Rođen 1. decembra 1935 godine, kao Allan Stewart Konigsberg, Woody Allen je Američki filmski režiser, pisac, glumac, muzičar, i komičar  čija karijera traje više od šest decenija, i čiji su filmovi višestruko nagrađivani

“Pisanje, znate, pisati, to je odličan život, jer kad se probudite ujutro, pišete u svojoj sobi, i znate, u vašoj sobi sve je super, jer još to ne morate da isporučite. I tako, vi pišete, i zamišljate, to je ‘Građanin Kane’, ili znate, sve što napišete čini se odličnim. Ali kada nakon pisanja, to morate iznijeti vani, i početi raditi na tome, tada se stvarnost uključi u proces. I tada su sve vaše scheme i planovi o tome da stvarate remek-djelo reducirane na, prostituirati ću se, na bilo koji način na koji budem morao, da bih preživjeo ovu katastrofu”

Kada govorimo o Woody Allenu, možemo upitati koji Woody Allen? Jer ih postoji toliko mnogo. Imamo stand-up komičara, autora šaljivih i ležernih članaka za ‘New Yorker’, u tradiciji S.J. Perelmana, imamo klarinistu, imamo pisca komada za pozorište. Bio je puno toga prije nego je postao filmski režiser. I na kraju film je postao neizbježan, jer je tu mogao spojiti sve stvari u kojima je briljirao. Da bismo Woody Allena stavili u kontekst Američke kinematografije, moramo se vratiti na Charlie Chaplina. Ideja o glumcu koji postaje pisac, režiser i pravi autor, i koji stavlja sebe u centar tog kinematografskog Univerzuma, konstantno kroz veliki broj filmova, tako da konačno i sama ‘persona’ ulazi u historiju kulture. Veoma je uzbudljivo pratiti razvoj Allena od pisca skečeva za stand-up, monologe, talk-show, do režisera. Nemaju svi takvu vrstu istrajnosti, i nemaju svi toliko toga reći o životu kontinuirano već 50 godina.

Odrastao u Brooklynu, u New Yorku, gradu kojem je posvetio i neke filmove, u vrijeme ‘Velike Depresije’, a zatim i II Svjetskog rata i holokausta, teme kojom se bavio u svojim filmovima, Allen je ostao vezan za svoj grad, grad koji je postao neodvojivi dio njegove ličnosti i njegove inspiracije. Roditelji njegovog oca došli su u SAD iz Rusije, preko Engleske, dok je porodica majke stigla iz Austrije, a  oba njegova roditelja rođena su i odrasla na Manhattanu, u New Yorku, Allenovom domu i velikoj ljubavi. Tokom rata, 1943 godine, dobio je sestru Letty, sa kojom će ostati blizak, i koja će biti producent njegovih budućih filmova. Na pitanje, čime se bavio njegov otac, Allen kaže da je radio svašta, od graviranja nakita, jedno vrijeme je bio kladioničar, konobar, vodio je sobu za bazen, bio je takođe i taksista, a zatim barmen i draguljar. Radio je razne vrste poslova tokom godina, te je doživio nevjerovatnih 101 godinu života. Njegova majka Netty, knjigovođa porodične prodavnice delikatesa, takođe je bila dugovječna i preminula je u 96 godini. Allen je svoja sjećanja na djetinjstvo odlično predstavio u jednoj vrsti autobiografskog filma ‘Radio Days’, gdje vidimo New York iz 1940-tih.

“Dok sam ja odrastao, Brooklyn je bio sjajno mjesto za život. Bilo je veoma malo saobraćaja, mogli ste ostati vani čitav dan, igrajući basseball na ulici. Mogli ste prošetati dva bloka, bez ulaska u kino, i 15 minuta vožnje tramvajem do Coney Islanda i plaže. Djeca su bila bezbjedna. Ja bih napuštao kuću u 8 ujutro, i vraćao se u 7 sati navečer. I kada se sjetim svih tih divnih prodavnica, znate, pekare i prodavnica delikatesa, kao i Kineskih restorana, kina, prodavnica slatkiša. Ako se možete vratiti u vrijeme kada sam bio dječak, u rane 1940-te, znate, bilo je senzacionalno. Mi smo uvijek živjeli sa rodbinom. Živio sam sa rođacima, tetkama i amidžama, i skoro da nikada nismo živjeli sami. Znate, ovo je bio prelazak iz Velike Depresije, kada su se porodice okupljale, tako da je uvijek bilo veoma živahno. Ljudi koji uvijek nešto rade i deru se jedni na druge, i aktivnost. Bila je to luda kuća čitavo vrijeme”

Kaže da je njegova majka govorila da je uvijek bio i previše aktivan kao dijete, te je i kao dječak išao u kino ‘Jewel’, koje je i prikazao u filmu ‘Purple Rose Of Cairo’. To je bilo prvo kino koje je prikazivalo strane filmove, gdje je vidio i prvi film Bergmana (Švedski režiser i scenarista, jedan od najuticajnih režisera modernog doba koji je režirao 62 filma), u represivnom dobu, u Brooklynu. Ingmar Bergman, pored Fellinija, već tada postaje uzor Woody Allenu, za kojeg Allen i danas tvrdi da je dosegao granice onoga što film može ponuditi.

Allenovi roditelji bili su Američki Jevreji, te je Allen pohađao Hebrejsku školu osam godina, a uz to išao i u ‘Javnu školu 99’, kao i Midwood srednju školu, diplomiravši 1953 godine. Za razliku od njegove komične persone, više ga je interesovao baseball, nego škola a i tada je već impresirao učenike magičnim trikovima i talentom za karte. Woody je mrzio školu, i sam kaže da je bio užasan učenik, i smatrao ju je prokletstvom. Čak je i nakon završetka srednje škole upisao fakultet, i studirao filmsku umjetnost na ‘New York City College’, ali je napustio tokom prvog semestra, te odlučio da formalno obrazovanje nije za njega.

“Nemam reći neke dobre stvari o školi. Ja sam bio najgori učenik na svijetu. Mrzio sam školu sa strašću, i mrzim je i danas, i kada se prisjetim bilo je to prokletstvo. Jednom sam napisao ljubavni esej o jednoj djevojčici, a oni su napravili haos od toga”

Sa petnaest godina počeo je svirati klarinet, ustvari kaže da je počeo na soprano saksofonu, jer je htio biti Sidney Bechet, a zatim je u prve tri minute shvatio da se to neće desiti. Voli da svira iz hobija, i uvijek je volio jazz, što se može vidjeti i iz soundtracka u njegovim filmovima. Klarinet nosi i na snimanje filmova, i vježba na pauzama, a takođe svira i u hotelu ‘Carlayl’ u New Yorku vikendom, što ne vidi kao obavezu jer voli to raditi. Njegov senzibilitet prema muzici je ključ za njegovo filmsko stvaralaštvo. Jer od samog početka, od prvih filmova, on ima osjećaj za ritam i ‘timing’, koji su ključni za uspjeh u svijetu komedije, kao što posjeduje i izvrsnu emocionalnu inteligenciju i melodični senzitivitet.

“Ako sam želio išta na svijetu, više sam želio postati klarinista, nego filmaš. Zadovoljstvo je svirati, i ako svirate instrument koji je zanimljivo svirati, sa drugima kao i sam, ljudi dolaze i slušaju vas. Tako je ispalo”

Roditelji Woodyja željeli su da postane farmaceut, te nisu bili oduševljeni njegovim ulaskom u show-bussines.

“Moja majka je uvijek govorila, da sam bio veoma sretno i slatko dijete, a zatim negdje oko 5 godine, postao sam mrzovoljniji i pomalo kiseliji. Mogu se samo sjetiti, da kada sam postao svjestan svoje smrtnosti, nije mi se dopala ta ideja. Kako to mislite, ovo završava? Znate, ovo ne nastavlja da traje ovako? Ne, ovo završava, znaš, ti nestaneš zauvijek. Kada sam to shvatio, pomislio sam, hej, znaš što, izostavi me, ne želim da igram ovu igru, i nakon toga više nikada nisam bio isti. A zatim, misli su tokom godina uzele drugačiju formu, kako sam postajao stariji uvijek sam koristio moj primjer koncentracionog logora, gdje se ljudi oko mene zabavljaju, uživaju međusobno, a ja sam želio da kažem, ali zar ne razumijete da svi idete gore u dimu, još samo malo. Pa zašto ste onda tako sretni. Mislim, zar takva misao ne prigušuje stvari na neki način. Ne govorim da je moja sumorna procjena ispravna, naravno mislim da jeste, ali ovo je samo moj specifični pogled na sve, da svi znamo istu istinu, a naši životi se sastoje od toga na koji način biramo, da bismo je iskrivili”

Na zadnjoj godini srednje škole “Midwood” mnogi njegovi prijatelji počeli su misliti šta da urade sa svojim životima, željeli su postati doktori, advokati, dok je njemu neko predložio da proba pisati šale (Gags), što je i uradio. Nakon škole pisao je šale i počeo ih slati novinama, a one su ih počele štampati i objavljivati. 

“Bio sam šokiran. Moje ime se najednom pojavilo pored kolumne Waltera Winchellsa, Carl Wilsona, i drugih kolumnista. Nisam želio da se pojavim u kolumni Broadwaya i novinama sa vlastitim imenom, jer nisam htio otići u školu sljedećeg dana, te sjesti sa prijateljem sa časa matematike ili historije, pa da se neki dječak ili djevojčica okrenu i kažu, ‘hej vidio sam tvoje ime u kolumni Waltera Winchellsa’. Jer, znate, bio sam stidljiv, te sam želio zadržati svoje ime, a nabacio sam prvo prezime koje mi je palo na pamet”

Agent za štampu i odnose sa javnošću David Alber, čiji je posao bio i da smišlja šale, te ih stavlja u usta svojih klijenata, nazvao je i pitao, ko je ovaj tip, Woody Allen, tadašnjeg kolumnistu ‘Posta’ Earl Wilsona. Wilson je odgovorio da je to dječak iz Brooklyna koji mu šalje svoje šale, a on ih objavljuje. Alber je zatim unajmio Woodyja, da smišlja šale za 25 dolara sedmično, te kako je sam rekao pisao je i do 50 šala dnevno duži period, što mu uopšte nije bilo teško. Nakon toga počinje pisati šale za ‘Arthur Godfrey Program’, za Peter Lind Hayes i Mary Healy, koji su imali radio program, što ga je na kraju dovelo do Herba Shinera, koji je bio komičar i za koga je Allen pisao. I od tada Woody nije stao. Od vremena kad je imao 17 godina, zarađivao je više novaca nego njegovi roditelji, te je od tog dana redovni zaposlenik čitav svoj život.

Krajem 1950-tih, nakon pisanja za veliki broj novina i magazina, Woody dobija priliku da ode u Tamiment (Pennsylvania), odmaralište u Paconosu, specijalizirano za teatar. Imali su čitavu ekipu, od režisera do glumaca, te bi izvodili predstave vikendom. Allen kaže da je otišao u Tamiment da bi obogatio svoje iskustvo pisanja za živu publiku. Tu je počeo pisati skečeve od 5 minuta, 8 minuta, gdje je nastavio raditi tri ljeta. Druge dvije godine je pisao skečeve i režirao ih. Kaže da je tu naučio pisati pod pritiskom, i da je sa teatra direktno prešao na televiziju, odnosno na Sid Ceaser Show, koji je tada bio komičarski genije, svi su željeli pisati za njega, i tada je već zarađivao 1,500 dolara sedmično. Pisao je još i za ‘The Ed Sullivan Show’, kao i za ‘ The Tonight Show’, koji je tada vodio veoma popularni Johnny Carson. Tako se Woody sa samo 21 godinu našao pored pisaca kao što su Mel Broks, i Mel Tolkin. Ovo iskustvo bilo je jedna od najboljih stvari u njegovom životu.

U to doba Jack Rollins i Charles Hoffe bili su Rolls-Royce u poslovnom upravljanju, te im se Woody obratio i pitao ih da li su zainteresirani za njega kao pisca. Iako nisu radili sa piscima, nego sa javnim ličnostima kao što su glumci, pitali su ga da im pročita nešto što je napisao. Oduševljeni onim što su čuli, predložili su mu i pitali ga da li bi želio postati stand-up komičar, što za njega kao pisca, u to doba nije bilo nimalo lako. U to vrijeme Mort Sahl je bio popularni komičar, koji je tada imao najviše uticaja na Allena, a teme koje je parodirao i obrađivao dolazile su iz politike, umjetnosti, psihologije. Woody kaže da je upravo radi njega i smogao hrabrosti da proba, jer je Mort Sahl došao sa potpuno novim stilom humora, otvarajući vidike ljudima poput njega. Tako je Allen odlučio da angažira publiku na potpuno drugačiji način, nego što je to viđeno ranije. Prvi nastup kao stand-up komičar imao je u noćnom klubu “Blue Angel”. Dick Cavett, voditelj popularnog Talk Showa, koji je poslije i surađivao sa Allenom, prisjećajući se, rekao je:

“Neko mi je rekao, jedan dječak u Blue Angelu ima komičarski nastup, i tada je bilo puno priče o njemu. Zašto ga ne odeš pogledati? I otišao sam, i nisam znao šta da očekujem, i tada je taj na neki način patuljasti čovjek izašao i počeo pričati. I shvatio sam, nakon svake druge šale, da je ovaj čovjek trenutno najbolji mladi komičar kojeg imaju. A publika je počela da komunicira međusobno. Tako je bilo, dok je komičar bio na sceni. I htio sam ustati i ućutkati ih sve, jer su bili previše glupi da bi shvatili šta su dobili”

Woody Allen je tada bio stidan, i nije navikao nastupati pred publikom. Ponekad bi svezao kabal od mikrofona oko vrata, od nervoze, te bi uplašio ljude, koji su mislili da će se ugušiti. Nije bio dobar izvođač, nekada je jedva i pričao te je nekim noćima bio užasan, dok bi u drugima briljirao. Nakon nastupa po mnogim noćnim klubovima, čuo je za ‘Bitter End’. Klub je otvoren 1961 godine, blizu zapadnog Broadwaya. Klubovi u centru grada bili su drugačiji. U Greenwich Villageu ste mogli naći samo mjesta kao što su caffe shopovi. Village je u šezdesetim bilo mjesto gdje se sve počinjalo dešavati. To je bilo vrijeme kada je rock and roll postajao popularan, mjesto gdje je boravio i svirao Bob Dylan, a kasnije i Velvet Underground, a uz to su stigle i razne vrste pilula i narkotika. Miješanje rasa je počelo u Villageu, i Kennedy je izabran za predsjednika. Village je tada imao iskru kakvu nije vidio još od 1920-tih.

Iako Woody nije bio plaćen, kaže da je imao mjesto gdje je mogao raditi, i tu je počeo nastupati svaku noć. Prilikom nastupa, Allen se dosta mučio, čak i povraćao par puta prije nastupa i često ponavljao Jacku Rollinsu da on nije istinski izvođač i komičar, nego pisac. Ali Jack je bio uporan, te su ga nekada morali bukvalno izgurati na binu. Međutim, Woody je vremenom postajao sve bolji, sve dok nismo mogli vidjeti Woody Allena onakvog kakvog ga znamo danas. Allen je tada razvio uznemirenu, nervoznu i intelektualnu ličnost,(koju je poslije razvijao i usavršavao za pojedine filmske likove), za svoj stand-up čin, uspješan potez koji mu je osigurao redovne nastupe u noćnim klubovima i na televiziji. Njegov rani stand-up nastup sa drugačijim stilom humora nije uvijek bio dobro razumljiv niti prihvaćen kod publike. Za razliku od ostalih komičara, Allen je sa publikom razgovarao , u ležernom, razgovornom stilu, ponašao se ‘normalno’, i oblačio ležerno, i nije pokušavao da projektuje “scensku” ličnost, i nije improvizirao. Njegove šale koje su nastajale iz životnih iskustava, obično su bile predstavljane sa mrtvo-ozbiljnim ponašanjem, koje ih je činilo zabavnijim. Unio je inovacije u žanr komičnog monologa, te je na kraju 1960-ih imao veći uticaj od svih ostalih, redefinirao stand-up komediju, i pomogao da se pretvori u brutalno iskreni satirični komentar na kulturni i psihološki tenor vremena.

Pogledajte kratki stand-up nastup iz 1960-ih

Nakon dobrih nastupa, uslijedile su i izvrsne kritike, kao i prve odlične recenzije u New York Timesu. Nakon interesovanja novina, ogromni redovi počeli su se stvarati ispred klubova, gdje je nastupao, te su mnogi ljudi sa televizije, filma počeli dolaziti, i angažovati ga u svojim TV emisijama. Počeo je nastupati u ‘Edd Sullivan Showu’ i drugim.

To je radio par godina, i postao je veoma uspješan u tome, iako su se još uvijek znali dešavati napadi panike pred nastup. Tako je jednom prilikom pred nastup u ‘Perry Como  Showu’, gdje je povremeno pjevao i imao interakciju sa gostima, rekao da je mislio da će doživjeti srčani udar prije nego je izašao na binu. Postao je veoma popularan u The Tonight Showu’ sa Johnny Carsonom, koji ga je volio, i gdje nastupio mnogo puta, te bio domaćin-gost u mnogim prilikama.

Takođe se počeo pojavljivati i u Showu Dicka Cavetta na ABC-u, gdje se vidjelo da obojica zaista uživaju

Dok je nastupao u Blue Angelu, mnoge zvijezde dolazile su ga vidjeti. Jedne noći došao je Charles.K Feldman, koji je u to vrijeme bio jedan od najmoćnijih Hollywoodskih producenata, i koji je bio zapanjen Allenom, te mu ponudio 20,000 dolara da napiše scenarij za film “What's New Pussycat’. To je bio Woodyjev ulazak u svijet filma, gdje je Woody napisao i prvi put malu ulogu za sebe. Prvo iskustvo sa filmom nije ostavilo dobar utisak na njega, te je našao da je njegov scenarij rasparčan i pretvoren u vid antičke farse, što je antiteza njegove komedije. Prvi put nije imao stvari u svojim rukama, jer su drugi diktirali tempo, te je, često se osvrćući na prvi scenarij, govorio da bi film bio puno zabavniji da ga je on režirao, ali bi zaradio puno manje novca. Film je bio finansijski uspjeh, i jedna od komedija sa najvećom zaradom u to doba. Međutim, Allen je ostao razočaran filmom, ali je nakon ovog iskustva nastavio da se bavi filmom, ali samo pod uslovom da ih on sam režira.

“Bio sam toliko ljut na čitavu stvar, da sam se zakleo da neću više nikada raditi na filmu, osim ako ne mogu biti režiser. I ne samo da režiram, nego da imam potpunu kontrolu nad onim što stvaram”

Nakon prvog filma, napisao je scenarij sa školskim drugom, Mickey Roseom, za film, “Take The Money and Run“, te ga pristao snimiti samo ako ga bude i režirao. Njegov tadašnji menadžer Jack Rollins počeo je proučavati produkciju, i imao je ključnu ulogu u stvaranju dogovora za finansiranje Allenovih budućih filmova, a Woody je počeo učiti da snima filmove.

“Nisam znao ništa o snimanju filmova, ali sam znao ovo, da će film stilski biti pseudo-dokumentarni (mockumentary), tako da sam imao strukturu za koju ću se uhvatiti od početka”

Ovo je bio Allenov rediteljski debi, i označio je početke njegove ekonomične idiosinkratske tehnike “jedan snimak-jedna šala”. To je priča o zločinačkoj karijeri nestrpljivog Virgila Starkwella, nepredvidivo struktuirana, sa dosta urnebesnih šala i koncepata. To je bila prva dugometražna komedija Allena, nešto vrlo posebno, ekscentrično i smiješno. Film je postigao veliki uspjeh, i tako lansirao buduću veliku karijeru jedinstvenog Woody Allena.

Nakon uspjeha prvog filma, Allen potpisuje ugovor sa ‘United Artist’ koji će distribuirati i producirati njegove buduće filmove čitavu prvu deceniju njegovog stvaralaštva. U početku karijere Woody nije zarađivao mnogo, ali je snimao filmove veoma pametno i ekonomično, a budžet za jedan film iznosio je oko 2 miliona dolara. Sebe je plaćao veoma malo, te je usvojio filozofiju, da ako snima filmove ekonomično, a oni zarade bar dolar, to će mu dati priliku da snimi sljedeći film.

1970-te – Tokom sedamdesetih Allen je režirao filmove koji su kasnije svrstani u njegove rane ‘smiješne’ filmove. Prvi film koji je snimio bio je “Bananas“, koja je ostala jedna od najsmiješnijih Woodyjevih komedija. U pokušaju da impresionira intenzivnu aktivistkinju Nancy, koju tumači tada već bivša, druga žena Allena, Louise Lasser, sa kojom je već bio razveden u to vrijeme, ispitivač naprava Fielding Mellish pretvara se da je fasciniran politikom tadašnjeg ‘Trećeg svijeta’. To ga dovodi do upetljanosti u građanske nemire koji razdiru Južnoameričku Republiku San Marcos. U drugom izletu Woodyja kao scenariste-režisera preovladava nedostatak koherentnosti i kontinuiteta, što je ipak prevladano frentičnim tempom filma kojim sve pakira u satirične i nadrealne gegove. Film je takođe primjer Američke tendencije da trivijalizuje i banalizira sve što može u ime procvata masovne potrošnje, bilo da je riječ o reklami za cigarete, ili o izvještavanju o velikoj političkoj priči. To je takođe satira o društvu u kojem niko ne ispunjava svoja obećanja, te jedna vrsta apolitičnog ruganja, gdje možemo vidjeti i Sylvester Stallonea u maloj ulozi nasilnika.

Pogledajte kratku scenu iz filma, čiji humor je i danas prepoznatljiv i aktuelan, pogotovo na našem Balkanskom tlu, gdje  imamo problem sa jezičkim nesuglasicama

Nakon toga, 1972 godine slijedi film “Everything You Always Wanted to Know About Sex*(But Were Afraid to Ask), takođe komedija i satira inspirisana knjigom Dr. Davida Reubensa istog imena, gdje možemo vidjeti  za kratko i Burt Reynoldsa, a Woody-ja u ulozi spermatozoida.

Te godine Woody je takođe adaptirao i malu pozorišnu predstavu “Play It Again Sam“, koju je napisao ranije, 1969 godine, uglavnom kako bi sebi pružio priliku da se pojavi na sceni. Predstava je izvođena na Broadwayu, sa pozitivnim prijemom kod publike. Pored Allena nastupio je Tony Roberts, koji je takođe glumio i u filmu, dok je tada Diane Keaton, koja je tada već nastupala u kultnoj predstavi ‘Kosa’ (Hair),  koju je Miloš Forman poslije adaptirao u sjajan film, dobila ulogu Linde Christie. Nakon predstave, Diane Keaton dobila je ulogu i u filmu, koji je bio drugi i jedini film za koji je Allen napisao scenarij, ali ga nije režirao. I od tog trenutka Diana Keaton postaje prva muza Woody Allena, koja će nastupati pored njega čitavu prvu deceniju njegovog filmskog stvaralaštva.

“Uvijek je bila lijepa i nevjerovatno nadarena. Izlazili smo zajedno, bili u vezi i zajedno živjeli jedan period, i ona je ostala moj blizak prijatelj sve do danas”

Zatim slijedi “Sleeper“, futuristička komedija čija radnja uključuje avanture vlasnika prodavnice zdrave hrane, koji biva zamrznut 1973 godine, a odmrznut 200 godina kasnije, u policijskoj državi, gdje je čak i seks zabranjen. Alen je imao raznorazne ideje za film, čak i da napravi nijemi film bez dijaloga, što je poslije odbacio jer je shvatio da su dijalozi ipak njegovo najjače oružje. Film sadrži mnoge elemente koji parodiraju zapažena djela naučne fantastike, gdje Allen spominje i kloniranje, koje je u to doba bilo skoro nepoznanica, a takođe je sproveo ideju fizičke komedije u filmu, te odao počast komičarima Groucho Marxu i Bob Hopeu, koji su imali veliki uticaj na njega.

1975 godine izlazi “Love And Death“, parodija u kojoj se Diana Keaton pojavljuje u svojoj možda najboljoj komičnoj izvedbi. Priča prati pacifistu Borisa za vrijeme Napoleonovih ratova, koji je primoran da stupi u Rusku armiju, da bi zadivio svoju rodicu Sonju u koju je zaljubljen, i sa kojom voli voditi farsične intelektualne razgovore. Film nam takođe pokazuje koliko se Woody zabavljao sa Bergmanom i Dostojevskim, prije nego se počeo hraniti njihovim mračnim senzibilitetom. Dijalozi i scenarij parodiraju Ruske romane, posebno one Dostojevskog i Tolstoja, kao što su ‘Braća Karamazov’, ‘Idiot’, ‘Rat i Mir’. Nešto od humora je jednostavno, gdje se opet može vidjeti uticaj Bob Hopea u vidu fizičkog kukavičluka u zubima rata, koji je imao veliki uticaj na Allena što možemo vidjeti svuda u njegovim filmovima. Druge šale oslanjaju se na svijest gledatelja o klasičnoj literaturi ili Evropskoj kinematografiji, kao što je npr. posljednja scena sa Keaton referenca na ‘Personu’ Ingmara Bergmana, dok je Bergmanov film ‘Sedmi Pečat’, parodiran nekoliko puta tokom filma, gdje vidimo uticaj Bergmana, ali sa Woodyjevim komičnim pristupom ozbiljnosti. Allen je ovaj film smatrao svojim najsmiješnijim do tada.

“Preturao sam po policama, te naišao na Historiju Ruske Literature, i pomislio, zar ne bi bilo smiješno snimiti film baziran na svoj toj Ruskoj literaturi i svim tim Ruskim klišeima. Uvijek sam imao veliku ljubav prema teškoj literaturi i teškim temama, generalno. Interesuju me i privlače, ali ih takođe smatram veoma smiješnim. Pomislio sam da tu mogu govoriti o stvarima koje me interesuju, o filozofskim temama, smrti, kajanju, te sam pomislio da bi to moglo biti i zabavno”

Nakon ljubavi i smrti, 1977 godine stiže jedan od najpopularnijih i najpoznatijih Allenovih filmova, “Annie Hall“. Film je postao velika prekretnica njegovog stvaralaštva, te je uvršten kao jedan od njegovih najboljih filmova. Film je ostavio veliki uticaj na sam New York, modu, film, kao i kulturu u cjelini, te je izazvao neku vrstu žagora u New Yorku, a atmosfera u filmskom svijetu bila je odlična i elektrizirajuća. To je prvi scenarij Allena koji je intiman i dirljiv, i to je bila prva ljubavna priča, važan i pronicljiv pogled na ljubavne veze, ali i komedija sa velikom količinom izvrsnih šala. U ovom filmu, Keaton je najpotpunije realiziran ženski lik Allena, od njenog ormara, do kravata i njenih opaski, a Allen je možda kreirao i jednog od svojih najboljih protagonista, Alvy Singera. Alvy je nesigurni, samokritični Jevrej, komičar, pomalo pesimističan, nervozan i opterećen mišlju o smrtnosti čovjeka. Njegova ekscentričnost, lokacija i okupacija dosta sliče onim Allenovim, tako da je teško razlikovati protagonistu i režisera. Allen je rekao da je stvarao lik Keaton upravo prema njoj, te je film i nastao na osnovu vlastitih životnih iskustava Allena. Žanr romantične komedije poprima drugačiju formu, gdje likovi kao ni film, nikada do sada nisu bili bolji. Ovdje vidimo Allenov prvobitni zreli rast i razvoj kao filmskog stvaraoca, ali i pisca. Od tada njegovi scenariji postaju kohezivniji, a na njegovo režisersko umijeće u to doba je uticao najpoznatiji Njujorški kinematograf Gordon Willis, kojeg su zvali ‘Princ tame’ i koji je snimao ‘Kuma’ sa Copollom. Spajanje njih dvojice u početku je bila čudna kombinacija, jer je Woody bio komičar, a Gordon je bio veoma strog i disciplinovan snimatelj. Međutim, njih dvojica su brzo našli zajednički jezik, te je Allen od Gordona naučio dosta toga o snimanju filmova.

Gordon Willis i Allen na snimanju Annie Hall

Ovaj film bio je prekretnica, i to je prvi istinski film utemeljen na iskrenim, zrelim emocijama , iako je film takođe pun izvrsnih šala. Woody je ovim filmom natjerao industriju da i sama ponovo počne procijenjivati komediju kao takvu. Film je dobio 4 Oscara, za originalan scenarij, za najboljeg režisera, najbolji film, a Diane Keaton je dobila Oscara za najbolju glumicu. Allen čak nije ni otišao na dodjelu, jer je imao zakazanu svirku sa svojim jazz bendom, te je tek u novinama saznao za uspjeh filma.

“Mislim da je ono što dobivate nagradama favorizam, i ljudi mogu reći, Oh, moj omiljeni film je ‘Annie Hall’, ali implikacija je ta da je to najbolji film, a mislim da to nije moguće. Mislim da ne možete donijeti takav sud. U sportu je to sjajno, ta vrsta takmičenja, ali u kulturi, to je besmisleno”
Sve do ‘Annie Hall’ Allen je bio zainteresovan samo za to da nasmije publiku.

“Žrtvovati ću nešto od smijeha, radi priče o ljudskim bićima, koji će biti uključeni u priču na način na koji nikada ranije nisu bili. Film će biti bogatiji, i predstavljati će bolje iskustvo za publiku, meni će biti zanimljivo pokušati, a najgore što se može desiti je to da ću napraviti budalu od sebe”

Nakon Annie Hall, Allen je počeo da istražuje sebe kao umjetnika, i počeo se zanimati za ozbiljnije stvari. Počeo je pomjerati granice svog stvaralaštva, što nije odluka svakoga, jer donosi rizik, i zašto mijenjati formulu koja donosi uspjeh. Da bi stigao do te tačke 1978 godine snima ‘Interiors‘. Imao je dobre veze sa ‘United Artists’, koji je u to doba bio dom nezavisnih filmova, te su pustili Woodyja da snimi ozbiljnu dramu po prvi put. Allen nam predstavlja pozornicu intelektualnih raspeća na koja njegove aktere pribijaju sva obećanja talenta, pri čemu oni iskazuju svoju neuropatsku i psihopatsku neuravnoteženost, te misaonu i kreativnu nedorečenost. Radi se o pet osoba, tri sestre, mužu jedne od njih i njihove majke, ukoliko se izuzmu suprotni primjeri karaktera oličeni u njihovom ocu, a naročito Pearl. Svi su vezani zajedničkim osjećajem osamljenosti, promašenosti, straha i malodušnosti što najrječitije kulminira u depresivnom karakteru majke, koju izvanredno glumi Geraldine Page (Eva). Film postavlja pitanje potrage za identitetom ovih ljudi, poistovjećeno sa pitanjem njihove umjetničke samopotvrde.

“Stavio sam veću vrijednost na muzu tragedije, nego muzu komedije. Uvijek sam osjećao da se tragično pisanje, tragični teatar, tragični film konfrontuju sa stvarnošću, i ne satiriziraju je, ne zadirkuju, ne zezaju, i ne iskrivljuje je. To je teško za mene, i znam se osramotiti često, ali ja dobijem više zadovoljstva iz propalog projekta, nego iz nekog uspješnog za kojeg znam da ga mogu dobro uraditi”

Nakon kritika i optuživanja za dramatizovanje Allen snima film “Manhattan” 1979 godine, film koji će biti vizuelno jedinstven. Film počinje panoramskim crno-bijelim snimcima New Yorka uz muziku. Svaki kadar filma na neki način postaje slika, a film je prožet muzikom Gershwina (Američki kompozitor), koja na neki način emocionalno informiše gledaoce o tome što se zbiva u ovoj romantičnoj priči o ljubavi, što muziku čini drugim dijelom filmskog ansambla. Od njegovih mnogih filmova, Manhattan se ističe kao djelo koje uspijeva biti i ljubavno pismo velikom gradu, kao i upečatljivi lični autoportret. 

“Htio sam da prikažem New York na veoma lijep način, onako kako ga ja vidim. Nikad nisam imao nikakav interes, osim da ga prikažem kroz svoje roze obojene naočale, kroz moj romantični pogled”

Woody i Keaton u kultnoj sceni filma

New York kao da je konstantno živ, kao da je to grad koji kontinuirano evoluira, nevjerovatno kreativan, te ritam grada hrani različite senzibilitete.

“To je jedan od razloga zašto volim njegov rad, ali njegovi pogledi i senzibilitet su za mene izuzetno strani. To je drugi svijet, druga planeta. New York kakvog ja znam je, znate, kada pogledate “Mean Streets” (Zle Ulice), to je dio grada gdje sam ja odrastao, i “Taxi Driver” je moje stanje svijesti” (Martin Scorsese)

Iako svrstan u jedan od najboljih njegovih filmova, Allen nije nikada bio zadovoljan filmom. Film se može posmatrati i kao šaljiva tragedija, a takođe i kao tragična farsa, sa glavnim ženskim likom kojeg tumači tadašnja 18 godišnjakinja, Mariel Hemingway koja je bila nominovana i za Oscara, dok Allen pokazuje svoju zrelost i kao glumca i režisera. Pored Allena tu je i Michael Murphy, sa Maryl Streep i Diana Keaton. Filmom su bili oduševljeni, te su svi Njujorčani požurili da kupe svoje karte, čekajući ispred dugog reda pred kinom, a i kritike su bile izvanredne.

Nakon Manhattan-a publika je bila voljna pratiti Allena bilo gdje, svuda osim do “Stardust Memories“.

“To je bio moj omiljeni film neko vijeme, iako je to bio moj najnepopularniji film, ali je sigurno meni lično bio najomiljeniji”

Možemo reći da su Allenovi najdraži filmovi, oni gdje je mogao izvući nešto iz stila, gdje je mogao prikazati neki ambiciozni magični trik. Stardust memories možemo posmatrati kao njegovu veliku magičnu predstavu, u kojem se postavlja problem umjetničkog senzibiliteta, i to je sigurno najambicioznije stilsko djelo do tada. Allen je bio impresioniran režiserima čiji je stil bio vizuelno stimulativniji i interesantniji, kao što su Bergman i Fellini, te su ga kritičari optužili za preveliku sličnost Fellinijevom filmu 8 1/2, i recenzije su bile užasne, iako je film još jedna parodija na Fellinijev. Allen je preuzimao neke elemente onih čijim se uticajem hranio, ali je to uvijek radio na svoj jedinstveni način, sa vlastitim stilom, i uglavnom parodirajući, gdje je često ozbiljnost i tragičnost prožimao humorom. 

Pored Woodyja pojavljuje se Charlotte Rampling, te i Sharon Stone ima malu, debitantnu ulogu. Film je sniman u crno bijeloj tehnici i govori o filmskom stvaraocu koji se prisjeća svog života i svojih ljubavi-nadahnuća za njegove filmove. Film se bavi univerzalnim pitanjima religije, Boga, ali na Allenov način, zatim filozofije, egzistencijalizmom posebno, psihologijom, simbolikom, te ratovima i politikom. Takođe Allen provlači i svoju stalnu temu međuljudskih odnosa, gdje propituje i odnos slavne ličnosti i njene publike, kao i realizma i smrti. Odnosi se na pitanja o smislu života, te se promišlja o ulozi koju sreća igra u životu. Ovdje nalazimo skoro sva pitanja koja će Woody obrađivati u svim svojim budućim filmovima. Film je u doba izlaska dobio izuzetno loše kritike, te su čak optužili Allena da vrijeđa i ismijava vlastitu publiku, jer je film smatran nekom vrstom autobiografije. Iako film zaista ponekad liči na neku vrstu psihološko intelektualne autobiografije Allena, on negira da je djelo autobiografsko, i izrazio je žaljenja što ga je publika protumačila kao takvog. Moderna recepcija filma bila je češće pozitivna nego negativna. Allen je svoju prvu deceniju stvaralaštva zatvorio filmom kojeg i danas smatra jednim od najboljih, uz ” Purple Rose of Cairo”, i “Match Point”.

Prvi dio završavamo scenom iz filma ‘Stardust Memories’, a kako zbog velikog opusa ovog jedinstvenog autora, tako i zbog pedesetogodišnjice njegovog filmskog stvaralaštva, koju je zaokružio svojim pedesetim filmom, dva preostala dijela donosimo za vikend koji će biti posvećen Woody Allenu.

Priredio: Faruk T.