Tragao je Mustafa Ogorinac iz Kozarske Dubice za boljim i sretnijim životom, ali ga nigdje nije našao

Ogorinac kaže da rodni grad pod Kozarom iz kojeg je otišao tokom rata, ne bi mijenjao za Čikago, ali ni za Sarbriken u Njemačkoj, gdje je takođe živio nekoliko godina, prije odlaska u Ameriku. Nostalgija, stare navike, davno iskovana prijateljstva i zavičaj su ga podstakli da se zauvijek vrati.

-U Americi sam bio kućni majstor u stambenom bloku. Dobro sam zarađivao, nisam brinuo o novcu, jer ga je moja porodica imala sasvim dovoljno, čak više od toga. U Čikagu imam rodbinu, sestru, braću, zemljake… Neupućeni bi povjerovali da sam imao sve za srećan i bezbrižan život, ali nije tako – tvrdi ovaj Dubičanac koji je 1967. godine iz Slovenije i tadašnje Jugoslavije pobjegao preko granice, u emigraciju u Italiju.

Američki pasoš važeći do 2027. godine Mustafa Ogorinac (67) iz Kozarske Dubice čuva kao uspomenu na desetogodišnji boravak u ovoj bogatog i moćnoj državi, ali ne pomišlja da više u njoj živi.

U Kozarskoj Dubici živi sam, ali samoću, veli, ne osjeća. Kada je odlučio da se iz Amerike vrati u BiH, da se oprosti od Čikaga i porodice, nije imao dilema. Odluka da krene nazad bila je jača od svih argumenata koje su mu nudili supruga i sin.

-U Americi mi je džep bio pun, ali duša prazna. Nema naših običaja, kafanskog života, iskrenog prijateljstva, niko čovjeka ne uvažava, niti pomaže u nevolji. Nisam imao sagovornika, nikome da se požalim, pohvalim, posvađam, ništa… Svako se u svoj posao i svoj kompjuter zadubio, pa ništa oko sebe ne vidi niti čuje – samouvjereno Mustafa Ogorinac iznosi svoje stavove.

U Americi su ostali njegova supruga i sin sa kojima redovno održava kontakte. Ovdje živi od 206 KM penzije koju je prije rata zaradio u tekstilnoj industriji. Dodatno se bavi trgovinom garderobe koju doprema iz Njemačke. U dokolici, društvu u dubičkim kafanama, na pijaci i drugdje priča o Americi i svojim putovanjima, tuđem svijetu i tuđim ljudima.

-Iz Čikaga sam do Filadelfije putovao vozom, a potom devet dana brodom do Liverpula. Tu sam boravio nekoliko dana, išao na utakmice „Liverpula“ i „Mančestera“, a potom preko Pariza i drugih evropskih gradova u kojima se igra najbolji fudbal, stigao u Dubicu. Tu nema naročitog fudbala i utakmica, ali ima čaršijske ljepote, ima društva kao nigdje u svijetu – kaže Ogorinac

Tragao je, kaže, za boljim i sretnijim životom, ali ga nigdje nije našao.

-Odavde sam tokom rata otišao „glavom bez obzira“, pješke preko rijeka, šuma i močvara stigao do Zagreba. U Njemačkoj sam proveo nekoliko godina, tu dočekao suprugu Borislavu i sina Anela. Bilo mi je dobro u toj zemlji, nisam gotovo ništa radio, a sve smo imali – priča Mustafa, pored tople peći u kući koju je sam obnovio, priču o svojim putešestvijima.

Mustafa smatra da je Jugoslavija bila najbolje uređena, socijalno uravnotežena, nacionalno tolerantna zemlja.

–Moj otac je govorio da je svako za dan mogao zaraditi dovoljno za jednomjesečni život i da gladnih, nesrećnih i potištenih nije bilo – podsjeća Ogorinac, čiji su preci stradali u Jasenovcu, borili se u partizanima, a braća i rođaci tokom posljednjeg rata bili pripadnici VRS, ali i proganjani od tadašnjih vlasti.

Izvor Srpska info