zbližavaju, Gatsbyju se sve više počinje vraćati ljubav prema rodnom gradu. Film je ukrašen jesenskim žuto-smeđim bojama koje su važan dio Allenove palete, sa ljudima u raznim jesenskim džemperima. Film je ponovo snimao Vittorio Storaro koji je često u radu sa Allenom težio tom zlatno preplanulom sjaju.

Posljednji film Allena koji je otvorio festival u San Sebastianu u Španiji, 2020 godine, je “Rifkin's Festival“. Na neki način ovo je poznati Allenov teritorij, i možemo reći da je ovaj film još jedna od varijacija na teme koje se ponavljaju u Woodyjevim filmovima. Još jednom je snimio glamuroznu komediju o bračnoj tjeskobi. Wallace Shawn je u ulozi Mort Rifkina, akademika, frustriranog romanopisca, i naravno pomalo neurotičnog intelektualca, koji nerado dolazi na filmski festival u San Sebastian. Tu je i njegova supruga Sue (Gina Gershon), koja radi sa poznatim francuskim autorom Phillippeom (Louis Garel). I dok Sue kreće u nediskretno koketiranje sa glamuroznim režiserom, Mort, kao i svaki dobar Allenov hipohondar žuri kod doktora, i nalazi kardiologa Joanu (Ellena Anaya). Scenarij nam daje uobičajena razmišljanja o umjetnosti, smrtnosti, i ljubavi, sa duhovitim i dobrim gegovima o filmskom poslu. I dok traje festival, Rifkin u svojoj glavi vodi vlastiti festival, u obliku niza sekvenci iz snova koji pokrivaju klasike poput Truffauta, Godarda, Fellinija i Bunuela. Takođe prvi put vidimo Cristopha Waltza u Allenovom filmu, u ulozi smrti. Ovaj prilično zabavni film možemo nazvati i avanturističkim, dok gledamo kako se uvijek vrckavi Shawn i vampirska Gershon očito dobro zabavljaju i nas uvlače u to. Allen možda nije pronašao nikakvu revolucionarnu inspiraciju, ali ‘Rifkin's Festival’ ima izuzetne rifove, kojima Allen pedesetim filmom zatvara petu deceniju svog izuzetno plodnog filmskog stvaralaštva.

Još od kako je kao dječak spoznao smrt, Allena nije prestajala mučiti misao o apsurdu i besmislu života. Njegova ozbiljnija i tragičnija strana uvijek je bila okrenuta ideji apsurda ljudske egzistencije, misao slična Kamijevoj (Albert Camus-francuski književnik), koja otprilike glasi:”Ja ne želim umrijeti, ne želim da umre bilo ko koga volim. Ali umrijet ću, i svi koje volim će umrijeti, i to čini život apsurdnim”. To je ono u što Woody vjeruje, ali je uvijek nasuprot tome stavljao ljubav i humor, smijeh koji nas oslobađa. A ona njegova vedrija i komičnija strana nam je uvijek postavljala pitanje. Pa ako je život zaista takav, ispunjen patnjom, užasom i apsurdom, zašto se onda smijemo? Iako za sebe kaže da nema mnogo strpljenja, koncentracije niti posvećenosti da bi bio zaista veliki umjetnik, i da radije voli biti kući i gledati utakmicu Knicksa, tmuran i razočaran kakav jeste, što se tiče izgleda besmrtnosti, ima lijepih šansi da zauzme lijepo, malo mjesto u historiji. A s obzirom da su njegovi roditelji bili dugovječni, i sa takvim genima, možda budemo gledali Woody Allena kako u svojoj 105 godini još uvijek snima po jedan film godišnje.

” Kada se osvrnem na svoj život, vidim da sam bio veoma sretan, imao sam sreću da proživim sve ove dječije snove. Želio sam postati glumac, i to sam i postao. Želio sam biti režiser i komičar, i jesam. Želio sam svirati jazz u New Orleansu, i svirao sam na uličnim paradama i klubovima New Orleansa, te sam svirao na koncertima po čitavom svijetu. Nema nijedne stvari u mom životu kojoj sam težio, a koja nije došla do mene. Ali uprkos svim ovim sretnim prilikama, zašto još uvijek osjećam da sam nekako zeznuo”

I za kraj, pogledajte kratku svirku Woody Allena i benda “The Eddy Davis New Orleans Jazz Band” uživo u Carlyle Cafeu u New Yorku

Priredio: Faruk T.