Ovih dana sam, iz razloga koji su čitaocima nevažni, okupirana djelom jednog od najvećih genetičara današnjice, ruskog naučnika Petera Petroviča Garjaeva, posebno njegovim stavovima koji se tiču besmrtnosti čovjeka. O kakvim se stavovima zapravo radi? Pa pojednostavljeno rečeno, eksperimentima koje je ovaj naučnik izvodio, dokazano je da ako u epruvetu, na primjer, stavimo genetske molekule i nakon nekog vremena ih uklonimo, njihov trag ostaje čak i na mjestu gdje se nalazila epruveta. I, što je takođe fascinantno, ovaj trag i dalje ostavlja laserski efekat, samo je njegov signal nešto slabiji. Drugim riječima, molekule više nema tamo gdje je donedvno stajala, ali je njen trag ostao. Čuveni genetičar taj trag naziva duhom molekule i, indirektno, najpouzdanijim dokazom da čovjek i nakon smrti bar djelimično ostaje na nivou osobe koja je nekada naseljavala ovaj svijet. Posljedično, trag koji blo ko od nas ostavlja u nekom vremenu i nekom prostoru, neuništiv je.  

Ovih dana sam, opet iz razloga koji su čitaocima nevažni, okupirana i knjigom „Sarajevo, plan grad“, Miljenka Jergovića.

Kada se pomene ovakva knjiga najprije nas (kad kažem nas, mislim na ljude koji su bar nakratko, lično ili preko najbližih,  „zakačili“ ono o čemu autor govori) preplavi nostalgija, pa tuga i na kraju, neizostavno pitanje prolaznosti. Dakle, povezivanje genetike koju objašnjava Peter Garjaev  i Jergovićevog djela, na jednom mjestu istovremeno, nije ni nevažno ni slučajno. Ono je naprosto neka vrsta lijeka za zapitanu i nemirnu dušu, kakva je duša većine stanovnika koji u Sarajevu žive ili se Sarajeva naprosto sjećaju.

I prije Jergovića, mnogi pisci su govorili o ovom gradu. Ćamil Sijarić je, na primjer, za Sarajevo rekao da nikad nije imao „samo jedno svoje lice, samo jednu svoju sliku i samo jednu svoju dušu, nego bezbroj i lica i slika, i prilika i vidika, i duše toliko koliko je neko sam umio da mu priđe i čita ga izbliza, onako kao što se čita knjiga.“. Ivo Andrić, sa gotovo istovjetnim impresijama „To je grad koji dotrajava i umire, i u isto vrijeme se rađa i preobražava.“ I  dalje da ne nabrajam. Nema ni potrebe jer, ovu priču nisam ni počela da bih navodila citate slavnih ličnosti nego prevashodno zato da bih se osvrnula na Jergovićev doživljaj rodnog grada, ali i doživljaj  svih onih koji svojim bezobrazlukom  ili neznanjem dugo i predano rade na njegovom obezličenju.

Pa, prije svega, da vidimo šta je to posebno i novo u Jergovićevom viđenju  Sarajeva?

Ponajprije i uglavnom, esencija sjećanja, kako onog vlastitog tako i Sarajlja koji su stvorili ogroman broj  kompleksnih zvukova koji u suštini čine prepoznatljiv  jezik ovoga grada. Ili prizora kojima se plete bogata riznica priča o životima malih i velikih ljudi čiji je trag, baš kao kod molekule koja je do maloprije bila tu, nešto utišan, ali još uvijek prisutan.

„Sepetarevac? 

Da, Sepetarevac. 

Bilo je to sjećanje. Mom Nonetu je bilo neobično važno da ljudi imaju sjećanje. Nije imao ništa protiv onih drugih, onih koji su zaboravljali ili su se odnekle doselili, samo mu je bilo važno da oko njega postoje oni koji se sjećaju, i bilo mu je draže da ga taksist pogleda onim kosim taksističkim pogledom i kaže Sepetarevac? Nego da samo šuti i vozi ga u Mile Radojevića ulicu.“

Čitajući Jergovićevu knjigu ne možemo da se otmemo utisku da su sve njegove priče prosto bilježenje pulsa koji svaka profinjena duša osjeća kada nasloni prste na gradsku kucavicu. Broj otkucaja se mijenja u zavisnosti od situacije koja se, otkako Sarajevo zna za sebe, uglavnom opisuje kao  „složena i puna izazova“ (U različitim periodima i na različitim jezicima različito zvuči, ali se na kraju, manje više, svodi na isto. Bez obzira na značenje koju dajemo kratkoj kosi na glavi žene, kakav veš nosimo i da li ga uopšte nosimo, koristimo li visoke potpetice da se lakše popnemo na konja ili da stvorimo vlastiti identitet, uvijek smo u centru sukoba starog i novog.). I, koliko god provalije diskontinuieta koje prate dešavanja, izgledale duboko i nepremostivo, nađe se način da se prekorače. Most kojim prelazimo na drugu stranu, gotovo nikad nije isti kao onaj koji su u načinili naši prethodnici, ali su sva njihova neprocjenjiva iskustva prisutna u njegovom stvaranju.

Svjestan je toga Miljenko Jergović (itekako). Svjesna je i ona šačica ljudi koja, uprkos jadu u kom se nalazimo, potpisuje peticiju protiv rušenja hotela Pošta. Kao i svi ostali koji su sa zgražavanjem gledali i gledaju rušenja i skrnavljenja zaštićenih i evidentiranih dobara koje zakoni štite (ili ne štite).

Pogled na Sarajevo sa Žute tabije

Nažalost, nikome od onih koji ne mogu odoljeti osmotskom pritisku globalizma, kulturnog imperijalizma i siledžijstvu svake druge vrste, takve stvari ne dopiru do mozga (srce, dušu i slične pojmove na ovom mjestu  pogotovo treba izostaviti). Čak ni mnogi poštovaoci Jergovićeve knjige, uprkos porukama koje ona odašilje, neće dići pogled da bi postali svjesni bijede u kojoj se danas nalaze kulturno-istorijska baština našeg grada. Stoga će ovaj tekst, čak i više nego osvrt na „Sarajevo, plan grada“, poslužiti kao podsticaj za promjenu.

Moja je preporuka da nakon što tekst pročitate krenete u „istraživanje“ svega onoga pored čega ste uglavnom pasivno prolazili, ne udubljujući se u njegovu suštinu i značaj.

Mogli biste, na primjer, krenuti od Baščaršije. Ako istinski  doživite ono što u Jergovićevoj knjizi piše, ali i ono što vam je vlastita duša do sada bilježila, primijetit ćete da je ovaj dio našeg grada brojnim izmjenama izgubio svoju autentičnost. Očuvan je veoma mali broj orginalnih objekata, a proces prilagođavanja prostora savremenom načinu života mogao bi se smatrati posve prirodnim da se u ovom slučaju ne radi o narušavanju spomeničkih pa i ambijentalnih vrijednosti.

Baščaršija

Dok ste još na ovom lokalitetu, potražite (bar pogledom) i kuću u kojoj je bila smještena prva ženska škola u Sarajevu i našoj državi uopšte. Osnovala ju je prva sarajevska učiteljica Staka Skenderova (o kojoj Jergović piše nadugačko, naširoko i sa velikim poštovanjem), a dozvolu za njen rad potpisao čuveni Topla Osman-paša (koji je u nju upisao i svoje dvije kćeri). Na kući u kojoj se održavala nastava nećete naći nikakvog podsjetnika, ali ćete uočiti masu iživljavajućih grafita i natpise koji govore da u njoj egzistira nekakav  hotel i tapetarska radnja.

Kuća u kojoj se nalazila škola Stake Skenderove

Pa krenite dalje, ulicom Mršala Tita. Negdje na njenom početku uočit ćete Napretkovu palaču, izgrađenu u stilu secesije sa pseudomavarskim elementima, po projektu zagrebačkog arhitekte Dioniza Sukna. Pored toga što predstavlja arhitektonski biser, ova je zgrada poznata i po tome što je u njoj napravljen prvi lift na našim prostorima. To što je dobila status nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine ni najmanje nije doprinijelo poboljšanju njenog stanja.

Napretkova palača

A ako nastavite dalje, put će vas odvesti do Skenderije. I tamo ćete moći vidjeti neke od arhitektonskih (i inih) bisera koji su u tako jadnom stanju da će vam se od toga srce žestoko stegnuti. Među njima su, na primjer, Gospođicina kuća i jedna od prvih električnih centrala u svijetu.

Gospođicina kuća jedan je od izuzetnih primjera stambene arhitekture na prelazu između stambene vile i palate.  Zidove joj krase slike neprocijenjive vrijednosti, izrađene u zgrafito tehnici koja se iz dobro poznatih razloga veoma rijetko primjenjivala. Danas te slike propadaju kao i pokrov, krovna konstrukcija i stubište. I za to nikoga nije brija.

Gospođicina kuća

Električna centrala u neposrednoj blizini nas podsjeća da mogu da se nose svi oni koji nas smatraju zaostalim ili, u najboljem slučaju, nedovoljno civilizovanim. 1.maja 1895. Sarajevo je dobilo električnu rasvjetu, tačno trinaest godina nakon izgradnje prve električne centrale u New Yorku (koliko je to ranije nego u glavnim gradovima susjednih država pogledajte sami). Svakim novim danom zgrada Električne centrale sve više propada. Ne pomaže ni činjenica da je regulacionim planom iz 2011. trebala biti renovirana i pretvorena u prvi Tehnički muzej u Sarajevu (na objektima slične namjene neke zemlje masno zarađuju).

Električna centrala

A šta reći o basnoslovno vrijednoj arhitekturi Marijin Dvora? E, za to skoro da nema riječi! Dok vas vlastiti pogled ne obavijesti o žalosnom stanju u kom se nalazi, ne ostaje ništa nego da pogledate priložene fotografije.

Marijin Dvor

A jeste li znali da su neke od ulica koje su danas dovedene do neprepoznatljivosti izgradili pripadnici masonske lože?

I dalje možete nastaviti sami. Možda do ilidžanske nekropole koja više nije samo grobnica mrtvih ljudi nego i mrtve kulture.

Još mnogo toga ima da se vidi, a ja sam se već umorila i sjadila toliko da vas u vašim istraživanjima prepuštam same sebi i vremenu koje nailazi.

A  knjiga!  Ako ni nakon svega niste razumjeli, nju i na ovaj način preporučujem  svima onima koji još imaju dileme o porijeklu i prirodi ljudske duše kao i onim koji su zaglavili u otužnoj percepciji stvari kao nestalih i izgubljenih.

Sve fotografije korištene u ovom tekstu djelo su i vlasništvo njegove autorice.