Imaginarium magičnih mogućnosti filmske kamere: Woody Allen – II dio

Ovo je drugi nastavak osvrta na filmska ostvarenja Woody Allena koje je za čitatelje LikeStory,info u sklopu nove rubrike Imaginarium pripremio naš stalni saradnik Faruk T.

“Hrpa papira je moja kolekcija, gomila papira koji sadrže svakojake škrabotine, i počinjem tako što ih razbacam po krevetu. Stvari koje su napisane na papirima su moje zabilješke koje su mi padale na um, čak i iz nekih hotela. Zatim proučim sve ove škrabotine i zapise, tako što ih bacim na gomilu, i izaberem par zapisa na papiru. Tako radim svaki put kada započinjem novi projekat. Zatim izaberem papir sa zabilješkom, npr. na kojoj piše ‘čovjek je naslijedio sve magične trikove velikog mađioničara’. I to je sve što piše na papiru, ali znate već mogu da vidim priču kako se formira, gdje neki mali kreten kao što sam ja, na aukciji, ili nekom prilikom, kupuje sve ove iluzije, znate, kutije, giljotine, i druge stvari,i to me vodi do neke zanimljive avanture. Zatim može ući u jednu od tih kutija, možda se iznenada pojaviti u drugom vremenskom okviru, ili drugoj državi, ili nekom drugom mjestu. I znate, možda ću provesti sat vremena razmišljajući o tome, i ako me ne vodi nigdje, jednostavno ću preći na sljedeću bilješku na jednom od papira. Ono što ljudi koji ne pišu ne razumiju, je to što misle da svjesno sastavljate tekst i dijaloge, ali ne razumijete. To proizilazi iz vašeg nesvjesnog. Dakle, za vas je isto iznenađenje kada se pojavi kao i za publiku, kada izvođač to kaže. Ne promišljam šalu, kažem to i onda shvatim što sam rekao. I tome se smijem, jer je i sam prvi put čujem”

Ovako Woody Allen objašnjava svoj kreativni proces i stvaralački čin. On je režiser koji vjeruje u pisanu riječ, i Woody je prevashodno uvijek bio pisac. Piše veoma brzo i ima ogromnu stvaralačku energiju, što je jedan od razloga i zašto je snimio toliko puno filmova. Da ga ništa ne čini sretnijim nego da popuni prazan list papira, pokazuje i to da njegova svakodnevna rutina pisanja nekada traje i do 15 sati, te nakon doručka može pisati sve do zalaska sunca, prekidajući posao samo za kratku kafu i šetnju a zatim cijelu večer provesti radeći, te se fokusirati i pisati bilo gdje je to potrebno. Allen napiše i snimi jedan film godišnje, i to radi već punih 50 godina, što je bez presedana, osim možda za Ingmara Bergmana.

“Sa tačke gledišta izdržljivosti, dugovječnosti i kvantiteta, to jeste postignuće, da, ali ne ono vrijedno. Postignuće kojem težim je to da napravim veliki film, a to mi izmiče već decenijama”

Za razliku od Bukowskog koji je bio oduševljen svojim prvim IBM-ovim kompjuterom početkom 90-tih, Woody još uvijek piše na staroj Njemačkoj pisaćoj mašini Olympia Portable, koju je kupio za 40 dolara, i na kojoj piše čitav svoj život. Kaže da je kupio kad je imao 16 godina, i da još uvijek radi kao tenk, i na njoj je napisao sve što je ikada uradio u svojoj karijeri.

Woody Allen nikada nije bio omiljen svima, ali bez obzira da li voljeli njegov smisao za humor i njegov stil, ili ne, snimio je toliko filmova da bi sigurno svako mogao naći nešto što bi mu se svidjelo. Ekperimentišući sa krajnjim različitostima, često ih spajajući, od ozbiljnih drama do urnebesnih komedija, duhovit i inteligentan, stvorio je nekoliko klasika, za koje je njegova publika i danas ostala vezana. Allen je čak 14 puta bio nominovan za Oscara, za najbolji scenarij, što je najviše u historiji nagrade. Kroz godine stvorio je toliko mnogo različitih karaktera i ostavio toliko mnogo ispričanih priča, onih ljubavnih, kako smiješnih tako i ozbiljnih, kroz koje smo dolazili do spoznaja, ali i tragičnih, koje su nasmijavale ali i ostavljale gorčinu različitim generacijama. Rekao je toliko toga o ljubavi, njenoj prolaznosti i ljepoti, i ljudima koji u svojoj konačnosti čeznu da je dosegnu, opisao nam toliko mnogo tragikomičnih međuljudskih odnosa, imitirajući sam život kroz vlastitu imaginaciju. Stvorio je jednog od najprepoznatljivijih likova filma, odnosno kroz mnoge filmove je stvarao varijaciju karaktera kojeg je počeo formirati  još kao stand-up komičar, alter ego, pretjeranu verziju sebe, koja je sada već zaštitni znak stand-up komedije. Iako sam kaže da to nije on, poneka autobiografska crta može se pronaći u karakteru kojeg je stvorio. Pomalo bojažljivi i plahoviti, samokritični intelektualac, često hipohondar sa raznim vrstama neuroza, mučen egzistencijalno-filozofskim i religijskim pitanjima, najčešće Jevrej-ateista, postaje pomalo neurotični karakter, kojeg je Woody Allen utjelovio na takav vrhunski način, da je to bilo smiješno, ili u najmanju ruku originalno. Stvorio je veliki broj likova na varijaciju ovog karaktera (od Alvy Singera do Harry Blocka), sam ulazeći u uloge, te sa bombardirajućim dijalozima i otvorenošću na vrhunski način utjelovio neke od najprepoznatljivijih filmskih komičnih i neurotičnih likova.

” Prije sam uvijek pisao sa stanovišta muškarca, i uvijek iz djelimične perspektive komičnog muškarca, a zatim sam upoznao Diane Keaton, i dobio sam drugačiju perspektivu, te sam mnoge stvari počeo gledati kroz njene oči, i tako sam počeo pisati za žene. Jedna od stvari koje sam dobio je ženska perspektiva, što je na kraju postalo puno interesantnije za mene, nego što je bila muška percepcija stvari i života”

Promjena percepcije zaslužna je za neke od najboljih ženskih likova koji su viđeni na filmskom platnu. Woodyjeva nova hipersenzitivnost i povezanost sa životom donosi najprije Annie Hall, a nakon toga od tri različita i možda najbolje napisana karaktera, tri sestre iz “Hannah and Her Sisters”, pa do Jasmine French iz “Blue Jasmine”, Allen nam predstavlja paletu različitih tipologija ženskih karaktera koje je uspostavio na ekranu. Njegovi filmovi donijeli su različitim glumicama čak šest Oscara. Snažne i nezaboravne žene postale su jednako obilježje njegovih filmova kao i font slova ‘Windsor’ na uvodnoj špici njegovih filmova, po kojima ljubitelji njegovih filmova sigurno mogu prepoznati njegov pečat. To su žene koje dominiraju, i koje su potčinjene, koje se bore i vole, emocionalno i mentalno raspadaju, sarkastične su, atraktivne i raskošne, neurotične  i problematične, ponekad na rubu ludila, ali se rijetko uklapaju u pojednostavljene stereotipe, i uvijek posjeduju dubinu i kompleksnost svog bića. U svojoj kasnijoj karijeri, Allen se udaljava od ženskih likova koje je stvarao iz životnog iskustva, te ih više počinje zanimati traženje i odobravanje njihovog mjesta u svijetu, dok je za uzastopne generacije glumica prilika za rad u jednom od Allenovih filmova postala svojevrsna potvrda karijere.

“Gospodin Allen cijeni svestranost heroine, njenu sposobnost da bude i srna i lavica. Njegova otvorenost prema mogućnosti da žena može biti i lovac i lovina omogućava mu da dublje istražuje složenost ženskog duha” (Scarlett Johansson)

Pored komične strane života kojom se Allen najviše bavio u svojim ranijim godinama stvaranja, egzistencijalne teme i moralno etičke teme, kao što je ubistvo, postaju područje njegovog interesa u kasnijoj fazi rada. Problemi životnog smisla i svrhe postojanja, zašto smo ovdje, zašto postoji patnja, međuljudski odnosi, odnosi između ‘Ja i Drugog’, koji su vječna pitanja pisaca, njihova egzistencija, konačnost i neostvarenost ljubavi, kao i ljudska usamljenost, su neka od pitanja njegovih filmova koja se vjerovatno nikada neće riješiti, ali su to teme od konstantnog interesa za Woodyja. I ako se vratimo i pogledamo njegov rad, možemo vidjeti da se varijacije na ove teme ponavljaju čitavo vrijeme, kao i varijacije na neke od karaktera koje je stvorio. Ali svaki umjetnik koristi varijacije tema koje su njegovo elektromagnetno polje interesa i privlačnosti, te je besmisleno, kao neki kritičari, optuživati Allena da se ponavlja. Iako neki karakteri zaista imaju tu osnovnu zajedničku crtu ličnosti, pogotovo uloge koje je pisao za sebe, to su ipak, uvijek drugačiji i različiti ljudi, smješteni u drugačije životne situacije. Allen je kasnije kroz svoje pisanje često ispreplitao komično i tragično, tako da  prevelika lakoća postojanja koju pruža apsolutno komično, daje ravnotežu težini tragedije, prožimajući je smijehom i humorom, i tako stvarajući ugodniju i podnošljiviju sferu ljudske egzistencije.

“Proklet sam klaunovskim pristupom ozbiljnim i tragičnim temama, i uvijek imam komičan način pristupa tome. Volio bih da sam rođen kao veliki i nadareni tragičar, ali nisam”

Da je izuzetno plodan pisac, iako najviše poznat po svojim filmovima, pokazuje i njegova veoma uspješna teatarsku karijeru, koju je počeo kratkim skečevima, dok je njegov prvi veliki teatarski uspjeh bila predstava ‘ Don't drink the Water’, koja je doživjela premijeru 1969 godine, i imala 598 izvođenja na Broadwayu. Komad je poslije i adaptirao u film, a njegov pozorišni uspjeh nastavio se predstavom ‘ Play It Again Sam’, gdje je upoznao Diane Keaton. Predstava je izvođena čak 453 puta i imala nominacije za tri ‘Tony Awards’. Allen se povremeno vraćao pozorištu, ali ne tako aktivno kao filmu, dok je za to vrijeme njegov rad doživio značajne produkcije i izvođenja na sceni i dalje od SAD-a. Zadnji veći uspjeh postigao je 2003 godine kada se vratio na scenu sa ‘Writers Block’, te je produkcija objavila njegov scensko-režiserski debi i rasprodala cijelu seriju. Allen je takođe objavio i nekoliko literarnih djela, od kojih najzapaženija, ‘Without Feathers’, ‘Side Effects’, i ‘Apropos of Nothing’, čime je potvrdio da je jedan od najplodnijih pisaca današnjice.

“Puno iznenađenja se desi između pisanja scenarija, snimanja filma, i njegovog prikazivanja na ekranu. Većina iznenađenja je negativna, jer ako ste mislili da je film dobar ili smiješan, on to obično nije. Snimio sam oko pedesetak filmova u životu, i samo par njih vrijedi nešto, jer to nije lako. Da je lako ne bi bilo zabavno i ne bi imalo nikakvu vrijednost. I shvatio sam da sve što stoji između mene i veličine, sam ja, znate, nema izgovora za to”

1980-te – početkom 80-tih Woody se snažno vraća komediji, i snima “Midsummer Night's Sex Comedy“, okrečući se svom poznatom području čiste komedije. To je prva farsa koju je snimio još od ‘Love and Death’. Film je sniman na selu i po prvi put vidimo Woodyja van gradske vreve. Izvrsna komedija, gdje Allen uvodi svoj omiljeni magično nadrealni element, i gdje prijatelji i poznanici okupljeni na odmoru, pod uticajem magične sile kreću u seksualne avanture, kroz ljetnu noć, i kroz magičnu šumu kao u Šekspirovom komadu “San ljetne noći”. Film nam postavlja i enigmu muške ljubomore kroz zaista odličnu filmsku atmosferu koju je kreirao Allen. Film je nenametljiv, sladak, smiješan i šarmantan te takođe prvi put vidimo Miu Farrow u njegovom filmu, njegovu drugu, novu muzu, nove decenije stvaralaštva.

Tada je Woody počeo izlaziti sa Miom Farrow, i kaže da je tada upoznao Miu i kao glumicu, te da je uvijek uživao radeći sa njom. U njegovim filmovima tek smo vidjeli glumački doseg Mie Farrow. Njenu glumačku stranu koju publika nije vidjela, Woody je uspio da prikaže u svim njenim bojama, i kroz nju je isprobao bezbroj novih modova snimanja filmova, i tako testirao i svoj domet. Kroz 80-te pokazuje sav svoj talenat, sa Miom Farrow kao svojom partnericom, za koju je i pisao uloge. Kako sam kaže ona ga nikada nije razočarala, već bi uradila sjajan posao za njega. U 80-im vidimo Miu Farrow na vrhuncu karijere, u različitim karakternim ulogama u kojima je mnogi u to vrijeme nisu mogli ni zamisliti.

1983 godine stiže pseudodokumentarac “Zelig“, koji nam prikazuje životnu priču Leonarda Zeliga, enigmu koju glumi Woody Allen, i koji očito iz svoje želje da se uklopi i svidi, nesvjesno poprima sve osobine ličnosti oko sebe. I tako Zelig prolazi kroz razne metamorfoze, pojavljujući se u javnosti kao Afroamerikanac ili Indijanac, a Allen je cijelu priču začinio romantičnom vezom glavnog lika i njegove psihijatrice koju glumi Mia Farrow. Zelig je fotografiran i pripovjedan u stilu crno-bijelih novina iz 1920-tih, koje su protkane arhivskim snimcima iz tog doba, kao i reprizama stvarnih historijskih događaja, gdje možemo vidjeti Zeliga i na mitingu Adolfa Hitlera. Film je vrlo domišljat i ironizira potrebu ljudi da budu konstantno prihvaćeni, kao i što propituje mogućnosti  i prirodu ljudskih preobražaja i kameleonstva.

“Želio sam to uraditi kao pravi dokumentarac, gdje jednostavno ne možete vidjeti razliku. I mislio sam da je tema kao i karakter, koji uvijek pokušava biti kao što su oni oko njega, bila univerzalna psihološka tema. I osjetio sam da će to konačno voditi do fašizma, zato jer ćete uvijek govoriti ono što masa želi da čuje, te se odreći svojih vjerovanja i ličnosti”

Sljedeća godina donosi “Broadway Danny Rose”, sa Allenom i Miom Farrow u do sada najboljim ulogama zajedno. Allen tumači Dannyja, teatarskog agenta, sa jednim od svojih najboljih glumačkih trenutaka, kao i izvrsna Mia Farrow kojoj je Allen napisao ulogu na njen prijedlog, inspirisan ženom koja je često boravila i večerala sa njima u istom Talijanskom restoranu. To je bila jedna od njenih najhvaljenijih izvedbi. Film prati nesretnog teatarskog agenta, koji se pomažući klijentu, uvlači u ljubavni trokut koji uključuje i mafiju. Film pruža prekrasan ugođaj, sniman ponovo crno-bijelom tehnikom Gordona Willisa, i to je izuzetno duhovita, emocionalna, dirljiva i nostalgična priča posvećena gubitnicima velikog srca.

The Purple Rose of Cairo” Allen je svrstao među svoje najbolje filmove, a i kritika je hvalila film. U glavnim ulogama su Mia Farrow i Jeff Daniels. Woody Allen ovdje tiho i lukavo istražuje učinak koji kino može imati na publiku, brišući crtu između realnosti i fantazije. Karakter Mie Farrow ima težak život i egzistenciju, dok je njen muž kojeg tumači Danny Aielo zlostavlja, te  jedino olakšanje nalazi u filmovima. Odlazi gledati isti film iznova i iznova, jer ne može naći nikakav smisao u svojoj svakodnevnoj egzistenciji, te je eskapizam koji nude filmovi njeno jedino olakšanje.

“Imao sam namjeru, na mnogo pretencioznijem, dubljem nivou, znate, to da su ljudi suočeni sa izborom između realnosti i fantazije, i veoma je ugodno izabrati fantaziju, ali taj put vodi u ludilo. Na kraju ste prisiljeni da izaberete stvarnost, koja vas uvijek razočara i povrijedi, znate, to je ono što me inspirisalo za ovaj film, i naravno ideja da neko izlazi iz ekrana, što je bio dobar trik”

1986 godina donosi jedan od najboljih filmova Allena, “Hannah and Her Sisters“. Film nam još jednom dočarava romantični New York , grad koji je skoro 30 godina inspirisao Woodyja. Riječ je o New Yorku koji više ne postoji, onom koji još uvijek ima boemski, nerazvijeni slobodni Soho, začaranu slavu ‘Pageone Books-a’ i ‘Tower Recordsa’, te kina gdje bi se zapravo mogli pronaći filmovi braće Marx.  Allenov trio kompliciranih sestara njegovi su najživopisniji i sa ljubavlju napisani ženski likovi, a Allen je pored Alvy Singera, napisao i možda najbolju ulogu za sebe, Mickeya, Hanninog bivšeg supruga. Ovo je Allenova najsuptilnija izvedba, nijansirana, savršeno uravnotežena, i naravno simpatično neurotična. U glumačkoj postavi nema slabe karike sa Miom Farrow u ulozi Hannah, Michaelom Caineom kao njenim mužem, i Barbarom Hershey i Diane Wiest kao njenim sestrama. Iako je teško izdvojiti bitan nastup, gdje je briljirao i Max Von Sydow, to ipak mora biti haotična i nesređena Holly (Diane Wiest) sklona kokainu, koja je dobila i Oscara za najbolju sporednu žensku ulogu. Film nas vodi kroz unutrašnja previranja različitih karaktera međusobno povezanih, u potrazi za novim počecima svog života. Nakon bure, svi pronalaze svoj mir, pa čak i Mickey, odnosno Woody pronalazi odgovore na svoja vječita pitanja. Film je ostvario izuzetan uspjeh, i smatra se jednim od Allenovih najboljih filmova, sa takođe i odličnim finansijskim uspjehom. To je ujedno i posljednji film koji izbjegava gorčinu svog kasnijeg djela.

U ovom periodu Allen je bio nepredvidiv, te su filmovi često mijenjali formu i teme. Tako stiže “Radio Days“, gdje je junak dječak koji odrasta u Brooklynu, u Američko-Jevrejskoj porodici, punoj rodbine, i koji sluša radio. To je takođe priča o uticaju i važnosti radija u 1940-im, koji stvara mnoge legende koje dječak čuje. Toliko je likova u ‘Danima Radija’ koji se nalaze u zasebnim vinjetama, da je teško dati koherentan opis radnje. ‘Dani radija’ vode nas naprijed i natrag, između susjedstva radničke klase adolescentnog junaka iz Brooklyna i glamuroznog radijskog svijeta Manhattan-a. I poput radija lako skače sa jednog nivoa stvarnosti na drugi. Tu su autobiografska sjećanja porodice, škole, prijatelja i susjeda, i tu su blistave legende o radiju, koje su se uvukle u ove uobičajene živote. Film sliči reviji u kojoj dramu prati komedija, a sve veže muzika, desetine aranžmana hit pjesama četrdesetih. U svojim filmovima uvijek je koristio muziku, ali nikada više nego ovdje, gdje zvuk big banda pojačava svaku uspomenu romantike tog doba.

1987. donosi “September“, dramu koju je modelirao prema Čehovljevom komadu “Ujka Vanja”. Allen je film snimao dva puta, mijenjajući čitavu glumačku postavu, u kojoj je bio uključen i Christopher Walken u glavnoj ulozi. Zatim slijedi “Another Woman“, još jedna drama sa Ginom Rowlands, Miom Farrow, i Gene Hackmanom. Gina Rowlands je u ulozi akademika, profesora filozofije, koja počinje shvatati da je njen odnos sa i prema drugima užasan, kada slučajno čuje ženu (Mia Farrow) kako razgovara sa svojim terapeutom kroz zidove svog kućnog ureda. Film je još jedan dokaz da su neki od najljepših Woodyjevih filmova  oni koji propuštaju karaktere muškaraca, da bi istražili kompleksnosti ženskog bića.

Drugu deceniju stvaralaštva zatvara filmom koji je i prema publici, a tako i kritici, svrstan u jedan od najboljih Allenovih filmova, egzistencijalno komičnom dramom “Crimes and Misdemeanors“. Priča prati dva glavna karaktera, Judah Rosenthala (Martin Landau), uspješnog oftamologa i Clliforda Sterna (Woody Allen), režisera dokumentarnih filmova. Obojica imaju ljubavne probleme, sa tim što ih jedan rješava tragično, a drugi i nema izbora, osim da prihvati gorku istinu i ironiju života. Film u kojem se Allenova komična i ozbiljnija, dramatičnija i tamnija strana najbolje slažu. U ovoj namračnijoj i najciničnijoj komediji do tada, počinje se baviti moralno-etičkim pitanjima dobra i zla. Tu postavlja pitanja moralnog opravdanja ubistva, i moralnih dilema i griže savjesti onih koji su ga počinili, temu koju će obrađivati i u svojim budućim filmovima. Film se takođe bavi i metafizičkim pitanjima, te je i iskren prigovor protiv religijskog Boga koji zatvara oči pred zlom, i pred zakonima koje je sam donio. Takođe pokreće i vrstu neizvjesnosti, jer više nije bitno šta će se dogoditi sa ljudima, već ono što nas kao ljude definiše, a to su odluke i izbori koje donosimo. Allen ovdje postavlja pitanja, koliko daleko je čovjek spreman da ide da bi zaštitio svoju sreću i ugled, koliko je čovjek ustvari sebično biće, i da li je prema njegovim mjerilima njegov komfor vrijedniji od života druge osobe.

1990-te – Devedesete su bile najturbulentniji period Allenovog života, kako profesionalnog tako i privatnog. Eru devedesetih Woody započinje romantičnom komedijom “Alice“, koja je obrada Fellinijevog filma iz 1965 godine, ‘Giulietta Degli Spiriti’ . Još jedna romantična fantazija koja nam dočarava izuzetan slučaj Mie Farrow, kao domaćice više klase u New Yorku, čija se mirna egzistencija prekida nakon što je stavljena pod hipnozu. Mia Farrow još jednom pokazuje sav raspon i glumački talenat u vrhunskoj komičnoj performansi.

1991 godine u kina stiže “Shadows and Fog“, još jedan film sniman u crno-bijeloj tehnici, sa zanimljivom glumačkom ekipom koju čine John Cusack, Maddona, Mia Farrow, Jodie Foster, i John Malkovich. Ova donekle ozbiljna komedija smještena je u 1920-te, te je šetnja kroz Allenove najdraže teme kao i omaž Evropskim filmskim stvaraocima, ponajprije Njemačkim ekspresionistima. Film odlikuje nekoliko dobrih Allenovih šala, ali i gostujuće zvijezde sa neusklađenim glumačkim ulogama.

1992 godine stiže zajedljiva komedija “Husbands and Wifes” koja se vrti oko romantičnih nevolja dva bračna para koje glume Allen i Mia Farrow, te Sydney Pollack i Judy Davis. To je istrajno ispitivanje dugoročnih veza koje polako gube sjaj. Film se bavi stvarima iz života, ponajviše međuljudskim ljubavnim vezama sa inteligencijom i istinskom dramom, i Allenovim nezaobilaznim humorom, te ispituje vječni odnos između Ja i Drugog. Sigurno jedan od kvalitetnijih Allenovih filmova devedesetih, koji je ostao nezapažen.

Ovo je ujedno bio zadnji film Allena i Mie Farrow, jer se njihova veza počela raspadati tokom završnice filma, kada je Farrow otkrila da je Allen imao aferu sa njenom  usvojenom kćerkom Son Yi Previn. Tako je plodna  desetogodišnja veza sa Miom Farrow došla do svog gorkog kraja, a Allen je na naslovnicama tabloida kao i New York Posta postao čisto ‘Zlo’. Čitav slučaj oko borbe za starateljstvo njihove usvojene djece i jednog biološkog je intenzivno medijski praćen, što je njegov privatni život pretvorilo u javnu sapunicu.

“Srce želi ono što želi. Nema logike u tim stvarima. Upoznaš nekoga, i zaljubiš se. I to je to”

Woody Allen je 1997 godine stupio u svoj treći brak sa Son Yi Previn , te su i danas zajedno i imaju dvoje usvojene djece.

Allenov uzburkani privatni život nije uticao na njegovu stvaralačku ličnost, i nakon ‘Husbands and Wifes’ dolazi misteriozna crna komedija “Manhattan Murder Mystery“, koju je obilježio povratak Diana Keaton, što je bila njena osma suradnja sa Allenom. Film se fokusira na bračni par koji istražuje smrt žene njihovog komšije. Pored Allena i Keaton, sporedne uloge tumače Anjelica Houston i Alan Alda, koji je uvijek bio majstor za Allenove sporedne likove. Carol (Diana Keaton) postaje sumnjičava, i nakon srčanog udara i smrti susjetke, počinje izluđivati svog muža, konstruišući teoriju da tu mora biti nešto još dublje, skrivenije. Larry (Woody Allen) samo želi da ona začepi i da ide na spavanje, jer vjeruje da je Bog stvorio susjede da bi se bavili svojim poslom i da se čovjek ne bi trebao miješati u to. Ali Carol ne odustaje, i Carolin um je dan-noć zabavljen sastavljajući činjenice i mogućnosti, koje je dovode do opsesivne teorije: Ljubazni susjed je ubio svoju ženu i ako ona nešto ne poduzme, on će se izvući sa ubistvom. Film je postigao ravnotežu, i na jednom nivou to je reciklirana stara formula o bučnim susjedima, dok je sa druge strane to film o životu u velikom gradu. Još jednom, riječ je o ponašanju i tabuima te kršenju pravila. I kao što je čest slučaj sa vidljivo uzrujanim Woodyjem, on vjeruje da bi svi bili sigurniji ako bi jednostavno ostali kući i pretvarali se da susjedi ne postoje, te da je svijet nastanjen samo jednim strašljivim neurotikom i njegovom ludom ženom.

1994 godina donosi “Bullets Over Broadway“, čija je radnja smještena u 1921 godinu, dok u svijetu tadašnjeg nemira mladi dramaturg (John Cusack) uspijeva pronaći finansije za svoju predstavu. Finansijer je gangster, kojem je svejedno o čemu predstava govori, sve dok njegova djevojka ima ulogu u njoj. Djevojku tumači Jennifer Tilly čije je prisustvo na sceni izuzetan hendikep za predstavu. Woody ovdje majstorski poteže as iz rukava, uvodeći lik tjelesnog čuvara, ubice koji je tu da prati i izvještava svog šefa, i koji insistira da prisustvuje svim probama. Sjedi u mraku pozorišta sa pištoljem ispod pazuha, sve dok se jednog dana iz sjene ne začuje njegov glas. Ima prijedlog u vezi sa glupim dijalogom. Tjelohranitelj po imenu Cheech kojeg glumi Chazz Palminteri, sa notom prijetnje i prirodne inteligencije, sjedeći iz dana u dan u pozorištu, iako je jedva i pogledao ijednu pozorišnu predstavu, i posmatrajući glumačku ekipu koja se bori sa neizrecivim dijalozima i idejama koje se ne mogu igrati, primjećuje nit koja nedostaje. Allenova glumačka ekipa stvara atmosferu i ludost koji se povezuju sa Broadwayom kasnih 1920-ih, sa John Cusackom u ulozi Davida Shaynea, dramaturga i ozbiljnog mladića koji je spreman kompromitirati svoju umjetnost za uspjeh. On je meta zavođenja Helen Sinclair, ulogu za koju je Diane Wiest dobila svog drugog Oscara, nakon filma “Hannah and Her Sisters”. Ovaj put ovisna je o alkoholu, filmska zvijezda čiji sjaj blijedi. Iako je film izuzetno smiješan, kada počne otvaranje drugog dijela scenarija, otvaraju se i tamnija i zabranjenija područja humora. Postavlja se pitanje, kakva je odgovornost umjetnika prema njegovoj umjetnosti, gdje umjetnik stvara svoj vlastiti moralni univerzum. Tek na kraju filma shvatamo da je jedini umjetnik koji umjetnost shvata zaista ozbiljno Cheech, tjelohranitelj.

1995 godine stiže “Mighty Aphrodite” , a Woody ovaj put donosi sunčanu komediju sa Mirom Sorvino u ulozi prostitutke Linde, i Helen Bonham Carter u ulozi Amande, gdje Allen još jednom pokazuje svoje majstorstvo u kreiranju i usmjeravanju ženskih likova. Film se otvara Grčkim horom, u drevnom amfiteatru, koji izgovara strašna upozorenja onima koji budu iskušavali sudbinu kroz neke od najpoznatijih Grčkih mitova, i tragičnih djela.  Grčki Hor, koji će povremeno prelaziti u Broadwayski plesni mjuzikl će ovaj put biti narator priče i sudbine Lennyja Weinriba. Priča počinje potragom Lennyja (Allen) za biološkom majkom svog usvojenog sina, jer je radoznalost jača od njega, da bi otkrio da je ona prostitutka, i porno glumica po imenu Linda Ash (Mira Sorvino). Sorvino je pružila senzacionalnu predstavu, za koju je dobila i Oscara, gdje pokazuje humor i srce koji ne trguju osjećajima. Komedija je ponekad gorko-slatka, sa završnom scenom koja je slatko ironična, a čitav film se suočava sa zamkama cinizma i postaje nešto što Grci nikad ne bi mogli zamisliti, potencijalna tragedija sa sretnim završetkom.

Nakon ‘Mighty Aphrodite’ stiže odlični, prvi komični mjuzikl “Everyone Says I Love You”, gdje pratimo emocije porodice više klase sa Manhattna u pjesmama od New Yorka, do Venecije i Pariza, i vođeni smo kroz susrete raznih prijatelja, ljubavnika, rođaka i poznanika koji komuniciraju kroz muziku i pjevaju u tri različita grada. Film nam prikazuje pjevanje glumaca koji i nisu obično bili poznati po svom pjevanju. Izvrsna glumačka ekipa sa Juliom Roberts, Drew Barrymore, Goldie Hawn, Edwardom Nortonom, Natalie Portman, i Tim Rothom. Većina izvođača pjeva svojim glasom, uz dvije iznimke, Goldie Hawn i Drew Barrymore, jer je Allen insistirao na ‘ realističnom pjevačkom glasu’. Film je dobio izuzetne kritike, ali je doživio finansijski krah.

“Voljan sam promašiti i pogriješiti bez ikakvih problema, ali povučem liniju-ne želim ni pomisliti na samoubistvo. Ja zaista ne brinem za komercijalni uspjeh, i konačan rezultat je taj da ga rijetko i postižem”

U komediji “Deconstructing Harry” možemo uočiti Allenov prepoznatljivi karakter, ovaj put kao pisca Harry Blocka, koji je previše nervozan da bi funkcionirao u stvarnom životu, i može funkcionisati samo kao umjetnik. Film se odlikuje i vulgarnošću i samomržnjom, jer je Harry kritičan prema svim mogućim aspektima sebe, osim onog koji mu je neophodan u kreativnom procesu. Allen je osnovnu crtu priče posudio iz Bergmanovog filma “Divlje jagode” iz 1957 godine te je opet parodirao. Riječ je o starom profesoru koji se vraća sjećanjima svog dugog života, dok putuje na svoj stari Univerzitet, da bi mu odali počast. U Woodyjevoj verziji Harry Blocka su istjerali sa fakulteta, i on se vraća da bi to popravio, sad već kao proslavljeni autor. Ali ne može nikoga natjerati da pođe na put sa njim, niti prijatelje, ni porodicu, a ni bivše ljubavnice nisu zainteresovane. Na kraju unajmljuje prostitutku Cookie (Hazzele Goodman), da bude njegova pratilja koja je tu da bi ga podržala i ohrabrila. Kako putovanje odmiče takođe pokupi i svog prijatelja ( Bob Balabah), a zatim otme i sina iz škole koji im se pridružuje. Film ima zaista bogate komične komadiće, gdje je najoriginalniji onaj koji uključuje Robin Williamsa kao glumca koji je zabrinut zbog svog fokusa, što nam Allen dočarava trikom kojim svi vidimo zamućenog Williamsa. Uz njega se pojavljuje i Demi Moore koja nam prikazuje komični preobražaj od psihijatrice do religiozne Jevrejke, kao i Judy Davis, Elizabeth Shue, Billy Cristal i Tobey Maguire.

1998 godine Allen snima “Celebrity“, satirično socijalnu dramu snimanu u crno-bijeloj tehnici, koja nam opisuje različite puteve kojima prolazi bračni par nakon razvoda. Izvedbu Kennetha Branagha u glavnoj ulozi Lee Simonea mnogi su označili kao nairitantniju Allenovu impresiju i lika kojeg je ikada prikazao na filmu. Film je portret onih na marginama slave, sa Leonardom DiCapriom iz mlađih dana koji čini bitnu esenciju filma. Pored njega, tu je još i zvjezdana ekipa sa Winonom Ryder, Charlize Theron, Joe Mantegnom, Mellanie Griffith, Judy Davis i Famke Jansen. Film je dobio loše kritike i bio je komercijalno razočarenje.

20 stoljeće Allen zatvara filmom “Swett and Lowdown” sa Sean Pennom u glavnoj ulozi jazz gitariste Emmeta Raya, koji se zaljubljuje u nijemu ženu (Samantha Morton). Ovaj put tu su i Uma Thurman i Anthony LaPaglia. Kao i u nekoliko drugih filmova (Zelig), film je povremeno prekidan intervjuima kritičara i biografa, koji komentiraju radnju filma kao da su likovi ljudi iz stvarnog života. Allen je film struktuirao kao dokumentarnu dramu, gdje čujemo njegov vlastiti glas kako objašnjava odlomke iz Rayevog života, i vidimo jazz stručnjake poput Nett Hentoffa koji komentariše aspekte Rayove karijere. Čini nam se da je jazz historija izgrađena pričama iz barova koje su se godinama poboljšavale, a život Emmeta Raya odvija se poput lijepo oblikovanih anegdota. Sean Penn je briljirao u ulozi talentovanog muzičara (zanimljiva činjenica je da je Woody sam platio Seanu časove gitare) čiji je lični život pomalo haotičan, zbog obilnog opijanja radi kojih često kasni na nastupe, kao i zavodnika koji vjeruje da mu ljubav može ugroziti muzičku karijeru. Film je nakon dužeg vremena dobio izuzetne recenzije a u isto vrijeme je hvaljen od strane publike.

Drugi dio završavamo trailerom jednog od najkvalitetnijih filmova ove decenije Allenovog stvaralaštva, a sutra u zadnjem nastavku donosimo opus novog milenija jedinstvenog Woody Allena

Priredio: Faruk T