Od ukupne vode na Zemlji, samo je 2.5 % slatka voda, a od toga je manje od 1 % iskoristivo. Svega 0.3 % slatke vode se nalazi u rijekama i jezerima. Ostatak se nalazi u vlažnim staništima poput močvara, bara, laguna, tresetišta. Nažalost, zbog ljudskog djelovanja te neodrživog i nekontroliranog ekonomskog razvoja, većina tih staništa u lošem je stanju. Zbog toga su dostupnost vode i njena kvaliteta u opadanju.

Na Svjetski dan vlažnih staništa, koji se svake godine obilježava 2. veljače, upozoravamo kako moramo očuvati izvore slatke vode i njihove ekosustave ako želimo budućnost u kojoj je voda dostupna svima.

„Bosna i Hercegovina iznimno je bogata različitim slatkovodnim staništima. No malo tko zna da su jedno od njezinih najvećih blaga tresetišta, koja zadržavaju dvostruko više ugljika nego sve šume u svijetu, iako zauzimaju svega 3% zemljine površine. Kako bi ispravno funkcionirala, tresetišta moraju biti vlažna. Nažalost, zbog hidroelektrana i neodržive poljoprivredne proizvodnje ova područja često se isušuju što uzrokuje nepopravljive štete za okoliš”, ističe Zoran Mateljak, voditelj programa slatkih voda u WWF Adria, prenosi Hercegovina.info.

U Bosni i Hercegovini tresetišta su uglavnom vezana za određene zone pri dnu krških polja među kojima su najpoznatija Livanjsko, Glamočko i Kupreško polje te Hutovo blato. Osim toga, poznati su lokaliteti u zoni močvare Bardača i drugim sličnim područjima uz rijeku Savu, ali zbog intenzivne poljoprivrede i nekontrolirane prenamjene zemljišta, ona iz dana u dan sve više nestaju.

U prirodi je sve povezano, uništavanje životne sredine na jednom mjestu, može izazvati ozbiljne posljedice na višestruko udaljenim lokacijama. Stoga se zaštiti prirode i životne sredine treba pristupiti sistemski i dugoročno, kako bi zaštitili najvrijednije resurse koje Bosna i Hercegovina ima – mjesta netaknute prirode, a posebno njezina vodna blaga.

Moramo shvatiti kako je dostupnost vode i njena kvaliteta odgovornost svih nas te da svatko od nas može doprinijeti njenom očuvanju. Potreban nam je zaokret u dosadašnjem odnosu prema prirodi – umjesto uništavanja vrijeme je da počnemo obnavljati močvare, jezera i rijeke kako bi osigurali zajedničku budućnost i očuvali jedno od temeljnih ljudskih prava – pravo na čistu vodu.