Nakon što je glumica Milena Radulović optužila za silovanje profesora i reditelja Miroslava Aleksića, u samo nekoliko sati povezale su se žene iz cijelog regiona. Ispričale su svoje traume i jedna drugoj poručile da nisu same. Tako je i nastala Facebook stranica “Nisam tražila”, koja trenutno broji preko 35 hiljada pratilaca. 

Danima na ovoj FB stranici možemo pročitati ispovijesti žena iz cijele regije o njihovim iskustvima sa silovanjima i seksualnim zlostavljanima. Svaka priča teška je na svoj način. 

Jednu od objavljenih ispovijesti prenosimo u cijelosti: “Moja kćer silovana je od strane vlastitog tate u njegovom krevetu u njegovom stanu. Bivši i ja ne živimo zajedno ali viđa kćer. Nakon vikenda kod tate dotrčala je do mene i snažno me zagrlila. To je bio dugi zagrljalj koji je govorio da nešto nije uredu. Bila je potištena no misila sam da je možda samo umorna. Navečer odbila se kupati i tražila da je zagrlim dok ne zaspe. Ujutro nije mogla sakriti što se dogodilo. Pokazala je na pipi. Nazvala sam joj tatu i pitala što je bilo, je li pala, ozljedila se. Poklopio je slušalicu. Morala sam pogledati. Izašla sam iz sobe i oblio me znoj, srce mi je tuklo i suze su mi se sljevale niz lice. Bila sam u šoku i nevjerici i slutila na najgore. Oprala sam kćer, dezifincirala i namazala. Ostavila je u vrtiću i u šoku došla na posao. Pod pauzom nazvala sam telefon za pomoć ženama. Ženski glas me umirio i rekao po dijete i doktoru. Izašla sam ranije sa posla, uzela kćer i kada smo dosli dobili uputnicu za hitnu ginekologiju u bolnici. Dijete od 5 godina ide u odjel gdje se pregledavaju trudnice pred porod. Dvije medicinske sestre i ginekologica se okupile i zabavljalju djevojcicu i motiviraju je za pregled. Ja stojim po strani. Sjela je na stol, otvorila nogice i ginekologica je pogledala. Kada su završile, došla je k meni i tiho rekla: Rane su od guranja prsta, himen proširen, podljevi krvi…Ginekologica se suzdržavala, nije znala kako da reagira a onda je odlučila nazvati policiju i rekla da nikud ne idemo. Ja sam bila u šoku, skrivala sam suze od kćeri a medicinske sestre su je odvele u kancelariju, pustile joj crtić i dale kekse i mlijeko. Čekale smo policiju 1 sat. Kćer je ispričala inspektorici: “”spavala sam u tatinom velikom krevetu, on me škakljao po pipiju sa prstima, bio je mrak, raširio mi noge, evo ovako..gurnuo mi prst u pipi, bubalo me i ja sam plakala, on je reko da neće više i da odem spavati.””Zbog manjkavosti policije daljnja vještačenja nisu obavljena osim razgovora sa psihologom kojem je dijete ponovo ponovilo sav iskaz. Sud je odbacio tuzbu zbog nedovoljno dokaza, a centar za socijalnu skrb je zaprijetio oduzimanjem djeteta ako mama ne dopusti tati da nastavi vidati kcer. Prisiljavali su me, govorili da lazem, da moram dati da ju vida. Meni se povracalo na sam spomen njegovog imena, njegove pojave i na sam pomisao da ona mora k njemu opet ici. Strepila sam sam kod svakog susreta i prolila toliko suza. Ni kcer nije zeljela vidati ga. Susreti su se morali na silu odrzavati. Neznam sto je vise boljelo… bila sam u stanju soka i nevjerice, bez odvjetnika, pravnog savjetovanja, osjecala sam se nemocno zastiti svoju kcer, nemoćno sto joj ne mogu pomoći. Mama sam joj a ne mogu ništa. Sudovi jos traju ali za skrbnistvo, bez potpora ustanova koje samo tvrde da je sve izmisljeno. Zakoni su suplji, ne stite djecu, a ustanove manjkavo rade svoj posao. Sve druge mame koje se bore za svoje kćeri, glavu gore jer niste same ! Tesko je ali ako sutimo znaci da odobravamo! 

Ova majka je,nažalost, ostala sama u svojoj borbi za dijete. Zar ćemo kao društvo ostati slijepi i gluhi na ovakve stvari? Zar mislimo da je dovoljno ukoliko kažemo “jao, kakav užas”, “ovo je strašno” i nastaviti tek tako sa svojim životom. E, pa nije. 

Vrijeme je da se konačno pomaknemo s mrtve tačke i počnemo djelovati. 

Sve je počelo sa ispovijesti glumice Milene Radulović, nakon čega su se počele javljati i druge glumice iz regije, ali i studentice Akademija iz Sarajeva i Zagreba. I dok je u Hrvatskoj napravljen prvi korak, te je jedan profesor već i prijavljen, i žene su odlučne da će tražiti veće kazne za ovakva krivična djela, da će otvoriti veći broj centara za podršku žrtvama u cijeloj Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini se za sada ne poduzima ništa konkretno. 

U međuvremenu na stranici su svoje ispovijesti počele ostavljati i druge djevojke i žene. Svako svjedočanstvo nosi svoju težinu. Tokom jučerašnjeg dana podršku svima koji su pretrpjeli nasilje, svima koji su progovorili, za sebe i druge, i time pokazali izuzetnu hrabrost dali su i britanski ambasadori u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji. (Piše: B. B.)