Jedna za laku noć – razmislimo

Nekad davno, davno, u Nazaretu živjeli drvodjelja Josip i žena mu Marija. Država izda naredbu o popisu stanovništva i u njoj odredbu da se svak ima popisati tamo gdje je rođen, a ne tamo gdje živi, što bi okidač za pojačan promet življa. I Josip s trudnom Marijom, deveti mjesec, krene put Betlehema. Iako je jedina u grupi od dvadeset putnika daljinu savladavala na magarcu, skromnoj ženi putovanje je teško padalo. Kad su došli na odredište, već je polako sustižu trudovi. Ne znajući nikoga u rodnom gradu, Josip pođe očajnički, od vrata do vrata, moliti i kumiti da neko rađajuću Mariju primi na konak.

Svi ga odbiju, tek iz jedne kuće mu kažu idi u našu pećinu, gore u brdima, i još im dadnu robinju kao babicu. Pećina je zapravo prababa današnjih vikendica.Tako je mali Isus, zlatno dijete i docnije važan i divan čovjek, rođen izvan urbanog invajrmenta, u hladnoj i mračnoj nastambi. Jedan čobani donio im je mlijeka, drugi sira, treći hljeba. Hroničar ovih zbitija, inače elokventan nobelovac duge rečenice koja zadaje kontinuirane muke prevoditeljima, kaže da, za razliku od predaka iz starih dobrih vremena, tog dana u Betlehemu niko nije bio spreman ugroziti sopstvenu komociju radi humanog čina.

Već se tada moglo naslutiti da potrošačko-hedonistički mentalitet odnosi pobjedu nad ljubavi spram bližnjem i nevoljniku.
Šta su u tom slučaju stara dobra vremena? Ne faleć mu bijednog političkog uvjerenja, da vidimo kako o toj problematici razmišlja Milovan Danojlić u knjizi Zmijin svlak. Pošto tamo ima jedna od najboljih esejističkih posveta ranom ustajanju, Svlak čitam svake dvije, tri godine. A i ostalo od Milovana. Uglavnom, ovaj drug piše da su ljudi bili susretljivi domaćini prema namjernicima samo dok nisu zaimali. Dok su živjeli u potleušicama sa zemljanim podom, lako je bilo primiti putnika u štalu. Ali čim su došli parket, klima, kupatilo, WC, tv s daljinskim, vibratori, masažeri i mašine za sušenje veša, niko više nikog ne jebe. Haj stisni pa primi neznanca u takvo obilje.

Dvije hiljade godina nakon betlehemske bruke s pećinom, Bosnu i Hercegovinu, na putu ka Evropi, pohodi tisuće nesrećnika s istoka. Iako im je krajnje odredište, Evropa neće ni da čuje za njih i usput se čudi što su Bosanci negostoljubivi. Na stranu sad evropsko licemjerje, fakat ostaje činjenica da su ovi narodi ovdje mahom šupačke etnonacionalne provenijencije.

Empatiju preziru, iako je 95 posto stanovništva navodno religiozno, a oni koji iskoče iz tog obrasca bivaju kolektivno i konsenzualno obilježeni kao izdajice. Vodi ih kući, ovdje je najčešći odgovor na svaki pokušaj suosjećanja s napuštenim psima, izbjeglicama, beskućnicima svake vrste, LGBT drugarima.

Kad je prije koju godinu Stočaninin Nerin Dizdar krenuo tragom te negativne poruke o vođenju kući i fakat u svom domu primio izbjegličku porodicu, uvrstivši se tako na do istrebljenja prorijeđenu i časnu listu islamsko-kršćanskog milosrđa, bio je rafalno popljuvan, pod optužbom za samopromociju. I to najviše od onih koji vole potegnuti za psovkom Vodi ih kući.
I kad mi onda neko kaže da mi nismo klasični Europljani…

Preuzeto od Ozren Kebo(foto – Vanja Stokić)