Najbolji podcijenjeni filmovi u 2020. godini koje vjerovatno niste gledali

Od gentrifikacijske drame do kriminalističkog trilera koji prkosi konvencijama, ovo su neki od najboljih podcijenjenih filmova godine, koji zbog blockbustera obično ostaju u sjeni

The Grand Bizarre

Na malo vjerovatnom susretu između psihodeličnih vizuelnih slika projiciranih na zidu, i jednog od eseja ekonomistice Naomi Klein, koji izdvaja globalni kapitalizam, pronalazimo ovo jednosatno, jedinstveno eksperimentalno čudo Jodie Mack. Kombinirajući svoje vještine animatorice sa snimcima od 16 mm, snimljenim u Meksiku, Poljskoj, Kini i desetak drugih zemalja, umjetnica koja miješa medije sama je sastavila euforičnu, hiperkinetičku tapiseriju boja i tekstura od malo više od labavih ostataka tkanine. Usredotočuje se na tekstilnu industriji, a zatim dopušta da obrasci i asocijacije u njenim sirovinama sugeriraju ideje o regionalizmu i trgovini-cerebralni projekat, oživljen silnim pogonom Mackove montaže i nervoznim soundtrackom elektro-popa koji je u velikoj mjeri sama komponovala. Ako se izgubite u halucinacijskim slikama na ekranu,zaobići će vas intelektualna strogost,i iznenaditi ćete se dobrim energičnim provodom. U svakom slučaju, ovo je pistupačno zadovoljstvo divljeg svijeta avant-garde. Film možete pogledati i na Youtube-u.

Big Time Adolescence

Većina se slaže da ima nešto simpatično u vezi sa visokim, mršavim i loše tetoviranim komičarom Peteom Davidsonom, čija se sposobnost ističe u Big Time Adolescence. Ovdje je Davidson prvo portal, a zatim prepreka odrastanju šesnaestogodišnjaku (Griffin Gluck), koji se udružuje sa Davidsonom nakon što je njegova starija sestra  nakratko bila u vezi sa njim. U početku su to sve bong hitovi i video igre, te poneko kršenje zakona, sve do spoznaje da život u bijedi, okružen praznim bocama piva,i nije baš neka zavidna stanica u životu. Karizma nije nešto što se može izgraditi, čovjek je jednostavno ima ili nema, a ovaj film nam pokazuje Davidsonovu, kao i što dobro iskorištava sve Davidsonove komičarske talente.

I Used to Go Here

Kris Rey je glumac i režiser, koji je neprimijetno snimio jedan od najzanimljivijih filmova u godini. Komedija o životnoj krizi i nesvjesnom samosviješću, u kombinaciji sa širokim i nadrealnim nizom farse. Kate, koju glumi Gillian Jacobs, žena je u tridesetim koja je napokon ostvarila životni san, i objavila svoj prvi roman. Ali koliko god da je ušla u začarani vrt prestiža i kulturne slave, Kate otkriva da je zaronjena u svijet loše prodaje i nesigurnih kritika. Tada dobiva poziv da govori na svom starom fakultetu, gdje je njen mentor (Jemaine Clemente) sada jezivi obožavatelj koji je zaljubljen u nju, i gdje se Kate družeći se sa tamošnjim studentima, počinje vraćati ka svom unutrašnjem, kasno tinejdžerskom sopstvu i biću, mlada Kate koja je uvijek bila tu ispod površine. Neodoljivo suha satira  zrelosti i naše čežnje za uspjehom.

I'm Your Woman

Film objavljen direktno na Amazon Prime , je pametna, žilava, podzemna priča Julije Hart. U glavnoj ulozi je Rachel Brosnahan, kao prethodno zaštićena supruga gangstera, prisiljena na bijeg, kada se poslovi njenog supruga izjalove, kao i izvrsna Arinze Kene kao njen nevoljko dodijeljeni čuvar. To je tiho subverzivno prekomponovanje žanrovskih prioriteta, usredsređujući ženske likove kao i  karaktere crne boje kože, koje mnogi mafijaški filmovi odbacuju bez imalo razmišljanja. Hart elegantno radi na melanholičnom, kako vizuelnom tako i verbalnom jeziku Američke kriminalističke kinematografije iz 1970-ih, ali sa modernom feminističkom sviješću, neprestano propitujući i braneći žanrovske konvencije.

The Roads Not Taken

Ako ste ove godine išli u potragu za eskapizmom u svojim filmovima, vjerovatno ste preskočili ono što je obećavalo da će biti iscrpljujuća drama o Alzheimerovoj bolesti, i bol izdržavanja takvog stanja, kao i teret brige zbog voljenog. Ali film Sally Potter ponudio je više od suza i traume. Sjajna izvedba Elle Fanning u ulozi Molly, kćerke autora Lea pogođenog demencijom (Javier Bardem) donosi cijenu brige, izbora koji donosimo između naše karijere i naših porodica. Njihove zajedničke scene  dosežu do brutalne crne komedije, dok flashbackovi Leove prošlosti otkrivaju davno zakopanu tragediju. Ključ možda najboljeg iskorištavanja filma je u tome da se Molly smatra središtem, a ne otac. Potter nudi mogućnosti, a ne floskule, i sa strogošću i sa simpatijama gleda na posljedice života sa bolešću, ali i sa žaljenjem. 

An Easy Girl/Un Fille Facile

Blistavo ljeto u Cannesu postavlja pozornicu za prozračnu punoljetnu priču Rebecce Zlotowski koja se odvija kao varljivo jednostavno krstarenje svijetom odmarajućih elita, neobaveznog seksa i transakcijskih veza. U njegovom su središtu dvije žene iz Magreba: naslovna ‘laka’ djevojka koju glumi Francuska tabloidna senzacija Zahia Dehar i naivna, ali inteligentna  srednjoškolka (pridošlica Mina Farid) koja bilježi i promatra svjetovne, seksualno oslobođene načine svoje starije sestrične. Manekenka i reality zvijezda koja upoređuje Brigitte Bardot i Kim Kardashian, Dehar je prvi put dospjela na naslovnice prije desetak godina kada je bila umiješana u skandal maloljetničkog seksa u kojem su sudjelovali Francuski nogometaši visokog profila. U ‘Lakoj djevojci’, Zlotowski pažljivo dekonstruira Deharovu ličnost i njene temeljne stereotipe, otkrivajući rane iza stidljivog osmijeha, emocionalni teret ispod bezbrižne maske. Film je suptilan i složen na načine koji se ne čine odmah vidljivim-za razliku od žena koje želi udostojiti.

Residue

Residue zahtijeva da ga se vidi, čak iako su likovi u filmu zabrinuti oko toga ko gleda. Zbog toga je pojavljivanje na ovoj listi komplicirana pozicija za Merawi Gerimin, betonski tvrd i hip hopom podstaknut debi o gentrifikaciji crnačkog naselja. Film prati mladog filmaša po imenu Jay (Obinna Nwachukwu) koji se vraća iz Los Angelesa u svoju staru zajednicu u kvartu Q Street u Washingtonu. Jay traži odsutne prijatelje po praznim uglovima, dok opsjedajuća sjećanja ispunjavaju prostore. Često imamo osjećaj da Gerimin film pruža otpor gentrifikaciji, ali on takođe zamišljeno i emocionalno ispituje taj otpor i priznaje njegovu uzaludnost.

Saint Frances

Bridget (glumi je Kelly O’ Sullivan koja je takođe napisala scenarij) nije postala spisateljica za koju je mislila da će biti. Zapravo, ona uopće nije ni spisateljica. Napustila je fakultet i godinama kasnije, približavajući se srednjim 30-ima,zabavlja se sa dvadesetogodišnjacima na zabavama, i mrzi raditi kao konobarica. Ali kada se u njenom životu pojavi prilika da postane dadilja, stvari polako počinju da se mijenjaju. Iako smo možda alergični na klišeizirane priče u kojima se djeca koriste za neku vrstu rehabilitacije, Saint Frances je ipak film koji zaslužuje svaki pojedinačni emotivni ritam, savladavajući svoju istrošenu formulu duhovitošću i toplinom. O’ Sullivanov nefiltrirani, a velikodušni scenarij koji prodaje svakog lika kao i radnju, izbjegava kliše na svakom koraku. To je prekrasan film velikog srca koji zaslužuje publiku jednake veličine.

Through the Night

‘Kroz noć’ započinje kao inspirativni dokumentarni film o ženi koja marljivo obavlja vrstu usluge čije postojanje nije čak palo na pamet nekim ljudima, ali koja se drugima pokazala kao božji dar. Međutim kako film Loire Limbal nastavlja, počinje se pojavljivati i dublja pripovjest, dok film postaje tiha, neštedljiva optužnica za dugogodišnje neuspjehe Američke mreže socijalne zaštite, te kako ljudi kao što je centralni lik ovog filma, popunjavaju rupe u sistemu, koje vlada ili ne može ili neće da popravi. Dotična žena je Deloris “Nunu” Hogan, stanovnica New Rochellea u New Yorku. Zajedno sa suprugom Patrickom (zvani “Pop Pop”) vodi obdanište i centar za brigu djece iz svog doma. To uključuje mogućnosti prekonoćne njege, dar za samohrane roditelje koji su prisiljeni raditi u kasnim smjenama, ili one koji moraju raditi više od jednog posla da bi izdrzavali porodice. Sve ovo Limbai bilježi na direktan, neiznuđen i suzdržan način koji iznosi svoje stavove o potrebi reforme socijalne politike, a da pri tome ne postane previše oštar.

White Riot

Kada biste svo političko zaoštravanje posljednjih godina mogli destilirati u jedan film, to bi bilo ovo: kratka oštra lekcija  o Rocku protiv rasizma (RAR), koja se pojavila u Velikoj Britaniji sredinom 1970-ih, potaknuta rasnim nasiljem, sukobom klasa i remetilačkom energijom punk rocka. Sporni naslov, film je dobio po ranom klasiku grupe ‘Clash’; pjesma koja je čak i u to vrijeme podijelila publiku u pogledu njenog tačnog položaja na ljestvici ironije. Clash se zapravo nadvio nad ovim filmom, jer su oni bili ključ za privlačnost pokreta RAR, kao i za privlačenje hiljade tinejdžera na završnom klimaktičkom koncertu. ‘White Riot’, međutim, bavi se i politikom koliko i muzikom, a pogled na ulične bitke između Nacionalnog fronta i raznih antifašističkih skupina osnovni je podsjetnik da ovo zaista nije nestalo, već je samo promijenilo ton.