Tek kada je otkrio da su se pčele „uselile“ u zid kuće, naš domaćin je počeo to tumačiti kao Božiji signal da su pčele njegova sudbina. Taj roj je, kaže, ostao pet godina u zidu, nikada ga nije dirao, niti tretirao protiv bolesti.

Ljubav je došla Božijom voljom, a poslije je to postalo posao – priča Slobodan, kojem skoro svake godine doleti po jedan roj i smjesti se u zidove njihove porodične kuće. Nakon neugodbnog iskustva sa rojem koji nije prihvatiio košnicu, „nove krilate stanare“ ne uznemirava. Ove jeseni će ih, možda, tretirati protiv varoe, ali još uvijek nije donio čvrstu odluku, prenosi portal BH Pčelar.
 
U hercegovačkom kršu, prema Grahovu, na 25. kilometru od Trebinja prema Crnoj Gori, na 350 metara nadmorske visine, ugnijezdilo se živopisno selo Aranđelovo ispresijecano tokovima čak osam rječica koje su ovom kraju podarile mnoštvo prirodnih ljepota, ali i plodnost krševitoj hercegovačkoj zemlji. Glavna je rijeka Sušica; nikada nije presušila iako je takvim imenom zovu, a prebogata je pastrmkom i rakovima. Voda života u Aranđelovu.
 
Po zadnjem popisu selo je imalo stotinjak stanovnika, uglavnom “sijedih glava” i pokoje mlado čeljade.
Ovo selo bogate istorije, kroz vijekove isprepletene bolom i radošću, je dio srca 38 – godišnjeg Slobodana Kujačića, mašinbravara i pčelara, kojeg su pčele “podsjetile” da ne smije okrenuti leđa zemlji svojih pradjedova, zemlji krša, duhana, kadulje, vinograda, pastrmke, lijepih djevojaka, plemenitih i gostoljubivih ljudi.
 
 
Pod zaštitom UNESCO
 
Po sačuvanim podacima Kujačići ovdje žive od polovine devetnaestog vijeka. Nakon čuvene “Grahovske bitke” pra pra Kujačić je za zasluge u ratu nagrađen velikim imanjem sa kamenom kulom na četiri sprata, nekoliko mlinova, vinograda, te imanjem u zemlji. Tada je kula imala četiri sprata, ali su dva srušena; jedan su uništili Austrougari, drugi Nijemci.Preostala dva odolijevju zubu vremena i nakon nekoliko vijekova. Kula je pod zaštitom UNESC-a, ali kao i da nije. Niko, ni prstom da mrdne ili da odvoji koju marku za njenu revitalizaciju. U srednjem vijeku ovom župom je dugo upravljala velikaška porodica Sanković, a kasnije se smjenjivala vlast Pavlovića i Kosača. Vjerovatno po Pavlovićima kula je dobila ime „Pavlovića kula“.
 
Slobodan Kujačić je sretan, ako je to sreća, što je ovaj objekat, iako oštećen, i nakon 500 godina pravi dragulj i njihov porodični ponos. Ona je spomenik životu kakvog više nema, pravi je dragulj kojeg vlasnici njeguju i ne žele ništa da mijenjaju. Njeni debeli i do metar kameni zidovi svjedoče o bivšim životima koji su se odvijali u Aranđelovu. Između ostalog, „svjedoče“ i o bavljenju pčelarstvom u ovim krajevima tokom petnaestog i šesnaestog vijeka, kada je vjerovatno „Pavlovića kula“ i sagrađena.
 
„Nisam uopšte znao da su u zidovima kule postojale „kamene košnice“. S vanjske strane je ostavljen prostor za ulazak i izlazak pčela, a sa unutrašnje strane taj prostor se može otvoriti. U zidovima su građene puškarnice, čak ostave za čuvanje hrane – kazuje Slobodan Kujačić.
Istražujući tajne debelih kamenih zidova otkrio je da su na mnogim mjestima ove kule ostavljene rupe, a unutar zidova prazan prostor dubine oko metra. Med su vadili tako što su s unutrašnje strane imali kamena vrata.
 
Božija volja
 
Tek kada je otkrio da su se pčele „uselile“ u zid kuće, naš domaćin je počeo to tumačiti kao Božiji signal da su pčele njegova sudbina. Taj roj je, kaže, ostao pet godina u zidu, nikada ga nije dirao, niti tretirao protiv bolesti.
 
„Jedan deda mi predloži da ih izvadim iz zida i prebacim u košnicu. Ja ga poslušam, ali sam pogriješio. Veoma brzo pčele su napustile tu košnicu – kazuje naš domaćin.
 
Inače, Slobodan Kujačić je u svijet pčela ušao 2008. godine. Naočekivano i sasvim slučajno. Sudbina mu je poslala izazov, kojeg će on prihvatiti kao sveto porodično pravilo da muška glava brine o pčelama i njeguje porodičnu tradiciju. Naime, njegov stric Bajo se bavio pčelarstvom, naglo se razbolio i umro.
„Jedno vrijeme niko nije brinuo o njegovom pčelinjaku, tako da je dobar dio društava stradao. Tada se u meni nepto prelomilo, preko noći sam odlučio da spasim stričev pčelinjak. Počeo sam izučavati literaturu i konsultovati iskusnije pčelare…
 
Tih dana ponovo mu stiže, kako on vjeruje, Božija poruka. Jedan roj je odnekuda, tražeći dom, se spustio u tek očišćenu stričevu košnicu.
 
„Tada sam odlučio da se posvetim pčelama. Već smo imali pčele u zidu kuće koje nismo dirali, a onda ti roj dolazi u košnicu. To je Božij dar i poruka – smatra Kujačić.
 
Kada je to vidio, Slobodan je shvatio da nema povratka nazad. Iako je u tom periodu radio i po bijelom svijetu, pčelinjak nije zapostavljao. I sve mu je, kaže, išlo toliko lako od ruke, da je njegov pčelinjak rastao iz godine u godinu.
 
Ljubav je došla Božijom voljom, a poslije je to postalo posao – priča Slobodan, kojem skoro svake godine doleti po jedan roj i smjesti se u zidove njihove porodične kuće. Nakon neugodnog iskustva sa rojem koji nije prihvatiio košnicu, „nove krilate stanare“ ne uznemirava. Ove jeseni će ih, možda, tretirati protiv varoe, ali još uvijek nije donio čvrstu odluku.
 
 
Bratski u pčelinjak
 
I eto dok mnoge „blagodati“ civilizacije namjenjuju sudbinu nestanka ovih viševjekovnih svjedoka i izvorišta istorije, Slobodan baš na tim prostorima ponovo uživa i sanja. Najsretniji je kada dođe tu u Aranđelovo. Sjede i izvali se na pra pra djedovini, i uvijek iznova se divi suncu rodnog zavičaja koje obasjava oronulu kulu i rodno selo, a u njemu se rađa osjećaj ponosa, slobode, optimizma…Tu je najsretniji, sretniji nego u materinom krilu.
 
Nakon što se ozbiljnije posvetio pčelarstvu, iz godine u godinu širi svoje carstvo. Planira formirati pčelinjak sa pedesetak društava na stacionaru.
 
„Ovo je idealno podneblje za unos nektara od ranog proljeća do kasne jeseni… Mi čak i krajem septembra imamo dobre paše. A dešava se da imamo medonosnog bilja i u oktobru – ispričao nam je Slobodan.
Selo njegovih pradjedova dalo mu je skromnost, ljudskost, snagu, upornost, snalažljivost…. Tu su u vrijeme dječijih dana ugrađeni dobri “temelji” današnjem Kujačićevom životu, kroz koji on korača kao ponosan otac troje djece i glava sretne porodice.
 
Ne odvaja se ni od brata Stojana; četiri godine je mlađi od njega, još uvijek nema stalno zaposlenje. Ali, nije gladan, ni žedan! Slobodan ga angažuje kao pomoćnika u poslovima oko bravarije, a uvodi ga i u svijet pčelarstva. Njegova je desna ruka, dobro se snalazi u pčelinjaku i u radu sa pčelama.
 
„Polako ćemo nas dvojica, onako bratski podizati pčelinjak i okretati se biznisu sa pčelama. Do sada smo vadili med i propolis. Naredne godine, uz Božiju pomoć, ćemo se širiti, početi sa vađenjem matične mliječi, a onda vremenom i ostalih darova iz košnice – otkriva nam svoje planove naš domaćin.
Počeli su i sa proizvodnjom jabukovog sirćeta, te likera od drijenja. Nisu daleko ni od realizacije ideje da oforme i jedan carski vinograd. Dok je Kujačića u Aranđelovu će teći i med, i vino, i likeri, i sirće…
„Ova ljepota nema cijene, ne može se ničim platiti! – poručuje na kraju Slobodan Kujačić.