Jedna za laku noć – razmislimo

Bio sam siguran da će me ubiti. Postao sam užasno nervozan i zabrinut. Preturao sam po džepovima da vidim nije li je možda neka cigareta  ipak ostala  posle pretresa. Pronašao  sam j ednu.

Ruke su mi se toliko tresle da sam jedva  uspjeo da je  stavim u usta. Međutim, nisam imao šibice – oduzeli su mi ih.

„Pogledao sam mog tamničara kroz rešetke. Nije me gledao u oči. Konačno, niko ne gleda u oči neku stvar ili mrtvo tijelo. Dozvao sam ga i upitao: „Imate li šibicu molim vas?“ Pogledao me je, nestao mi sa vidika i vratio se da mi upali cigaretu.

„Kada se približio i zapalio šibicu, slučajno su nam se susreli pogledi. U tom trenutku sam se nasmiješio. Ne znam zašto sam to uradio. Možda od nervoze, a možda zbog toga što kada se nekome jako približite, teško da možete da odolite da se ne nasmiješite. U svakom slučaju, smiješio sam se. U tom momentu, iako je to nevjerovatno, između naša dva srca, između dve lјudske duše sijevnula je varnica. Znam da on to nije želio, ali moj osmijeh preskočio je šipke i izazvao osmeh i na njegovim usnama. Zapalio mi je cigaretu, ali se nije odmakao. Ostao je blizu mene, gledao me direktno u oči i nastavio da se smiješi.

„I dalјe sam mu se smiješio, sada svjestan da je on čovjek, a ne samo tamničar. I on je mene vidio u drugačijem svijetlu. „Imate li djecu?“ – pitao je.

„Imam, evo pokazaću vam ih.“ Izvadio sam novčanik i nervozno po njemu tražio slike svoje porodice. On je takođe izvadio slike svoje djece i počeo da priča o svojim planovima i nadama u vezi sa njima. Oči su mi bile pune suza. Rekao sam da više nikada neću videti svoju djecu, da nikada neću imati prilike da ih vidim kako rastu. I njemu su zasuzile oči.

„Iznenada je, bez riječi, otvorio ćeliju i izveo me. Izveo me je iz zatvora, a, isto tako bez riječi, sporednim putem, i iz grada. Tamo, na kraju grada, ostavio me je. Ćutke se okrenuo i pošao nazad ka gradu.

„Spasio sam život zahvalјujući osmjehu.“