Bakine čarape za cijelo selo

Ovo je moj najskromniji znak pažnje, jer svi ti ljudi su bili tu za mene kada je i meni bilo teško.

Baka Milica – Mika Andrijašević iz gatačkog sela Stepen , juče je napunila 92. godinu života, a ove zime oplela je vunene čarape na dar, gotovo svakoj kući u ovom gatačkom selu, gdje živi od 1956. godine.

Poručuje , to je samo mali znak pažnje, prema komšijama koji su i njoj pri ruci, bili sve ove godine.
Pozitivna i vedrog duha bez obzira na životne nedaće kojih nije manjkalo, nikada duhom nije klonula. Naprotiv, primjer je starice, kako trebaju i mlađe generacije da se ponašaju.

” Za jedan par čarapa, potrebna su mi dva do tri dana , sve zavisi od ostalih obaveza. Ovo je moj najskromniji znak pažnje, jer svi ti ljudi su bili tu za mene kada je i meni bilo teško. Tačno je da pletem svakodnevno, te da mojih čarape , osim na Stepenu i u Hercegovini, ima širom zemlje, pa i do Beograda i Novog Sada”, poručuje uz osmijeh baka Mika.

I dok je život nije mazio, uz brojne nezgode, vedrina kojoj odiše, opominje nas da moramo stremiti ka boljem. Dodaje, zdravljem je zadovoljna s obzirom na godine.

I danas vitka i na noge lagana, bez bora na licu, poručuje da umjereni rad i fizička aktivnost svakome od nas mogu produžiti život.

” Da mi nije malih problema sa bubrezima,mogla bih reći da sam odličnog zdravlja . No i ovako se ne žalim, pletem bez naočara, a danas vidim omladinu koja slabije od mene vidi i sa 15 – 20 godina, valjda zbog tih mobilnih telefona” , jasna je baka Milica.

Baka, plete svakodnevno, kako bi prekrstila vrijeme i naglašava da je zima idealno godišnje doba za to.

” Neka malo i minusa, zima je. Imam drva , toplo mi je a oplešću i koje čarape više. Kada dođe proljeće, ako Bog da, ponovo ću u vrt, posaditi , nešto povrća da imam za sebe” , kazala je starica a sve u društvu mačke po imenu Žuća, koja se ne razdvaja od nje, čak ni noću .

Težak život, još teže djetinstvo podno Lebršnika i Volujaka, osobu o kojoj komšije imaju samo riječi hvale, nije odvojio od njenog prepoznatljivog duha, pitke riječi i gostoprimstva.
” Imala sam teško djetinstvo, život me nije štedio. U toku Drugog svjetskog rata, Partizani su znali biti na doručku u kući, a Četnici na ručku. Bila su to teška vremena. Ne daj Bože da se ikad nešto slično ponovi” apostrofira baka težak period i dodaje da je kao mlada počela čuvati stoku ispod Volujaka.

Umjeren rad i domaća hrana, po njenim riječima, recept su za dugovječan i zdrav život.
Ranije su, ljudi mnogo više i pješačili, ručno kosili. Čuvala se stoka, voda se dogonila sa obližnjih izvora, a momci i djevojku su pješke išle i na sijela uveče, sada su došla neka druga vremena. Ali neka, sve u svoje vrijeme.

Piše : Miloš Vasiljević