Ratnik iz Prozora koji s osmijehom trpi sve nepravde

tnik, tek izašao na slobodu, poslije nepravedno dosuđene kazne zbog nekoliko metara drva, već sprema nove bitke.

Salih Hadžić Čimba je ratnik od svog rođenja i takav ostaje da hoda pod zvijezdama, takav mu grah pao.

Briljantan, šarmantan, lukav, oprezan, naivan, predobar, povodljiv, i, hrabar iznad svega. Puno se toga može dodati, ali opet fali riječi da se opiše ZMAJ od Hercegovine, ali i Bosne.
Danas, poslije dženaze njegovom rođaku, Hami Hadžiću, kaže mi pred moja dva sina: “Sad sam najstariji od Hadžića. Ja sam pola Prozorak, a pola Vakufljan”.

“On je sine zmaj, pravi u pravom vremenu, na pravom mjestu. Nikad se nikog nije bojao”, kažem sinovima dok slušaju šta nas dvojica pričamo.

S brda se, gdje je prozorsko groblje, vidi dole cijeli Prozor, stoga sinovima kažem: “Vidiš dole, ravno, onu ruševinu, tu je bio Čimbin motel-restoran, a tu su dolazili svi iz Hercegovine i Bosne; od Banjaluke, Mostara, Sarajeva, Bugojna, dva Vakufa, Jablanice… ama baš od svuda… Nije mog'o svako ući, niti belaj pravit…”.

Onda on pokazuje rukom i kao da mu sve to prolazi pred očima…

“Bio je vrhunski fudbaler, drug, ahbab, zabavljač, a u ratu borac za svoju domovinu BiH, a najvažnije, bio je posebno lijep. Bio je malo mutav što se tiče žena. jer je bio toliko lijep i interesantan da su one njega lovile, a on bjež'o. Bio je izuzetan.”, dodajem.

“HA.. HA.. ha.. ha.. “, nasmija se od srca Čimba i doda: “Hvala bogu sad me niko ne ganja i nijedna zena…”, pa se okrenu meni i namignu.

“Ovo za zatvor su mi namjestili i vratit ću im…”, onda priča ozbiljno i s dozom velikog razočarenja koje je pretrpio.

Krenuo mi je objašnjavati, onda sam dogovorio da se ponovo vidimo u kafani Midhe Zaimovića. 
Midhinu kafanu sad drži neko drugi, ali tu nam je fino.
Restoran rahmetli Midhe Zaimovića je posebno mjesto za Prozorane, ali i sve nas druge koji smo svraćali tu. Ni tu nije bilo lako ući, niti je to mjesto za svakog.

Salih Hadžić Čimba je legenda iz Hercegovine, ali i Bosne, osvojio je srce svakog ko je bio u njegovom društvu. 
Rat je vodio, s osmijehom, drugarstvom, harmonikom, iskrenim prijateljstvom, slatkim podvalama, a sve sa stilom jednog posebnog džentlmena kojeg odavno nigdje nisam vidio.

Salih Hadžić Čimba je pola Vakufljak, a pola Prozoran, pa je tako uzeo ono najbolje od prozorskih Hadžića, ali i Gornjevakufskih Abazovića, s toga je takav.

Ratnik na čijoj strani vrijedi ratovati i koji zna borbu voditi.

“Sada sam najstariji od Hadžića”, kaže mi Čimba.

Gledam ga i vidim ratnika koji iza sebe ima hiljade bitki u kojima je gubio i pobjeđivao, ali niko nije bio nesretan ko na njegovoj strani ratuje.

Gledam ga kako izlazi iz auta i odlazi, a onda se brzo okreče i kaže: “Akife, vrati mi slike o Makljenu što sam ti dao. to su mi jedine.”

“Vratit ću kad nađem.”, kažem mu i znam da me čeka novi rat dok ne pronađem te slike.

Ratnik koji ima još snage da nas raduje svojom dobrotom.

Akif Agić