Skromni biznismen velikog srca

Hercegovac koji ne vozi “bijesne” automobile i ne pati od kamera: U njegovim tvrtkama radi više od 100 ljudi, sugrađani ga obožavaju

Rajko Čuljak potomak je onih koji su iz Hercegovine dolazili, nakon Drugog rata, u tada bogatu Slavoniju.

Za Bogodol nikad niste čuli, a kako i biste kada Čuljak svoj pozamašni kapital nije stekao na pravosuđu zanimljiv način, kao mnogi koji su danas naša društvena i politička elita. Protiv njega se ne vodi niti jedan sudski proces, sugrađani ga vole i o njemu biraju riječi kada ga opisuju. Kako je to moguće krenuti sa suprugom u posao iz trošnog sobička, postati netko, tko mahom svu robu izvozi i tko zapošljava više od stotinu Brođana, otkrit će nam u drugom dijelu reportaže o Brodu na Savi, sam protagonit naših redaka.

“Hajde da se za početak našalimo, jesi li se ikad zapitao kako nastaje četka za bliještenje sanitarnog čvora? Sigurno nisi, stavi masku pa te vodim pokazati proces proizvodnje. Mi takvih samo u Njemačku izvezemo milijun. Ne izvozimo samo tamo, šaljemo naše proizvode i za Francusku i za Skandinaviju. Nema tržišta u kojem nas nema. Meni je najbitnije da su djelatnici zadovoljni, svi su u proizvodnji dobili božićnice, svima im znam imena i svatko može dati svoj prijedlog i sugestiju. Kad se tako posluje, onda se lako ide naprijed” – ponosno će Čuljak.

Makar smo mu pred početak razgovora priznali da smo prije razgovora pošli u prvu brijačnicu, jer su kavane zatvorene, ne bi li, u stilu velikoga Popadića, saznali kakvu pikanteriju o njemu, te da su nam svi imali riječi hvale, on nam je zabranio da prenosimo laude sumještana te je, jednako tako, na svaku usporedbu s poduzetnicima o kojima svakodnevno čitamo iz medija, stavio znak veta.

“Ma gledaj, ja živim kako sam živio dok se ovoliko nije steklo. Sjećam se kad se nije imalo i kad se počinjalo, tako da mi ne padaju nikakve sulude ideje bijesnih auta i nikakva razmetanja na pamet. Obitelj je na prvom mjestu, nakon toga firma i radnici, i kad se tako živi, sugrađani vas nemaju razloga pljuvati. Sve smo svojim radom stekli, prvo smo proizvodili satove, pa prešli na spužve, nakon toga raširili proizvodnju i krenuli raditi sale za razne fešte. Sada smo se prebacili i na hotelijerstvo, s naglaskom na kongresni turizam.”

Spominjete obitelj, u brijačnici su mi rekli da vam je bolja polovica skromna, da je nećemo naći na fotkama mondenih evenata.

“Ma kakvi eventi, to je kod nas problem, što se poduzetnika gleda kroz prizmu skupog auta i rastrošne žene, razularene djece. Moja Zdenka i ja smo krenuli iz nule, imamo četvero djece: Matej i Irena su kod nas u firmi, Ivan ima svoju, a Fran je još srednjoškolac. Nama je malo bolje krenulo kada smo uspostavili suradnju s Nivetom iz Osijeka, onda, malo po malo, smo došli do ovoga što imamo. Ali zapamti, novci i stečeno, ako te promijene i, štono se kaže, izbiju iz cipela, nisi u životu puno postigao.” – rezolutan je Čuljak

Slavonski Brod – prema Čuljku, idealno mjesto za kongresni turizam.

“Vodim te sad na vrh ponosa grada. Ideš na vrh hotela Park, to je naša najnovija akvizicija. Taj je hotel dugo bio zapušten i, kada smo zbrojili dva i dva, te vidjeli kako je Slavonski Brod na dvjestotinjak kilometara od Zagreba, na dvjestotinjak od Sarajeva, Beograda i Budimpešte, razvoj u smjeru kongresnog turizma je bio logičan. Hotel Park je na samome trgu, sagradila ga je nekada moćna obitelj Benčević. Bilo mi je muka gledati kako to zdanje propada. Makar je bilo jeftinije izgraditi nešto novo iz temelja, odlučili smo se na ovo. Imat ćemo gospodsku gradsku kavanu, imat ćemo vinski podrum s najboljim hrvatskim vinima, te po jednim vinom iz svake države svijeta odakle budemo imali ugovorene kongresne goste, da se osjećaju kao kod kuće.”

Hoćete li zapošljavati po kakvoj stranačkoj ili obiteljskoj crti? Kako to kod vas ide?

“Misliš li da bi ti i ja stajali na ovoj terasi na vrhu hotela Park da sam radio tako? Daj da ti još ovo o hotelu kažem, zgrada je nekada bila Benčevićevo svratište, koje je bilo gotovo 1932. Onda, poslije Drugoga rata je bio đački dom i mjesto gdje su sklanjali klupe i stolove iz obližnjeg parka, pa se čak prostor koristio za tržnicu. Tek 1961. je zgrada dobila funkciju hotela koji je nazvan po lokaciji gdje se nalazi. Moj je cilj vratiti mu taj gospodski štih i stari sjaj. Evo ti jedna ekskluziva, u pregovorima sam da dovedem jednog prekaljenog turističkog djelatnika iz Dubrovnika. Čovjek je iz Broda, a radi dolje, pa se nadam da će, svojim znanjem dignuti hotel odmah na potrebnu razinu. Ali, da se vratim tvojem pitanju, na svim će pozicijama biti marljivi i čestiti, koji će svojim radom moći napredovati.”

Ovom pametnom o zapošljavanju ćemo završiti našu reportažu o Brodu, u dva dijela. Nas je, ovaj slavonski poduzetnik hercegovačkih korijena, neodoljivo podsjetio na splitskoga Marinka Biškića. Nemojte misliti da potpisnik ovih redova nije promislio spojiti ovaj dvojac. Ovakvoj gospodi bi najprikladniji bio ambijent gradske kavane, koju je Split zbog poduzetničkog krkanluka izgubio, a koju Čuljak tek stavlja u funkciju u Brodu. Ali, ništa zato, Drniš nije daleko, pa ako obojica tekst pročitaju, lako se zaletimo.

Izvor : dalmacijadanas.hr