I nakon pet godina od njegove smrti, David Bowie nastavlja inspirisati

10. januar označio je pola decenije od smrti Davida Bowieja. Pet godina, to je sve što imamo

Reći da smo prošli kroz nekoliko čudnih godina, nakon Bowiejeve smrti, nekako se podrazumijeva. Nedugo nakon Bowieja, napustio nas je i Prince, a zatim i Leonard Cohen. Mnogi svjetski događaji , kao što je stupanje Trumpa na predsjedničku dužnost, njegovo podsticanje pobune, i potencijalnog opoziva iste. Britanija je napokon pala sa litice Brexita, dok je corona-virus ubio više od milion ljudi, i prizemljio i zaustavio svijet. U  Bowiejevih ‘Pet godina’, uvodna pjesma o nedodirljivom usponu i padu Ziggy Stardusta i pauka sa Marsa, među mnoštvom likova na rubu apokalipse je i “momak iz vijesti”, koji je zaplakao i rekao nam da Zemlja stvarno umire. Da li se lirika ikada osjećala prikladnijom?

Dva dana prije nego je preminuo od raka, bolesti koju je držao privatnom, Bowie je napunio 69 godina i objavio svoj 25. album, veličanstveni ‘Blackstar’. Čitav zapis bio je sukob i obračun sa smrtnošću, nešto što će dobiti veći značaj tek nakon njegove smrti, nešto čega je Bowie bio previše svjestan. Proveo je čitav svoj život baveći se umjetnošću, i znao je da to mora učiniti i u smrti. Možda je to bio njegov najveći talenat, to što je stvarao umjetnost od svega. Za Bowieja je svaki album bio istraživanje, sve što je objavio, od muzike do filma i mode, osjećalo se kao da širi vlastitu sferu uticaja kako bi neprestano gurao i širio svoj rad naprijed. Tokom svoje gotovo 50-godišnje karijere nikada nije stao i odmorio, nego je orkestrirao svoj izlazak iz svijeta i pretvorio ga u nešto vječno. Našao je svoju svjetlost u tami.

Ispred svog vremena, naizgled sposoban da predvidi budućnost, samosvjestan i uvijek svjestan svog položaja u svijetu, nije ni čudo što je Bowiejeva ostavština izdržala i nastavlja da inspiriše. Iako je u ‘Pet godina’ možda pjevao u očaju zbog preopterećenja informacijama, “mozak me je zabolio kao skladište, nije imao mjesta za rezervu”, ili nas je kontaktirao iz zagrobnog života u Lazarusu, “pogledajte gore, ja sam u raju, i imam ožiljke koji se ne mogu vidjeti”, takođe je  znao da je njegova muzika tu da širi radost, i još uvijek je. Pet godina (Five Years) možda će prikazati mračnu scenu, ali to je vraški uzbudljiva melodija. Nakon što su ga pitali koji je najbolji savjet koji je ikada dobio, u intervjuu sa Jackie 1970 godine, Bowie je rekao:” Da probam učiniti svaki momenat nečijeg života jednim od najsretnijih, a ako ne uspijem, da probam saznati zašto nisam uspio”. Savjet je ,rekao je, dobio od svog prijatelja, Budističkog monaha.

Savjet možda nije najlakše slijediti ovih dana, usred pandemije, ali ako nam neko može pokazati kako da napravimo nešto dobro i veliko od mračnih vremena, to je Bowie. Znao je, čak i nakon smrti, da će svjetlost prevladati. Kao takav višeznačni, kameleonski umjetnik sa gomilu različitih lica, njegova muzika i umjetnost i dalje pružaju utjehu svima onima kojima je potrebna. Ko zna šta donosi narednih ‘Pet godina’.