Suzanna Arundhati Roy, indijska književnica i aktivistica, rođena je 24.11.1961. u Shilongu, u državi Meghalaya. Majka joj je bila keralska sirijska hrišćanka, a otac bengalski hindus. Studirala je arhitekturu, a od nje se odmakla i prešla u filmske vode, nakon što je upoznala Pradipa Kishena koji joj je 1984. postao drugi muž.

1992. je počela pisati, a planetarno priznata postala je nakon što je četiri godine kasnije objavljen njen prvjenac „Bog malih stvari“, potresna drama u kojoj se isprepliću kazivanja o zabranjenoj ljubavi, ograničenosti koju nameće zatvorenost kaste i religijske  zajednice, ali i sve prisutnijim pokušajima ostvarivanja pluralističke perspektive (polazeći od pretpostavke da različitost ne znači ničiju nadmoć ili slabost već potrebu koegzistencije kultura) unutar zajedničke političke tvorevine.

Ne osvrćući se na popularnost i brojne nagrade (Bookerova nagrada) koje su pratile izlazak knjige, književnica je uskoro prestala pisati i odlučila se posvetiti društvenom aktivizmu. Njen se dalji angažman ticao zaustavljanja kontroverznih projekata čiji bi krajnji ishod bio uništavanje rijeka, ukazivanja na štetnost indijskog nuklearnog programa naoružanja, ali i američke vanjske politike koja je optužena za stvaranje globalnog  Američkog imperija.

„Indija! Indija! Skandirali su sanjajući, poput publike na utakmici kriketa. Dirigent koji hoda ispred limene muzike palicom je davao ritam…Indija! Indija! Svijet je ustao bučno odobravajući. Tamo gdje su bile šume iznikli su neboderi i željezare, rijeke su flaširane i poredane po policama supermarketa, ribe konzervirane u limenkama, planine izrovane rudnicima i pretvorene u sjajne projektile. Masivne hidrocentrale osvijetlile su gradove kao da su božićne jelke. Svi su bili sretni.“

A onda, kada se većina njenih poštovaoca prestala tome nadati, iz štampe izlazi njena nova knjiga „Ministrastvo potpune sreće“. U ovoj nas knjizi književnica upoznaje sa različitim prostorima indijskog potkontineta; od siromašnih i onih manje siromašnih četvrti Delhija sve do napaćenih planina i dolina razjedinjenog Kašmira.

Glavna junakinja romana je Anjum. Rođena je kao hermafrodit (biće čiji reproduktivni organi imaju obilježja i funkcije oba pola), a odgojena kao muškarac pod imenom Aftab. Odrastajući, postaje svjesna svog ženskog identiteta i postaje hijra (muškarac koji usvaja žensku polnu ulogu i ženski identitet).

 Hijre su u Indiji klasifikovane kao treći pol i imaju svoje rodne uloge. Neki ih  opisuju kao „muškarce bez muškosti“, a neki, opet, kao „muškarac plus žena“. A kako je u jednoj od najmnogoljudnijih zemalja svijeta  veliki naglasak stavljen na mogućnost reprodukcije, neko ko nije u stanju da ima djecu može samo da se stavi u „nijedan pol“. Tradicionalno zanimanje hijri se veže za prošnju koja je uobičajena kod darivanja blagoslova za bebe muškog pola, kao  i na svadbama (U novije vrijeme, pod uticajem zapada, potražnja za uslugama hijri je opala pa  su se neki od pripadnika_ ca te skupine odao_li i prostituciji). Paradoksalno, moć za takvo što, po drevnom vjerovanju, dolazi im kroz božanstvo Bacuhara Mata koja je verzija Majke Boginje i koja ima moć da podari ili oduzme plodnost.

Hijre najčešće žive u zajednicama koje su organizovane kao kućanstva  (khwabgah) gdje je odnos između učitelja_ica i učenika_ca veoma naglašen.

U takvoj jednoj zajednici utočište je našla i Anjum. Najprije joj se činilo da je sreća konačno na njenoj strani. A onda je uslijedilo otrježnjenje  i niz razočarenja.

„Ko je ovdje sretan? Ovo je sve laž i prevara“, kazala je Nimmo nehajno, ne dižući pogled s časopisa. „Niko ovdje nije sretan. To nije moguće. Arre yaar, razmisli o tome, koje su stvari zbog kojih su obični ljudi nesretni? Ne mislim na tebe, ali na odrasle kao što si ti…šta ih čini nesretnim? Poskupljenja, cijene školarine, nasilni muževi, nevjerne žene, sukobi hindusa i muslimana, rat između Indije i Pakistana – vanjski problemi koji se na kraju sami riješe. Ali za nas su poskupljenja i cijene školarine i nasilni muževi i nevjerne žene u nama. Sukob je u nama. Rat je u nama. Indija i Pakistan su u nama. To se nikad neće riješiti. Ne može.“

Jezivi događaji su  se počinju nizati jedan za drugim, a nakon strahote koja ju je pogodila  više od ostalih,  Anjum je napustila zajednicu i odselila na groblje. Na tom će groblju najprije spavati na zemlji, a zatim izgraditi kućicu, pa apartmane u kojima će uz grobne odaje boraviti brojni gosti među kojima je i otmičarka čija je duša uvela nakon pokolja kojim je svjedočila u Kašmiru, jednom od najnapaćenijih azijskih prostora.

Izbor groblja kao mjesta za obitavanje u Indiji nije neuobičajeno. Na njega najčešće  odlaze odbačeni, poludjeli, neprilagođeni. Na nekim se grobljima, pored kuća za stanovanje, rađaju i kafići (slično onom u Ahmedabadu čiji su stolovi smješeteni između ograđenih grobova i za vlasnika predsavljaju pravu zlatnu žilu) kao i mnogi drugi objekti čiju je namjenu na ovom  mjestu  bolje i ne spominjati.

 Prožimanje svijeta živih i onih koji to više nisu na indijskom potkontinentu je važan aspekt sveukupnog  bivstvovanja. Pa tako, kada autorica romana „Ministrastvo potpune sreće“ želi, na primjer, govoriti o kašmirskoj oblasti u kojoj mira još zadugo neće bit (jedna od priča koje se isprepliću sa ličnom)i, kaže da je to, zapravo, raj pretvoren u groblje. Kašmirski sukob i onaj lični Anjumin, nisu jedina trenja opisana u ovoj knjizi. Istina je da se oni ovdje mogu uporediti sa glavnom strujom iz koje se odvaja mnogo rukavaca, ali ti su rukavci, zahvaljujući tome što sadrže vjerno prenesene utiske lične patnje, ali i kolektivnog trpljenja, iznimno upečatljiv prikaz životne stvarnosti.

 Za spor oko Kašmira, koji je vjerovatno stariji i od izraelsko – palestinskog, krive su tri strane – Indija, Pakistan i, ponajviše, britansko kolonijalno carstvo. Dijeleći indijski potkontinent na više država Britanci su postavili temelj tragedije stotine hiljada ljudi.

Mučeništvo se ušuljalo u Kašmirsku dolinu preko granične linije, kroz mjesečinom osvijetljene planinske prelaze, pune vojnika. Iz noći u noć, hodalo je uskim kamenim stazama, koje su kao neki konac obavijali plave zaleđene litice, preko velikih glečara i visokih poljana punih dubokog snijega. Koračalo je kraj mladića ubijenih u snježnim smetovima, tijela postavljenih u jezive, zaleđene kompozicije pod nemilosrdnim pogledom blijedog mjeseca na hladnom noćnom nebu, i zvijezda tako niskih da se činilo kao da ih možete dodirnuti.“

Uvlačeći se u dušu likova koje u knjizi Arundhate Roy  susrećemo i učestvujući (makar indirektno) u događajima koji ih u stopu prate, neminovno gazimo stazama koje nas dovode do najdubljih slojeva vlastitog bića. A kao nagradu za tako dugo i nimalo lagodno putovanje, dobijamo bar djeliće odgovora na pitanje koje (svjesni toga ili ne) kroz čitav život i sami sebi postavljamo :“Da li je život između, na ovaj ili onaj način vječno prisutnih unutranjih i vanjskih trvenja, istinski moguć tek na samom groblju?“