Mama Pingvin je u malom gnijezdu u snijegu izlegla svoje prvo dijete koje je nazvala Peni. 

Prvih nekoliko nedjelja njegovog života, cijeli njegov pogled na svijet činilo je to malo prohladno gnijezdo – zvano dom.

Potom je, jednog dana, majka rekla “Vrijeme je da kreneš, Peni!”

“Gdje to, mama?”

Vrijeme je da se otpustiš na pučinu i da uloviš neku ribu“ rekla je majka smiješeći se.

“Ali, plašim se ja, mama. Čuo sam da tamo žive veoma opasne životinje. Tamo žive morski lavovi, foke i ajkule i svi jedva čekaju da me pojedu. A šta ako ne ulovim ribu? – Meni je i ovdje dobro, toplo, sigurno, ništa mi ne fali. Zašto ne bih bio ovdje i dalje?”

“Pa ti si pingvin, Peni moj. Ne možeš cijeli život da se kriješ. Rođeni smo da plivamo, lovimo, živimo. Možda jeste rizično živjeti takvim životom, ali to smo mi, Peni, to je naš život.”

Razmišljao je nekoliko minuta potom je nerado izašao.

Oči mu zasijaše sa prvim susretom sa svjetlošću.

Protegao je krila. Potom je zaplivalo. Osjetio se vrijednim!

Predomišljanje malog pingvinčeta je slično našem.

Najlakše je ništa ne raditi. Svi mi možemo živjeti život pod staklenim zvonom. Svi smo svjesni da možemo više, ali to nije baš tako jednostavno.

“Šta ako nešto pođe naopako. Šta ako ne uspijem“ Šta ako nisam vičan tome?”

Sve je meni jasno, ali znaj sljedeće.
“Šta bi bilo kad bi jednog dana shvatio da si život protraćio u kući, ne radeći ništa, ne čineći ništa, pasivno, i spontano živeći?”

Pingvinče donese odluku pravu. A ti?