Jednom davno živjeli su otac i sedmogodišnja kćerkica. Živjeli su skromno, jer nije bilo puno novaca, pa su štedjeli na svakom koraku. Bližio se Božić, a otac je, unatoč siromaštvu, pripremao male darove za kćer i nekoliko bližih rođaka.

Baš u to vrijeme, njegova kćerkica je za vrijeme igre izgubila jednu cipelicu. Kako su bili siromašni, to je bio veliki gubitak. Otac je bio strog i oštro ju je ukorio, a kćerkica je u suzama otišla u krevet.

Drugo jutro svanuo je Božić… Kćerkica je ocu donijela mali poklon i rekla:

“Tata, ovo je za tebe, sretan ti Božić!”

Otac se jako iznenadio. Odmotao je poklon i ugledao malu staklenku. Kada ju je otvorio i vidio da u njoj nema ništa, jako se naljutio i rekao kćeri:

“Kad nekome nešto daješ, on očekuje da će nešto naći u poklonu. A ova staklenka je prazna!”

Djevojčica ga je tužno pogledala i sa suzama u očima rekla:

“Ali tata, nije prazna! Do vrha sam je napunila poljupcima, samo za tebe!”

Otac je bio dirnut, zagrlio je kćer i zamolio je za oprost. Do kraja života čuvao je staklenku kraj svog kreveta. U trenucima kad bi mu bilo najteže, otvorio bi staklenku i uzeo iz nje jedan nevidljivi poljubac. Tada bi se sjetio sve ljubavi koju je njegova kćer u nju spremila samo za njega.