Britanska gothic rock grupa The Cure jedna  je od najboljih i najpoznatijih alternativnih  grupa svih vremena u što su se mogli uvjeriti i svi oni koji su krajem juna prošle godine prisustvovali koncertu održanom na zagrebačkom Jarunu, u sklopu četrnaestog izdanja INmusic festivala. 

Grupa je osnovana 1976. godine u Crawleyu u West Sussexu. Albumom Disintegration, izdatom  1989. godine  uspjeli su osigurati titulu jednog od najboljih britanskih sastava u zadnjih pedeset godina, a publika i kritičari su im ostali vjerni do dana današnjeg, što dokazuju rasprodane ulaznice na svim koncertima na kojima nastupaju (uključujući i onaj u londonskom Hyde Parku). 

U početku karijere grupa je bila prepoznatljiva po post punk zvuku, obojenim tamom i turobnošću što je, na izvjestan način, bilo  podržavano i izgledom tadašnjeg frontmena i pjevača Roberta Smitha. Mada je upravo Robert Smith bio jedan od glavnih zagovornika nesvrstavanja grupe pod bilo koji žanr, ona se ipak smatra začetnikom gothic roka i darkerskog pokreta. 

Prvi, debitantski, singl grupe The Cure, izdat je 1978. godine i nosio je naziv Killing an Arab (kasnije je pod pritiskom javnosti preimenovana u Kissing an Arab): 

Standing on the beach
With a gun in my hand
Staring at the sea
Staring at the sand
Staring down the barrel
At the Arab on the ground
I can see his open mouth
But I hear no sound 

I'm alive
I'm dead
I'm the stranger
Killing an Arab 

I can turn
And walk away
Or I can fire the gun
Staring at the sky
Staring at the sun
Whichever I chose
It amounts to the same
Absolutely nothing 

I'm alive
I'm dead
I'm the stranger
Killing an Arab 

I feel the steel butt jump
Smooth in my hand
Staring at the sea
Staring at the sand
Staring at myself
Reflected in the eyes
Of the dead man on the beach
The dead man on the beach 

I'm alive
I'm dead
I'm the stranger
Killing an Arab 

Nakon ovakvog uvoda za pretpostaviti je da su i redovi koji slijede posvećeni pomenutoj grupi. Ali nisu. Posvećeni su čuvenom piscu, nobelovcu, Albertu Camusu čije je djelo „Stranac“ poslužilo kao inspiracija za stihove kojima je otvoren put za stvaranje neprolazne slave nakolicine darovitih muzičara. 

Albert Camus je rođen 7.11. 1913. godine u Alžiru. Kada se pomene njegovo porijeklo, kaže se da je miješanih korijena s obzirom da je očeva porodica potjecala iz Francuske, a majčina sa Mallorke.  

 Djetinjstvo mu je  obilježila velika neimaština (čemu je doprinijela i činjenica da je oca izgubio rano, u vihoru Prvog svjetskog rata) i samo zahvaljujući angažovanju dobrih ljudi, mogao je pohađati srednju školu, a kasnije i univerzitet na kom je studirao filozofiju. 1957. dobio je Nobelovu nagradu koja mu je, po vlastitom vjerovanju, uručena na temelju djela „Razmišljanja o giljotini“. 

Djela kao što su „Pad“  i, već pomenuto, „Razmišljanje o giljotini“, svakako spadaju među najbolja ikada napisana. Ali u ovom se tekstu nećemo baviti njima nego onim koje se, s pravom ili ne, smatra prvom velikom uspješnicom ciklusa apsurda,  a u kom se tematiziraju život, ubistvo, zatvor, suđenje i likvidacija glavnog junaka (iliti antijunaka), izvjesnog gospodina Mersaulta. 

Mersault je samotnjak koji se ne uklapa u uvriježene društvene norme i konvencije i zbog toga se osjeća sputano i usamljeno što rezultira razvojem specifičnog, individualnog pristupa većini životnih situacija i očituje se u nesvakidašnjem odnosu prema ljubavi, smrti majke, radnim kolegama, prijateljima i, najzad, prema sudbonosnom činu ubistva. Pa ipak, koliko god apsurdno izledalo, neuklapanje u društvene norme kod njega nije odraz potrebe da se bude namoralan nego  shvatanja  da je sasvim nebitno činimo li dobro ili zlo jer je to ionako sasvim svejedno. Na kraju nas čeka smrt za koju istu vrijednost imaju žena starca Salamana i starčev pas, i čovjek koji je činio dobro kao i onaj koji je činio zlo. 

Gledajući očima ljudi  kojima je Marsault okružen, reklo bi se da njega uopšte ne dotiču stvari sa kojima se susreće. A da li je to baš tako? Mnoštvo likova i situacija opisanih u ovom romanu, zapravo, pokazuje da ta ravnodušnost ne proizilazi iz sklonosti zlu nego, prvenstveno, iz nepovjerenja u snagu dobra. Jer, ko su ti  ljudi koji ga procijenjuju? Poslodavac, nezadovoljan činjenicom da radnik može uzeti dva slobodna dana da bi sahranio vlastitu majku, uposlenici staračkog doma čija se dobronamjernost mjerila količinom uplaćenog novca, pogrebnici koji nisu krili nestrpljenje da se pogrebna ceremonija što prije završi, mutni tipovi koji su se, kad god su bili neraspoloženi ili  nakresani (a bili su to gotovo uvijek), iživljavali na svima  koji su se nalazili u njihovoj blizini. 

Otpor prema ovakvom okruženju, ali i prema iznenadnim udarcima sudbine koje, ma koliko se trudio, čovjek ne može izbjeći, izražena je i u način na koji glavni lik romana komunicira sa svojom okolinom. Njegov je jezik suhoparan, ali ne zbog intelektualne ograničenosti nego, naprotiv, to je s namjerom upotrijebljen jezik pobune, što se najbolje očituje u onom dijelu romana koji opisuje sam sudski proces u kom nijedna strana ne nailazi na razumijevanje (o saosjećanju da ne govorimo). 

Htjeli to ili ne, ne možemo da se otmemo dojmu da je mnogo toga proživljenog u vlastitom životu, pisac utkao u fabulu, po mnogim, njegovog najboljeg djela. Camus je veoma rano ostao bez oca, za što nijedno dijete ne nalazi valjano opravdanje, uprkos činjenici da je u školi bio među najboljim učenicima, mogao je na studije otići tek zahvaljujući pomoći dobrih ljudi, a ni ta pomoć nije bila dovoljna nego je da bi preživio bio prinuđen da udara pečate u vozačke dozvole, prodaje automobilske dijelove i bilježi barometraski pritisak u meteorološkoj stanici. Ako tome dodamo i činjenicu da je snove o karijeri golmana morao napustiti zbog bolesti koja ga je zamalo savladala još u tinejdžerskim godinama, bubnjeve rata koji su pratili veći dio njegovog života, i još mnogo toga tegobnog, ne možemo a da se ne zapitamo koliko su likovi poput Mersaulta i Sizifa, na primjer, zapravo, prestavnici težnji i životnih sukoba pisca samog. Kao i očajničkog vapaja za  svijetom u kom razumijevanje i  iskrena ljubav nisu nepoznanice nego sastavni dio svakodnevnog života. 

A da li stvari danas drugačije stoje,  da li se suštinski  išta promijenilo među ljudima od vremena u kom je „Stranac“ nastao, jesmo  li  prestali biti okorjele osobe koje ne mogu voljeti, je li svijet u kom danas živimo imalo predvidiviji i možemo li sami uraditi ponešto  da se prijetnja iskazana u završnom obraćanju tužioca („Praznina koju nalazimo kod ovog čovjeka postaje ponor u kome može iščeznuti čitavo društvo“) ne preobrazi u vjerodostojan opis budućnosti koja je pred nama, samo su neka od pitanja čijim ćete odgovorima biti bar malo bliže nakon što zaklopite korice jednog od najboljih (distopijskih?) romana savremenog doba.