“Na zemlji ima mnogo gradova po imenu Saraj: Ak-saraj, Tebe-saraj između Persije, Đurđistana i Dagestana, Šehir-saraj na obali rijeke Erdelja, kada se prođe polje Hajrat, sada u zemlji Moskoviji, Vize-saraj u Rumeliji i drugi. Ali ovaj bosanski kameni šeher Sarajevo je od svih napredniji, ljepši i življi”, zabilježio je još 1660. godine putopisac Evlija Čelebija.

I zaista je tako. Nema osobe koja neće posjetiti šeher Sarajevo, a da ne poželi ponovo doći. Svi su posebno oduševljeni čaršijom i Slatkim ćošetom, koje je dobilo ime po slastičarnicama koje se od davnina nalaze na raskršću ulica Ferhadija, Sarači i Gazi Husrev-begova.

“Upravo na ovom prostoru zaslađenog imena napravljen je koncem XXIX stoljeća nasilan, ne samo arhitekstonski rez u srcu starog Sarajeva, pa je na tom gradskom raskiržju golim okom vidljiv susret dvije civilizacije, tradicija, kultura navika življenja i stanovanja, dva načina mišljenja. Ovdje su se u Sarajevu dolaskom Austro-Ugarske doslovce susreli Istok i Zapad. Doduše, vrijeme će pokazati, ne tako nesretno. Ovdje, dakle, prestaje staro Sarajevo, mada to nije i kraj grada. Staro Sarajevo protezalo se i dalje preko 200-tinjak metara udaljenog Gazi Husrev-begovog hamamam pa sve do Magribija džamije na Marindvoru, dobra dva kilometra nizvodno. Ovdje ili nešto niže međutim, završava XVI stoljeće i zlatno doba Sarajeva. Vrijeme u kojem je pdoignuto preko 100 džamija, preko 300 dućana, šest tekija, sedam hamamam, više medresa, biblioteka, mostova, hanova, karavan-saraja. Vrijeme u kojem dobrotvori podižu nove objekte, ne samo islamske provenijencije i upotrebe nego i građevine profanog karaktera – mostove, vodopade, javne česme i druge objekte opće upotrebe. U tom i kasnijem periodu niču i vjerski objekti drugih religija – pravoslavna i katolička crvka, te čak dvije sinagoge. I to u samom srcu Sarajeva”, napisao je Majo Dizdar u “Sarajevo historijsko turistički vodič” iz 2005. godine.

Destination Sarajevo piše da je još davne 1892. godine na sjevernom ćošetu Gazi Husrev-begove i Ferhadije prvu slastičarnu otvorio Rifat Bin Šaban.

aj dućan 1955. naslijeđuje porodica Demirović i u njihovom vlasništvu je i danas. Već decenijama Demirovići sa koljena na koljeno prenose recepte domaćih slastica, a i ukus tradicionalnih pića – boze i salepa – u ovoj slastičarni već desetljećima je isti.

Tačno preko puta, na uglu Gazi Husrev-begove i Sarača, 1912. slastičarski obrt je pokrenuo Nezir Nezirović, a danas je slastičarna Ramis već četiri generacije u vlasništvu porodice Nezirović.

Starije Sarajlije još uvijek se sjećaju čuvenog vrućeg salepa kojeg su Nezirovići kuhali u bakarnom loncu i služili u malim staklenim šoljama sa ručkom, a po vrhu posipali cimetom. Slavne su i Ramisove baklave, tufahije, tulumbe, kadaif s orasima i hurmašice, ali i žito sa šlagom i torte.

Na sjeveroistočnom uglu Gazi Husrev-begovog bezistana 1920. je otvorena slastičarna Orient u vlasništvu porodice Arifović.

Pred rekonstrukciju Bezistana, slastičarna je 1954. godine premještena u Gazi Husrev-begovu (Zlatarsku) ulicu. Potom su 1968. godine Arifovići na tom mjestu otvorili buregdžinicu, a kada je pred Olimpijadu onaj dio Gazi Husrev-begove uz Bezistan postao namijenjen isključivo za obavljanje zlatarsko-filigranske djelatnosti, oni u dućanu pokreću zlataru. Danas Arifovići ugostiteljsku tradiciju nastavljaju kroz caffe Bar Code, kojeg drže na istom mjestu.

Na mjestu caffea Slatko ćoše, posljednjem u ovom nizu „slatkih radnji“, do XIV Zimskih olimpijskih igara je bila prodavnica voća. Potom je u tom dućanu otvorena UPI-jeva prodavnica slatkiša, a caffe Slatko ćoše je sa radom započeo sredinom ‘90-ih.

Ovaj objekat od zaborava i čuva naziv “Slatko ćoše”.