Ne tako davno, radila sam na vlastitoj knjizi koja nikada nije završena zahvaljujući  činjenici da ni na koji način nisam uspjela da se odmaknem od intimnog narativa i stvorim distancu prema onome ko govori kao ni prema onome o čemu govori. Jednostavno rečeno, granice preko kojih moja porodica komunicira sa ostatkom svijeta nikada nisu bile dovoljno propustljive da bi se tolerisao bilo kakav „upad“ (pisanje zasnovano na ličnim iskustvima i shvatanjima, u ovom bi se kontekstu moglo nazvati baš tim imenom) koji bi narušio njenu sigurnost.   

Većinu pisaca takve stvari ne zamaraju. Njihova su djela, naprotiv, prerušene lične ispovjesti, intimni dnevnici ili, u najboljem slučaju, hronotopi određeni specifičnošću mjesta na kom su nastali. Takav je slučaj i sa djelima nobelovke Herte Miler.

Herta Miler je rođena 1953. u Ničidorfu u Rumuniji. Porodica je važila za veoma bogatu sve do kraja Drugog svjetskog rata kada joj je oduzeta imovina zbog služenja njenog oca u Desetoj oklopnoj diviziji „Frundsberg“, formiranoj 1.2.1943. 

U jedinici u kojoj je služio Hertin otac, uglavnom su bili Nijemci iz Mađarske i Rumunije, francuski dobrovoljci i, nešto kasnije,  na silu mobilisani vojni obveznici, vjerovatno izvučeni iz nekog od slučajno otkrivenih ili potkazanih skloništa. Tako se desilo da su se u istoj jedinici zajedno borili gospodin Miler i i nobelovac Ginter Gras. Istini za volju, ova jedinica nije bila umiješana ni u jedan veći zločin za razliku od 7. esesovske dobrovoljačke planinske divizije koja je formirana u proljeće 1942. isključivo od Nijemaca iz jugoslovenskog dijela Banata, a na dušu joj se stavljaju strahoviti zločini, posebno oni koji su počinjeni nad civilnim stanovništvom.

Otac Herte Miler u poslijeratnoj je Rumuniji radio kao vozač, a ona se sjeća da se često u kafanama sastajao sa svojim ratnim drugovima i da su pri tom pjevali nacističke pjesme. U vezi s tim, treba naglasiti da je književnica na to gledala sa neodobravanjem.

U većini svojih romana Milerova se bavi progonima kojima su bili izloženi građani Rumunije, od strane tajne službe Securitatea čiji je vrhovni nalogodavac bio sam predsjednik Nikolae Čaušesku. Ovaj, kako je sam sebe nazivao, „genije sa Karpata“ (ili, ako vam ljepše zvuči „borac za pravdu, mir i socijalizam“) dvadeset i četiri godine je Rumune (ali i ostatak svijeta) uvjeravao da je čovjek čelične volje i jedini pravi vođa za dobrobit naroda. Da bi takvu poruku što kvalitetnije potkrijepio nerijetko se služio idiotarijama koje su za posljedicu imale hiljade uništenih života. Jedna od takvih je kanal Dunav – Crno more u čijoj je izgradnji učestvovalo preko 20 000 ljudi. One koji su u njemu ostavili kosti niko nikada nije brojao. Kao ni žrtve projekta „Đerdap 1“ pri čijoj realizaciji su vlasti predvidjele „nužne gubitke od najmanje nekoliko stotina“. A šta tek reći o palači  izgrađenoj usred istorijskog centra Bukurešta, pothvatu koji je podrazumijevao rušenje devetnaest crkava, šest sinagoga i trideset hiljada privatnih domova i rumunski narod koštao deset milijardi dolara (Zgrada od dvadeset spratova, druga građevina po veličini nakon američkog Pentagona, prostirala se na površini od  350 000 kvadratnih metara i imala čak 1100 soba).

Pa ipak,  sve to zasjenio je projekat nadaleko poznat kao Departamentul Securitatii Statului (Securitatea). Ova je služba osnovana još 1948., dekretom 221/30., a deklarisana svrha joj je bila „odbrana demokratskih postignuća i garancija bezbjednosti Rumunske Narodne Republike od unutrašnjih i spoljnih neprijatelja“. Za vrijeme Čaušeskuove vladavine Securitatea je u cilju što efikasnijeg iskorjenjivanja različitog mišljenja, manipulisanjem ljudi pomoću namještaljki, lažnih glasina, javnih osuda, javnog poniženja, pooštrene cenzure i represije, angažovala i veliki broj doušnika. Među propisima koje su poštovali i čuvali najbezazleniji su bili  oni koji zabranjuju posjedovanje pisaće mašine bez policijske dozvole, upotrebu bilo kakvih kontracepcijskih sredstava ili, bez posebnog odobrenja konzumiranje mesa životinje za tu svrhu uzgojene vlastitim rukama i na vlastitom posjedu.

Kada se u djelima Herte Miler opisuju ovi strašni progoni, ne može  da se ne primijetiti da se oni uglavnom tiču Nijemaca. Razlog tome, osim činjenice da je Nijemica, po nekima se mogu naći i u tvrdnjama Milerovoj bliskih ljudi, po kojima je ona neko vrijeme radila kao saradnik onih koje je kasnije najviše blatila. Kao dokaz da govore istinu, svjedoci navode i činjenicu da je Herta Miler u Rumuniji nagrađena za svoj prvi roman još 1982., nakon čega je dobila stan u novogradnji (a takvi stanovi su se dijelili samo onim koji su bili osvjedočene pristalice režima ili, što bi naš narod rekao, „Ako laže koza ne laže rog“). Književnica sve ovakve navode negira i pripisuje ih upravo tajnoj službi čiji bi cilj trebao biti bacanje ljage na njeno ime, a sve zarad njenog odbijanja da cinkari ljude koji su joj u to vrijeme bili bliski.

Karl Gibson, filozof i književnik, rodom takođe rumunski Nijemac, više puta hapšen i osuđivan nakon Drugog svjetskog rata, a kasnije postavljen za glavnog čovjeka „Instituta za obradu komunističke prošlosti“ u Njemačkoj, objavio je knjigu „Herta Miler u lavirintu laži“, nakon čega se književnica toliko razgoropadila da je najavila tužbu sudu. Autor sedam stotina spornih stranica koje se bave prošlošću Milerove, odgovorio je da jedva čeka suđenje do koga ipak, na njegovu žalost, nikada nije ni došlo.

A tu su i iskazi Radu Tinua, čovjeka koji je, po vlastitom priznanju, lično postavljao mikrofone u stan nobelovke i koji i dan danas smatra da su njena djela  loša baš kao i njena prošlost koju povezuje sa sofisticiranim špijunskim krugovima (posebno često se spominju kontakti sa jednim špijunom iz Zapadne Njemačke koji je tada bio kulturni ataše u Bukureštu).

Bilo kako bilo, u romanima  Herte Miler, bez izuzetka, prisutna je opsjednutost rumunskom tajnom službom. Ni „Životinja srca“ po tome nije izuzetak. Roman je objavljen je 1994. i govori o Rumuniji osamdesetih godina prošlog vijeka, siromaštvu, sveprisutnom strahu, snovima koji se ne ostvaruju, ubistvima, samoubistvima i, prijateljstvu kao jedinom mogućem utočište u tom užasnom svijetu.

„Kada ćutimo, neprijatni smo, rekao je Edgar, a čim progovorimo, pravimo budale od sebe. 

Sjedjeli smo već dugo na podu ispred slika. Od sjedenja su mi utrnule noge. 

Riječima koje izlaze iz naših usta gazimo ljude baš kao nogama travu. Doduše, i ćutnjom. 

Edgar je ćutao. 

Danas još uvijek ne mogu da zamislim grob. Samo kaiš, prozor, orah i konopac. Svaka smrt za mene je poput džaka. 

Ako te neko čuje, rekao je Edgar, misliće da si poludjela. 

Tako nešto pomišljam zato što imama utisak da svaki mrtvac za sobom ostavlja džak riječi. Uvijek mi padnu na pamet frizer i makazice za nokte zato što mrtvima više nisu potrebne. I da, mrtvacima više nikada ne može da otpadne ni dugme. 

Oni možda drugačije od nas osjećaju da je diktator pogrešna odluka, rekao je Edgar. 

Imali su dokaz za to, jer i mi smo, baš kao i oni, bili pogrešne odluke. Zato što smo u ovoj zemlji morali u strahu da hodamo, jedemo, spavamo i nekoga volimo sve dok nam nisu ponovo bili neophodni frizer i makazice za nokte.“ 

Životinja srca“ nije dugačak roman i kada ga tek uzmete u ruke pomislite da vam za njegovo čitanje ne treba puno vremena. A onda, već nakon par stranica shvatite da ste bili u zabludi. Priče o malim stvarima (za koje tek nakon godina iskustva shvatimo da čine osnov velike sreće), naglo se prekidaju strahotama  koje su opisane tako vjerno da naprosto osjetite da „više ne može pod kožu“ i odlažete knjigu da bi joj se vratli nakon podugačke i, po mogućnosti, relaksirajuće pauze. A kada se vratite shvatite da te strahote, iako smještene u sasvim određeni istorijski period,  nastavljaju rasti do sadašnjosti, budućnosti pa možda i svevremenosti gdje ne prestaju s razaranjem i sakaćenjem svih ljudskih relacija u čijoj su osnovi ljubav, povjerenje i iskrenost…