Tadeusz Borowski je rođen 1922. u Žitomiru, u današnjoj Ukrajini (tada SSSR –u). Još dok je bio dječak roditelji su mu doživjeli hapšenje i progon od strane sovjetskog  režima, nakon čega se cijela porodica seli u Poljsku. Nažalost, ovo će biti tek prvo iskustvo u nizu sličnih što će odrediti ne samo sudbinu ovog umjetnika nego i njegovo cjelokupno stvaralaštvo. 
Već u svojim dvadesetim, dok je radio kao stražar u skladištu, Tadeusz Borowski je  objavio zapaženu zbirku pjesama „Gdjegod da je zemlja“. Ali, što bi naš narod rekao „jednostavno se nije dalo“,  u februaru 1943. biva uhapšen i odveden u nacistički logor Auschwitz, gdje će ostati dovoljno dugo da rane koje su se tada otvorile nikada ne zacijele. Nakon rata, Borowski je nakratko živio u izbjegličkom kampu u blizini Minhena, da bi se 1945. vratio u Poljsku gdje je započelo intenzivno stvaralačko razdoblje tokom kog su nastale pripovijetke koje su kasnije objedinjene u ovoj knjizi.
Svaka od  pripovijedaka inspirisana je zatvoreničkim iskustvom u najstrašnijim nacističkim koncentracionim logorima. Ni u jednoj od njih, autor ne moralizuje niti propagira bilo kakve političke stavove nego hladno i bezosjećajno opisuje svijet pukog preživljavanja,  viđenog očima izmučenog logoraša Tadeka.
Težište je u svim pričama, bez ijednog izuzetka, stavljeno je na ono što je pisac smatrao najstrašnijim, najneljudskijim, a sve to je predstavljeno toliko distancirano i  bezosjećajno da je, kada je prvi put ova knjiga objavljena, u književnoj javnosti izbio skandal koji se nije stišao  do dana današnjeg.
Tako u  pripovijeci „Gospodo, izvolite u plinsku komoru“, čitalac očima pripovjedača promatra strogo zatvoren logor po kom se na žezi muva ili izležava stotine golih tijela koja od samog jutra samo čekaju da budu nahranjena. Odjeća im je tek  izvađena iz bazena sa otopinom ciklona u vodi („Istina, mi smo već bili okruženi i vratili su nam odjeću iz bazena s otopinom ciklona u vodi, koji je sjajno trovao i uš u odjeći i čovjeka u plinskoj komori…“) već nekolko dana nije bilo novog transporta, a  logorašI prema kojima je, zbog radnog mjesta koje im je bilo dodijeljeno, većina osjećala bezgraničnu zavist, konačno nastradali („U logoru, naime, vlada pravda utemeljena na zavisti).
„Od samog jutra čekamo na ručak, jedemo pakete, posjećujemo prijatelje. Sati teku polako, kao što to biva kad je žega. Nema ni uobičajene razonode: široki putevi prema krematoriju stoje pusti. Već nekolko dana nema nikakvih transporta.“ 
Kako god mi to doživjeli, na ovaj način banalizovane situacije ne služe da bi se dočarala ravnodušnost nego da bi se izgradila kulisa za scenu koja razotkriva najbrutalnije u ljudskoj prirodi. I  kada  dalje u istoj pripovijeci čitamo da je dosada naglo prekinuta dolaskom novog transporta koji je za članove logoraške brigade koja je radila u dijelu logora u kom su se čuvale oduzete stvari zarobljenika, ali i za Tadeusza samog, značio mogućnost daljeg opstanka,  postajemo kušači jednog gorkog pisanog  koktela od (samo)gađenja, (samo)optuživanja i (samo)preživljavanja za sutrašnjicu koja će (vjerovatno) slično izgledati. 
„U logoru vlada zakon po kojem se ljude što idu u smrt vara do posljednjeg trenutka. Jedini je to dopustiv oblik samilosti. Žega je strašna. Sunce je doseglo zenit, užareno nebo treperi, zrak se nadima, vjetar koji nas povremeno zapljuskuje užaren je tekući zrak. Usne su već popucale, u ustima se osjeća slani okus krvi. Od duga izležavanja na suncu tijelo je slabo i otežalo. Piti, oh, piti.
Iz vagona se izlijeva šareni val, pretovaren, nalik na obespamećenu, slijepu rijeku, koja traži novo korito. Ali prije nego što dođu sebi, ošamućeni svježim zrakom i mirisom zelenila otimaju im se stvari iz ruku, svlače im se ogratači, ženama se grabe torbice, oduzimaju kišobrani.“
Kako se u neljudskim ulovima  i ljudi pretvaraju u neljude, osjećaj bezdušnosti nije samo prisutan u odnosima između logoraša i stražara nego se i sami logoraši raduju novom transportu s ljudima koji će otići ravno u plinsku komoru.
„Mnogo, mnogo se kamiona odvezlo u krematorij. 
Evo završavaju. Leševe poslagane na rampi odvozi posljednji kamion, krama je utovarena. „Kanada“, nafutrana kruhom, marmeladom, šećerom, mirišljavim parfemima i čistim rubljem, postrojava se za pokret. Kapo završava nabijanje zlata, svile i crne kave u kotlić za čaj. To je za vahmane na kapiji: propustit će odred bez kontrole. Logor će nekoliko dana živjeti od tog transporta: jest će njegove šunke i kobasice, džemove i voće, pit će njegove votke i likere, nosit će njegovo rublje, trgovat će njegovim zlatom i zavežljajima.“ 
Lični moralni indeks autor nastavlja izlagati opisujući scene u kojima se svakodnevno iz vagona izvlače pregažene bebe („Penjemo se u vagone. Sred ljudkog kala i izgubljenih satova, razbacana po zakucima leže pogušena i zgažena dojenčad, gola čudovišta golemih glava i nadutih trbuščića. Iznosimo ih kao piliće, noseći po dvoje u jednoj šaci.“), iz ruku ljudi koji još nisu napustili vagone otimaju dragocjenosti („Ne, čovjek se više ne može savladati. Ljudima iz ruku brutalno otimaš kovčege, grubo s njih skidaš ogrtače. Idite, idite, nestanite. Idu, nestaju. Neki su među njima svjesni.“), prežderava hranom koja njenim vlasnicima više neće trebati („Pogledaj Grke, oni se znaju snaći! Proždiru sve što im dopadne ruku: na moje oči je jedan pojeo teglu marmelade.“). 
 I u svim ostalim pripovijetkama sabranim u ovoj knjizi, autor u brutalnim scenama, jedna brutalnija od druge, nastavlja razotkrivati čovjekovu  svirepost. U nekim od njih nailazimo na ljude koji su uspjeli preživjeti tako što su za vlastiti spas žrtvovali najrođenije, u drugim opet na one kojima je  pohlepa došla glave ili pak one koji su, zatvarajući oči nad tuđom nevoljom kopali jamu koja će uskoro postati njihov vlastiti grob.
„Glad je istinska kada čovjek gleda drugog čovjeka kao objekt koji će pojesti. Ja sam bio osjetio takvu glad. Razumiješ?“  A kako sam šutio i samo s vremena na vrijeme ključem lupkao o tračnice i mehanički pogledavao lijevo – desno ide li kapo, nastavio je: „Naš logor – tamo – bio je malen…Odmah pokraj puta. Putom su išli lijepo odjeveni ljudi, naročito žene. Na primjer, nedjeljom u crkvu. Ili mladi parovi. A dalje je bilo selo, jedno sasvim obično selo. Tamo su ljudi imali sve, samo pola kilometra od nas. A mi repu…čovječe, kod nas su ljudi htjeli jedni druge žive jesti!“
„Iskopali smo rov, malo je zasvijetlilo sunce, malo je padala kiša, malo se rov osuo – i ostalo nas je polovica. – A od onih tamo – pokazao sam rukom iza zavoja rova, gdje je radio ostatak naše grupe, oni tamo od ustanka – ne znam je li ih polovica još živa. Govorili su da su nosači leševa dobili po dvije štruce hljeba jer su izvezli pedeset leševa u sanduku. A jedan se Židov udavio u blatu nasred logora. Zato smo juče tako dugo stajali na prozivci. Kod nas je u blogu juha već bila hladna.
Bivši diverzant ustao je iz udubljenja i uhvatio pijuk. 
„Ne dvije, ne dvije štruce“, svaki je nosač leševa dobio polovicu štruce  i malo margarina kao nagradu. A znaš da mi onih tamo, kako ti kažeš, ustanika, uopšte nije žao. Nisam im ja rekao da dođu ovdje. Sami su htjeli.“ 

BESUDBINSTVO – Imre Kertes 
Nobelovac Imre Kertes je rođen 9.11.1929. u Budimpešti. Kada je imao 14 godina, odveden je u Aušvic, a zatim u Buhenvald što je u potpunosti obilježilo  njegov  kasniji život, sve što je u ovozemaljskoj prisutnosti radio i još više što nije ni pomislio da uradi. 
 Svoj prvi roman „Besudbinstvo“ Kertes je napisao  dvadeset godina nakon izlaska iz logora. Trinaest je  godina  trebalo da se ovo djelo privede kraju i još pet da se izvadi iz ladica u kojim je ležalo zbog nezainteresovanosti za događaje kojim se bavi. A ti događaji, mračni i teški, viđeni su očima petnaestogodišnjaka kog budimpeštanska policija hapsi i deportuje na jedno od najozloglašenijih mučilišta koji su na zemlji postojali  otkako je na njoj prisutan i ljudski rod.
Nevinost kojom dječak gleda na deportaciju ne može se naći ni u jednom drugom djelu koje govori o holokaustu. On ne razumije gotovo ništa što se oko njega dešava. Paradoksalno, i njegove predstave o judaizmu, nacizmu, selekciji i gasnim komorama (svemu onom što ga je zamalo stajalo glave), krajnje su maglovite.
Zatim mi je pao na pamet pekarov primjer, pa sam pokušao da objasnim djevojci kako u stvari ne mrze nju, to jest ne nju lično – ta čestito je i ne poznaju – nego više ideju da je ona „Jevrejka“. Na to je izjavila da je i sama maločas  slično pomislila, jer zapravo i ne zna šta je to. Anamarija joj doduše reče da to naprotiv svako zna: jedna religija. Ali nju nije zanimalo to, nego „smisao“.  
– Konačno, čovjek mora znati zašto ga mrze – smatrala je. Priznala je da u početku ništa nije shvatila, i da ju je veoma boljelo što je preziru „samo zato što je Jevrejka“. Tada je prvi put osjetila da je – kako se izrazila – nešto dijeli od ljudi, i da spada negdje drugdje nego oni. Onda je počela da razmišlja, pokušala je i u knjigama i u razgovorima da istraži stvar, i tako shvatila da je baš zato mrze. Došla je, naime, do uvjerenja da smo „mi Jevreji drugačiji od ostalih, da je ta razlika suštinska, i da baš zbog nje ljudi mrze Jevreje“. Pomenula je i to koliko živjeti „sa svješću o tim razlikama“ predstavlja čudno iskustvo, i da zbog njega osjeća čas izvjestan ponos, čas još više nešto slično stidu. Pa je zaželjela da sazna kako mi stojimo sa sopstvenom različitošću i upitala je da li smo na nju ponosni, ili nas je više od toga zbog nje stid. Njena mlađa sestra i Anamarija nisu bile sasvim načisto kako osjećaju. Ni ja nisam osjećao neki naročit razlog za slična osjećanja. Uostalom, čovjek i ne može sasvim sam da odlučuje o toj izvjesnoj razlici; najzad, upravo tome služi žuta zvijezda, koliko mi je poznato.“
Dječakova naivnost sasvim je logična  (ne, nije mu još šesnaest, tu je laž izgovorio da bi se pridružio radnom vodu i spasio sigurne smrti) i kada umjesto strahota, po dolasku u  logor primjećuje  prirodu koja se obnavlja i ljepotu zdanja koje su izgradile  vrijedne ljudske ruke.
„Toplo je bilo. Mogao sam malo i da se osvrnem, obavijestim se gdje smo to zapravo. Stanica je bila lijepa. Pod našim nogama za takva mjesta uobičajen tucanik, malo dalje travnjak, u njemu žuto cvijeće, ničim narušene bjeline asfaltnog puta koji  nestaje u daljini.“
I, najzad, neiskvarena dječija duša, logor, bar na početku robovanja, doživljava kao tek blagom  jezom obojen spektakl. S obzirom da se Kevesovi (tako se dječak zvao) i doživljaji samog pisca preklapaju nijedan redak ovdje napisan ne bi se mogao smjestiti nigdje drugdje nego u domen najcrnjeg realizma.
„Pod našim nogama ponovo širok, besprijekoran, bijeli asfaltni put, pred nama čitava, donekle zamorno pljosnata zemlja, omotani vazduhom koji je od vreline sav treperio i podrhtavao. Čak sam se dvoumio: neće li biti predaleko, ali, kako se naknadno ispostavilo, zgrada kupatila bila je od stanice udaljena svega desetak minuta hoda. Ono što sam na tom kratkom putu vidio od okoline, u svemu mi se dopalo. Naročito me je obradovalo fudbalsko igralište na prvoj velikoj čistini, odmah od puta udesno. Zelena livada, dvije bijele stative, neophodne za igru, i bijelom bojom iscrtane ivice – sve je bilo tu, primamljivo i svježe, u dobrom stanju, u najboljem redu. Pa smo zato i rekli mi, dječaci: tu ćemo poslije rada igrati fudbal. Još veću radost pričinilo nam je kada smo nekoliko koraka dalje ugledali na lijevoj ivici puta: slavina je to bila, nikakve sumnje, od onih usputnih na pritisak dlanom. Kraj nje je neka tabla crvenim slovima pokušavala da opomene: „Kein Trinkwasser“ ali teško da je nas u tom trenutku išta moglo zadržati. Vojnik je bio krajnje strpljiv, a ja moram reći da mi je rijetko voda toliko prijala, mada je naknadno ostavila u ustima određen, prodoran i mučan okus nekakvog hemijskog sredstva.“ 
U drugom dijelu knjige uglavnom se opisuje atmosfera koncentracionog logora i neminovno prilagođavanje novonastalim uslovima. Tu susrećemo ljude koji su neshvatljivo popustljivi i okrenuti izvršavanju svakodnevnih zadataka, bez  ijedne primisli o otporu. O toj neobjašnjivoj inertnosti Kertes je govorio i na dodjeli Nobelove nagrade 2002. godine kao i u intervjuu koji je tim povodom dao za Newsweek:
„Svoje najveće trenutke sreće iskusio sam u koncentracionom logoru. Ne možete zamisliti kako izgleda kad vam je dozvoljeno da ležite u bolnici logora ili imate desetominutnu pauzu od neopisivo teškog rada. Biti veoma blizu smrti takođe je neka vrsta sreće. Samo preživljavanje postaje najveća sloboda od svih.“ 
Određena  vrsta pasivnog otpora, kao i svojevrstan odmak od ljudskog roda, dešavanja kojima je bio izložen i, najzad, sebe samog, pratio je Kertesa do kraja njegovog života.
„Junak mog romana ne proživljava svoje vlastito vrijeme u koncentracionim logorima, jer niti su njegovo vrijeme, niti njegov  jezik, pa čak niti njegova vlastita osoba, zaista njegovi:“  
Sagledavajući kasniji, nazvaćemo ga postlogorski život, ovog velikog pisca,  shvatit ćemo da se on ni  do kraja svog života nije uspio povezati sa onim što nazivamo svakodnevnicom (u prilog tome govori i činjenica da nikada, ni sa jednom ženom nije želio izroditi dijete koje bi odgajao u svijetu u kom je gorka patnja jedina izvjesnost kojoj se možemo nadati). Jer da jeste  to bi za njega, baš kao i za Borowskog i sve te ljude koji su bili izloženi najstrašnijim torturama, značilo apatiju i, na kraju, potpuno odustajanje od svega ovozemaljskog.
Znam, sada pokušavate naći razlog zbog kog biste, čitajući ove dvije knjige, rizikovali da i sami upadnete u beznađe i osjetite bol koga, s obzirom na okolnosti u kojim živimo, imate sasvim dovoljno. Pa, cjelokupno moje biće vam ih preporučuje, ne samo zbog  boljeg razumijevanja zla koje je naneseno u Drugom svjetskom ratu i prepoznavanja prijetnji koje ne mimoilaze ni savremeni svijet („Aušvic je svuda“) nego i zato što ćete prolazeći kroz njihove redove, zapravo, rasvijetliti vlastitu sudbinu, posebno ne(slučajnosti) izazvane slijepim povjerenjem i bezrezervnom pokornošću koja ga slijedi.