Budisavlje je bajkovito selo u kome su Nijemci tražili zakopano blago

Iz pera Sanje Kovač
Na desetom kilometru istočno od Nevesinja smjestilo se pitomo selo Budisavlje, o kojem postoji mnoštvo bajkovitih priča. Iako selo ima samo petnaestak domaćinstava, svi mještani od zaborava čuvaju legende o ovom neobičnom mjestu, koje prenose s koljena na koljeno.
 
 
Jedna od njih je i o čuvenim “skakalima”, kamenim gromadama nepravilnog oblika. Pobodene u vodu od davnina služe za prelazak preko rijeke, kada još nisu postojale skele i mostovi. Iako Budisavlje ima i most i skelu, “skakala” i danas služe svrsi, mnogima da bi pokazali hrabrost.
 
Preći “skakala” u zimskom periodu, a ne završiti u vodi kada su okovana ledom je pravo umijeće, tako da je jedna od priča upravo u vezi sa tim.
 
– Davno bješe vila nagorkinja koju je beg Ljubović želio zatvoriti i baciti u tamnicu, a ona se bježeći okliznula i završila u hladnoj rijeci. Tako bespomoćnu i zapletenu kosom oko “skakala” pronašao je jedan hajduk od koga je zatražila spas, s tim da ona zauzvrat blagoslovi “skakala”. I bi tako. Padova u rijeku bilo je mnogo. Rijeka bi znala ponijeti ljude koji su završili u njenim brzacima i nekoliko stotina metara nizvodno, ali nekim čudom svi bi se neozlijeđeni uspijevali dočepati obale i spasti – priča jedan mještanin sela.
 
 
Stotinak metara desno od skakala, uprkos vijekovima, čuči Kaluđer, izvor pitke vode koji nikada ne presušuje, a na samoj građevini nalaze se uklesane godine 1190. i 1191. Da li je to godina izgradnje ili nešto drugo, ne zna se pouzdano, ali ono što se sa sigurnošću može tvrditi je da je na ulasku u selo, na samoj obali rijeke postojao manastir koji su Turci zapalili i porušili.
 
Po jednoj legendi, izvor su sazidali sami kaluđeri iz manastira pa je po tome i dobio ime, a druga kaže da su ga sazidali Turci od kamena porušenog manastira. Ispod samog Kaluđera nalaze se džinovske topole čiji prečnik stabla premašuje 4,50 metara, a koliko su stare pouzdano se ne zna.
 
 
Najstariji Budisavljani kažu da su tu odvajkada i da su stare sigurno stotine godina. U samom selu postoji još mnogo topola, a mještani tvrde da je njihovom džinovskom rastu doprinijela kaluđerska voda koja tuda protiče. Na samom ulasku u selo susret sa starinom Manojlom Šiljegovićem pobuđuje interesovanje za priče koje se ispredaju oko bogate istorije ovog hercegovačkog sela.
 
– Iznad sela nalazi se “ženska gruda” – zemljano uzvišenje, ali sa više kamena nego zemlje i to je fenomen koji zaslužuje pažnju. Ovdje živi priča prenošena s koljena na koljeno da je u tom zemljanom brijegu zatrpana crkva. Pronađeni su ostaci krstionice i kamena u obliku kade – rekao je Šiljegović.
 
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Nijemci, poučeni pričom o skrivenom blagu i zatrpanoj crkvi, počeše da kopaju “žensku grudu”. Kada su počeli da kopaju bilo je lijepo vrijeme, ali nebo se iznenada natmuri i počeše da udaraju munje i gromovi prijeteći kaznom od koje se ne može umaći. Zemljište se do današnjih dana ne obrađuje i ne kosi.
Kamenje.
 
 
Gomile kamenja svakako su još jedna neobična pojava na ovim prostorima. Iznad sela ih ima na desetine, neke su veće neke manje, a legenda kaže da su znatiželjnici privučeni raznim pričama i željom da saznaju šta se nalazi ispod, jednu i otkopali i tu pronašli grob.