Otišla je prerano, raku je prkosila, a u Puli ostavila neizbrisiv trag kao čovjek i sportista

Nije željela da itko govori kako ju je rak pobijedio. Vjerujte, znam da tu borbu nije izgubila. Bio sam tamo, pričao je Diego Rabelo, muž preminule stolnotenisačice. Dvorana se nalazi u sklopu Doma sportova Mate Parlov.

Stolnoteniska dvorana u Puli odsad se zove Dina Pervan Rabelo.

Dina (1990. – 2020.) je cijeli život bila je članica ŽSTK Pula, bila je i reprezentativka Hrvatske, a proteklih godina borila se sa zloćudnom bolesti. Nažalost, nakon duge i teške bolesti Dina je prošle godine preminula u bolnici u SAD-u.

Kakva je bila djevojka najbolje vam pokazuju njene fotografije. Na svakoj je imala osmijeh od uha do uha – govorio je Darko Šplajt, predsjednika kluba i njen trener u mlađim danima.

Zato će Dina sada zauvijek biti uz svoje Puljane i buduće generacije stolnotenisača i stolnotenisačica. Dvorana III, koja je u sklopu Doma sportova Mate Parlov, odsad se zove stolnoteniska dvorana Dina Pervan Rabelo.

Inicijativu su pokrenuli tvrtka Pula sport i klub, roditelji igrača su podržali tu inicijativu te je odsad sve službeno.

Sve je počelo kao obična bol u koljenu. Bio je travanj, baš kraj stolnoteniske sezone, pa je počela trčati i tako održavati kondiciju te se pripremati za sljedeću sezonu. Cijelo ljeto bol nije prestajala pa smo u kolovozu otišli na pregled.

Trenera je strašno pogodio odlazak Dine.

Pretpostavljali smo da se radi o upalnom procesu, ali šokirala nas je dijagnoza. Imala je sarkom (zloćudni tumor, op. a.) fibule. Nikakvu amputaciju u početku nisu spominjali. Odradila je prvo jednu operaciju u kojoj su to očistili i izvadili, ali sve se potom zakompliciralo. Nogu su amputirali, ali taj prokleti sarkom proširio se čak i na pluća pa je Dina otišla u SAD na liječenje, kod supruga.

Cijeli život Dina je bila članica Ženskog stolnoteniskog kluba Pula, a tri i pol godine borila se sa zloćudnim tumorom kosti sarkomom. Zadnji meč odigrala je 2017. na Zagreb Openu u dresu Hrvatske.

Trenirao sam je od 14. ili 15. godine. Surađivali smo deset godina, bila je divna osoba i sjajna sportašica. Bila je u svim reprezentativnim selekcijama, imala je nekoliko nastupa za seniorsku vrstu. Već sa 16 godina postala je nositeljica ekipe ili važan kotačić u našoj Prvoj hrvatskoj stolnoteniskoj ligi. U paru s Ljiljanom Janković osvajala je odličja na seniorskoj državnoj razini – nabrajao je Dinine uspjehe trener Đekić.

Naša stolnotenisačica odradila je dvije operacije na Šalati, ali kad je stvar postala još ozbiljnija, morala je na liječenje u SAD. Kako bi joj pomogli u liječenju, organizirali su i humanitarnu akciju. Cilj je bio nabaviti ortopedska pomagala i lijekove koji nisu na listi HZZO-a.

Ni najbolji svjetski liječnici nisu joj mogli pomoći… – kazao je shrvani trener.

A njezin suprug Diego Rabelo, Amerikanac iz Bostona, u intervjuu za 24sata ispričao je:

Stalno je ponavljala da ne želi da itko, nakon što umre, govori kako ju je rak pobijedio. Vjerujte, znam da tu borbu nije izgubila. Bio sam tamo. Da je bilo fizički moguće, nastavila bi se boriti. Rak ne može rasti vječno. Postoji fizički limit. Završilo je tako što joj je uzeo zrak. Bila je najotpornija osoba koju znam. Sad kad sam vidio njezinu borbu, izazvan sam do kraja života. Recite mi, kako da ikad od nečega odustanem tek tako kad sam vidio da ona nije posustajala u svojoj borbi?! Većina ljudi nije vidjela ni djelić njezine patnje. Vidjeli su samo djevojku bez noge i kose te bi uvijek pitali isto: Kako je unatoč svemu toliko nasmijana?

Rak može biti okrutan. Možete samo bespomoćno sjediti, čekati i nadati se da ćete imati i najmanju šansu za preživljavanjem. Prosječna osoba zapitala bi se ima li se uopće smisla boriti, je li vrijedno tolike patnje. Prosječna osoba vjerojatno bi s vremenom odustala. Ne i moja Dina! U protekle tri i pol godine imala je nekoliko operacija i ciklusa kemoterapije. Ne znam kako je to sve izdržala, zaista ne znam. Uvijek bi se vraćala nasmijana. Oni koji je poznaju znaju koliko je bila jaka.

Bio sam uz Dinu do zadnjeg daha. Moja Dina je napustila ovaj svijet kao neporažena prvakinja. Rak joj je oduzeo život prije no što se predala. Ponosan sam na nju i uvijek ću u glavi imati tu sliku otpora, prkosa.Pula je za mene posebno mjesto, tamo sam upoznao Dinu na ronjenju. U to vrijeme živio sam u Italiji i viđali smo se gotovo svaki vikend, proputovali smo zajedno Europu.