Iz Drniša je nekada prema Zagrebu išlo 5 autobusa dnevno. Sada postoji samo jedan autoprijevoznik čiji autobusi putuju tek nekoliko puta tokom sedmice

Festival pršuta vrhunski je gastronomski događaj koji se svake godine organizuje u Drnišu. Uz bogatu ponudu pršuta iz različitih krajeva Hrvatske i inozemstva, nudi i uživanje u autohtonim sirevima, vinima i drugim delicijama. Uz gastro ponudu, na sajmu se nude i originalni suveniri i rukotvorine od kamena, drva i vune. Posjetioci mogu uživati i u sadržajnom zabavnom, glazbenom i kreativnom dijelu programa, okušati se u izradi rukotvorina ili savladati vještinu rezanja pršuta.

U Drnišu se još uvijek može povoljno guštati. Na glasu je povoljna gozba u zaseoku Rakići gdje vam nude gastronomsku bajku iz tsarih vremena. Kroštule, janjetina, teletina, sir, domaći pršut i pivo za dvije osobe svojevremeno je koštalo manje od 70 maraka.

Jeftiniju ponudu mnogi vide u činjenici da je izgradnjom autocesta i brzih cesta Drniš ostao zarobljen u šibenskom zaleđu. Hrvatska prijestolnica pršuta, smještena između planina Svilaje, Promine i rijeke Krke više se ne nalazi uz važne prometne pravce, izuzev željeznice. Prije otvaranja Dalmatine, nekoliko je autobusa dnevno polazilo s drniškog kolodvora prema Zagrebu, dok danas postoji samo linija jednog autoprijevoznika, koji vozi tek nekoliko dana u sedmici. Karta za voz do Zagreba koštat će vas stotinjak kuna, ali do svega šezdesetak kilometara udaljenog Splita čak više od sedamdeset. Dakle, grad se po mnogim mjerilima u novije vrijeme našao usred ničega, ali neki razvojni problemi potječu i iz ranijih perioda.

„Drniš je po pričama svih starijih o predratnom razdoblju bio baš pravi mali samodostatni gradić, nije im falio ni Šibenik ni Split – sve si imali tu, Parcele u plodnom Petrovu polju su se obrađivale i održavale, Malo ko ne zna za Mesoprometovu reklamu s nasmijanim brkatim muškarcem u narodnoj nošnji koji drži pršut s etiketom ‘Drniški pršut’… Ali klasična priča – od rata stagnira i odumire, s tek ponekim mikro-poboljšanjima koja su opet uglavnom kozmetičke naravi i često politički tempirana.

Županija je prilično centralizirana i zanemareno zaleđe tek svako malo dođe u fokus interesa, Pasivni kraj neka ostane pasivan. Prije nekoliko godina došlo je čak i do teme o mogućnosti zatvaranja srednje škole zbog premalog broja upisanih u drnišku srednju školu. Ono što raduje su mali projekti poput pokretanja proizvodnje drniškog piva koje se simbolično zove “Vrelo života”